Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Navijački pokret, ovakav kakvog poznajemo, s kompletnom ekstremističko-nacionalističkom ikonografijom, vuče korijene iz osamdesetih godina kada su, što tajno što polujavno, navijači poslužili kao alat za zastrašivanje i organizaciju kaosa nacionalističkim političkim vođama i strankama

Da bi čovjek saznao pravu istinu o karakteru ovdašnjih režima, ne trebaju mu nikakve analize, objašnjenja analitičara i sociologa, pa čak niti uvid u obrazovni sistem. Bit će sasvim dovoljno da obrati pažnju na dvije stvari. Jedna su komentari ispod tekstova na portalima, te na društvenim mrežama, a druga su fudbalski stadioni. Zašto ovo navodim? Pa zato jer se na oba mjesta okuplja anonimna masa, a ako iko zna savršeno čitati znakove vremena i signale vlasti, to je anonimna masa. Stoga kompletnu proevropsku retoriku, ali i negaciju vlastitih sudjelovanja u ratnim zločinima kojom se kite vlastodršci, možemo slobodno odbaciti kao šarenu lažu koja služi da, uglavnom pred međunarodnom javnošću, prikrije stvarno stanje stvari.

Ili, kako je to lucidno formulirao Viktor Ivančić, stvoren je antifašistički kontekst za nesmetanu konzumaciju fašizma. To otvara jednu drugu temu koja se odnosi na to zbog čega je onda samim nacionalistima i raznim ekstremistima, te revizionistima, problem javno nazvati stvari pravim imenom, odnosno priznati vlastita uvjerenja i zbog čega zamjeraju drugima kad u jednu riječ uobliče sve ono što oni zagovaraju. Ovo je pitanje kompleksno i vjerovatno se kreće u rasponu od podsvjesnog srama do malograđanskog morala, no to je tema za posve novi tekst.

Vratimo se, dakle, izravnom povodu nastanka ovog teksta. Neki dan je u sjeni nevjerovatnog ispadanja Partizana iz Evropske lige ostala činjenica da je dio navijača tog kluba uoči utakmice otišao do haškog zatvora, te skandiranjem pozdravio Ratka Mladića. Proteklog vikenda u Splitu je na utakmici između Hajduka i Rijeke Torcida istaknula portret Slobodana Praljka na sjevernoj tribini, a još ranije, prije nekih mjesec dana, prisustvovao sam mostarskom gradskom derbiju između Veleža i Zrinjskog na kojem su navijači Zrinjskog pjevali: “Nema više Veleža ni Staroga mosta. Srušile ih ustaše, ‘ajmo Herceg-Bosna.”

Ovo su tek tri detalja iz novijeg vremena, ali svima je jasno da ih možemo izdvojiti na stotine i da one karakteriziraju gotovo cijeli navijački pokret na postjugoslavenskom prostoru, što nije samo duboko zabrinjavajuće zbog činjenice zagovaranja i uporne obrane ratnih zločina, nego i zbog još par stvari.

Naime, navijački pokret, ovakav kakvog poznajemo, s kompletnom ekstremističko-nacionalističkom ikonografijom, vuče korijene iz osamdesetih godina, kada su, što tajno što polujavno, navijači poslužili kao alat za zastrašivanje i organizaciju kaosa nacionalističkim političkim vođama i strankama. Štoviše, u Hrvatskoj se još i danas posve ozbiljno govori o tome kako je rat počeo onom famoznom neodigranom zagrebačkom utakmicom između Dinama i Crvene zvezde. Drugim riječima, uloga navijačkog pokreta ušla je u istorijsku mitologiju, što je za posljedicu imalo legitimiranje njihovog kompletnog daljnjeg djelovanja i svojevrsnu nedodirljivost i izdignutost iznad zakona.

Ova izdignutost iznad zakona praktično je legalizirala opsadno stanje za vrijeme velikih utakmica i podignula stopu tolerancije na nasilje do nezamislivih razmjera, pa tako kad dođe do fizičkih obračuna i sličnih stvari, šira javnost uporno raspravlja o nekakvom zakonu o navijačima, što je suštinski besmisleno, budući da u postojećem zakonu postoje kazne za fizički napad iz mržnje, oštećivanje imovine i slično. Kompletan ovaj pristup zapravo ukazuje na nekakav blagonakloni tretman države prema ovim skupinama. Kad sve ovo znamo, ostaje nam da se zapitamo što još predstavlja problem u cijeloj priči? Pojednostavljeno govoreći, ako navijački pokret sa cijelom ideološkom prtljagom i nasilnim djelovanjem vuče korijene iz osamdesetih godina i ni u čemu se bitnom nije promijenio, a vjerno odražava misli i djelovanja vladajućih, to nam jasno govori da se ni glavni smjer politike nimalo nije promijenio već 35 godina. I to unatoč civilizacijskim, ljudskim pa i faktičnim porazima do kojih su te politike dovele.

Sve ovo pišem u vrijeme dok iščitavam nevjerovatnu knjigu Richarda Millsa “Nogomet i politika u Jugoslaviji: sport, nacionalizam i država”, koja je upravo objavljena u izdanju zagrebačkog Profila. Nevjerovatnu zato što je vrlo detaljna, što je autor posve upućen u kompletnu istoriju jugoslavenskog fudbala i što je trebalo da se neko iz Engleske zainteresira i napiše ovako bitnu studiju. Odnosno, zastrašujuće je to da ovdašnja humanistika i društvene nauke nisu prepoznale fudbal kao ključni faktor za razumijevanje istorijskog razvoja jugoslavenskih društava. To jeste razumio Dražen Lalić, ali je svoje istraživanje, nažalost, ograničio na Hrvatsku.

Mills je, dakle, ukazao na presudnu sociološku važnost tog sporta i na činjenicu kako je od samog nastanka socijalističke Jugoslavije, bez obzira na temelj koji je postojao u međuratnim radničkim klubovima vođenim od KPJ, sve oko fudbala predstavljalo poligon za destrukciju jednako socijalističkog, kao i jugoslavenskog narativa, što niti tada moćna partija nije mogla spriječiti.

Ostale su samo oaze, poput navijača mostarskog Veleža i talentirani autori, poput Bože Koprivnice, Sinana Gudževića, Borisa Dežulovića ili Jurice Pavičića, koji su i dalje u stanju pisati lijepe priče o vlastitim klubovima i održavati iluziju da je moglo i drugačije. Imajući u vidu sve izneseno, javnost koja nije nacionalistička svakako bi trebala veću pažnju posvetiti fudbalu i svemu onome oko njega jer dok se nacionalizam ne ukloni sa stadiona, neće ni iz politike.

Novi magazin, 05.12.2019.

Peščanik.net, 06.12.2019.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)