SPS je pre sedamnaest godina pobedila na prvim višestranačkim izborima sa sloganom “S nama nema neizvesnosti”. Zatim je krenula u ratnu agresiju, pljačku i društvenu dezintegraciju. Za sve to vreme, Srbija je iščekivala svoga Godoa, koji je poprimao različite oblike, podeljena i zavađena. I nastavila je da čeka, i pošto je iščekivanje obesmislila preuzevši, u jednom trenutku, uzde sudbine u svoje ruke. Vinovnici minule tragikomedije prepuštani su da okončaju u prošlosti koja kao da je namerno krenula da se zaboravlja, da bi se pojavili potpuno novi.

Pod pritiskom svojih otuđenih, nanovo ostrvljenih elita, obična, svakodnevna Srbija, prezaposlena i iscrpljena ponovo čeka Godoa. Svakoga jutra naši vredni sugrađani zabrinuto jure za poslom, zaradom i povoljnijim mestom u društvu. Ispraćeni krvožednim pokličima, koji su ih oterali na počinak, razjarenih ministara, savetnika i vladika. Na obične, male ljude navalio je i pritisak tranzicije koja se takođe otegla u beskraj, sa svojim bolnim metastazama. I kao da njena maligna dejstva nisu dovoljna, naročito u odlaganju svršetka jednog davno propalog sistema, poslednju veliku pljačku ponovo prate nasilja koja nisu uvek spontana.

Odlazak Kosova postaje izgovor nove autoritarne i pljačkaške politike, koja dugoročno srozava našu kulturu u celini. Uključujući kosovski mit i sećanje. Na režiju potresne tuče u Goraždevcu neumoljivo je ukazao komandant UNMIK-a Joakim Riker. Na ovoj strani, još jednom se otvara pitanje, da li svaku privatizaciju koja se povezuje s kompanijom Delta, uljučujući prodor u profesionalni sport, slučajno prate hapšenja kojima se krše ljudska prava, od prisustva foto reportera i objavljivanja snimaka, do neljudski dugog trajanja pritvora? Da li su, među ostalih uhapšenicima, Goran Kljajević i Rade Terzić, nekad na vrhu pravosuđa demokratske Srbije, političke žrtve premijera, manipulacija zbog kojih nije smeo da svedoči u Specijanom sudu, i stvarne stečajne mafije, okupljene oko vrha vlasti? Da li se pokušaj ubistva policajca, dok ga instrumentalizovane psihopate probadaju užarenim bakljama, odigrao u istovetnom sadržaju kao i sumnjiva privatizacija C marketa?

Jednom oslobođeno, političko nasilje ne prepoznaje granice. Iza uglađene maske najmoćnije srpske kompanije stoji ista energija haosa, primitivizma i destrukcije iz kojih je potekla ona sama. Da li su istinite glasine da upravo njena potpredsednica diktira otrovne i sramne sadržaje koji, u provladinoj štampi, smišljeno i sistematski kontaminiraju naš javni i politički život? Sastavljajući liste za odstrel svih koji nisu spremni da stanu u red za milost i milostinju pojedinca koji se kvalifikovao za isključivog budućeg vlasnika Srbije. Koji takođe preti. Pridružujući se, u projekciji opšteg nasilja, ministru Samardžiću, savetniku Simiću i vladici Artemiju.

Odgovori kasne, poput Godoa. Premijer kao da ponavlja da je Kosovo jedini posao, jedina zarada i jedina perspektiva. Dr Vojislav Koštunica nije zabrinut zbog sunovrata Srbije, na evropsko dno, u domenu ekonomskih i medijskih sloboda, korupcije, obrazovanja, zdravstvene nege. Zemlje do koje mu je toliko stalo, da se nađe na njenom vrhu, da se morao dogoditi 12. mart.

Ovde je čekanje obično povratak u prošlost. Pre sedamnaest godina srpske elite zaratile su protiv jugoslovenskog društva u celini. Nacionalni karakter obračuna na koje su pozivale bio je onaj isti prazan okvir u koji danas premijer, svojom kosovskom patetikom, smešta pritiske na neistomišljenike, na uporno bespomoćnu srednju klasu, i nastojanja da Srbija postane uređeno i pristojno evropsko društvo. O patologiji zvanične politike svedoči upravo divljanje razularene gomile u Aranđelovcu, koja pripada vladajućoj koaliciji. Ali o Svetlani Lukić i Svetlani Vuković isti oblik mišljenja neguje i ovdašnje “nacionalno odgovorno” građanstvo, između slavskih prasećih glava i sitnih kolača, kao i talog bedne, propale Topole, prve prestonice moderne Srbije.

I dok elite popisuju srpsko društvo u tovare novog topovskog mesa, kao na vinovnike korupcije, toga podmuklog društvenog zla, Transparentnost Srbija ukazuje i na obične građane, pre svega javne službenike. Deo analize te organizacije odnosi se, u prevodu, na lekare, medicinske sestre, policajce, nastavnike, administraciju. Na običnu, vrednu Srbiju svaljuje se i odgovornost da donosi procene. Napominje se kako građani Srbije sumnjiče i “privredu i privatni sektor (!), zatim obrazovanje, medije, nevladine organizacije, vojsku, poreske organe i službe za izdavanje dozvola”. Tako je i Međunarodni dan borbe protiv korupcije prošao kao cinkarenje onih koji su suočeni s besparicom, nekad i bedom, i nedostatkom bilo kakve perspektive, dok svako čeka svoga Godoa.

Sramno je upirati na marginu korupcije. To nisu izvori budućih bogatstava, poput Deltinog, nego krpljenje kraja s krajem. To je svakodnevica niskih primanja, cena koje su naduvali monopoli, skupih bankarskih kredita, odlaganja tranzicije i nedostupnosti tržišta alternativnim ulaganjima, tj. prodoru konkurencije. Dok se pretnje zvaničnika izlivaju u nasilje. U svemu tome, naravno, ne pominju se Koštunica, Nikitović, Mihailov, Mišković, Forcan, Đelić, Bubalo. Dok smo mi, obični mali ljudi, i topovsko meso i lopovi. Ali smo, umorni od čekanja, jednom, već, po Godoa otišli sami.

 
Danas, 11.12.2007.

Peščanik.net, 10.12.2007.