Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Otkako je besmisleni „krizin štab“ (korisniji je krizi, nego za njeno rešavanje) bez ikakvog pravnog, a ni faktičkog kapaciteta da bilo šta odluči, počeo da se bavi epidemijom i „merama“ bio je mnogo više izložen napadima i besu javnosti, nego podsmehu. A upravo podsmeh ili prezir zaslužuje mnogo više. Zato su događaji od pre neku noć sa paklenom serenadom pod prozorima dvojice članova pomenutog tela u najboljoj tradiciji ovdašnje političke tupavosti – pogrešan motiv, pogrešan protivnik, pogrešan način.

Kada je reč o promašenosti motiva – glavni problem ostaje taj što su mere nedovoljne i što se ni takve ne poštuju, a ne obrnuto, kako predstavlja avax ekipa. Naslovi u medijima (često citati izjava članova „medicinskog dela“ te nesrećne družine) postali su štivo za zabavu kad joj vreme nije, o temi koja za zabavu nije: „Kovid propusnice su samo najava oštrijih mera, nećemo stati“ (mošmisliti!); „Mera o kovid propusnicama važiće 10 dana, posle toga moraće oštrije“ (ma nije valjda?); „Kon je naveo da ima utisak (!?) da se prestalo sa poštovanjem mera“ na slavama. Šta tek reći o dvomesečnoj sagi o kovid propusnicama pod devizom „traži se najbolje rešenje“ (!?) za situaciju u kojoj virus razobručeno hara po Srbiji, bez ikakvog rešenja, pa makar i, eto, nekog osrednjeg. Ili najbolje, ili ništa!

Lekari u „krizinom štabu“ imali su moralnu i profesionalnu obavezu da jasno kažu šta je njihov zahtev u pogledu onoga što je neophodno da se učini u borbi protiv epidemije ili, ako se tako ne postupi, da napuste mesto na koje su postavljeni jer se njihov savet ne uvažava. To nije stvar pregovaranja i pogađanja. Tačno je: lekare iz „krizinog štaba“ kritikuju i oni koji zahtevaju efikasnije mere i oni koji tvrde da su nepotrebne bilo kakve mere. Prvi su u pravu, a drugi nisu. Vrlo je jednostavno, baš kao i izbor pred kojim su se nalazili članovi štaba.

Posle odisejske potrage za „najboljim rešenjem“ dobili smo ovu sprdnju od kovid propusnica koja zaista predstavlja (samo za sada) vrhunac morbidnog vodvilja koji vlast izvodi uz sasluživanje takozvanog „medicinskog dela krizinog štaba“. Ali slom strategije vakcinacije i svih „mera“ neslavna je zasluga isključivo režima, koji je godinama unazad urušavao institucije, društvenu koheziju, solidarnost, ugled znanja, profesionalnosti, stručnosti. Ide to na dušu i mnogim drugima, nekoliko decenija unazad i ne samo na ovom našem prostoru, ali ovakvu ohlokratiju ipak nismo imali u deceniji posle 2000. i njen je doprinos aktuelnoj situaciji najveći. Tako se došlo do kolosalne krize poverenja, koja je i globalni fenomen. Međutim ona, kao i mnoge druge pojave, ima snažne lokalne patološke primese.

Kada je nastupila epidemija, ovdašnje društvo dočekalo ju je u potpunom rasulu svih mehanizama koji su neophodni kako bi se ono nosilo sa takvim izazovom. Naročito je nedostajalo i nedostaje solidarnosti. Ne priznajući makar ni implicitno sopstvenu odgovornost, režim se zadovoljio (i naizgled zamaskirao brljotine svog višegodišnjeg urnisanja društva) uspešnom nabavkom vakcina i organizovanjem logistike za imunizaciju. To je na kraju ostalo na nivou defanzivne strategije: evo, imate vakcine, sad kako hoćete, mi više ne snosimo odgovornost. Režim, razumljivo, nije bio sposoban ni za minimalnu introspekciju, ni za minimalnu analizu štete koju je već načinio svojim razaranjem društva i institucija, pa nije bio spreman ni da tu štetu ispravi. Našavši se pred ovako ozbiljnim izazovom, vlast koja je istinski posvećena dobrobiti društva uradila bi ono što je neophodno, čak i po cenu da na nekim narednim izborima propadne. Jer ovde se radi o životima ljudi. Izbegavanje famoznih „nepopularnih mera“ je vrhunac neodgovornosti koja se zaista može smatrati istorijskom. Tvrdnja da je nemoguće obezbediti potpunije poštovanje mera, pa da zato ne treba činiti ništa na podizanju njihove efikasnosti na viši nivo (makar i putem kažnjavanja neodgovornog ponašanja), uporediva je sa strategijom koja bi počivala na tome da je nemoguće pronaći izvršioca baš svake krađe, pa onda ne treba kazniti nijednog. A šta tek reći kada je jedan od nosilaca najvišeg državnog odlikovanja za zasluge u borbi protiv epidemije istovremeno i glavni avax među lekarima? Moglo bi se nabrajati do u nedogled…

Kada je reč o izboru „protivnika“ od strane demonstranata, u njihovom divljanju ispred zgrada u kojima žive članovi „krizinog štaba“ belodano se ogleda ono o čemu su mnogi, uključujući i pisca ovih redova, na raznim mestima upozoravali: nesrećni štab je samo „vreća za udaranje“. Vlast se na najpodliji način zaklanja iza „odluka“ ovog tela, koje ono, uistinu, ne donosi. Nezadovoljstvo – iz kog god pravca da dolazi – treba uputiti isključivo prema nosiocima funkcija iz redova vlasti, a ne prema njihovim lakejima. Njih treba ignorisati i zaista izazivaju čuđenje i mediji koji im se uopšte obraćaju, koji ih za nešto pitaju, koji prenose njihove sada već potpuno iščašene izjave.

Njihova je odgovornost što su dopustili da budu upotrebljeni kao paravan za stvarnog donosioca odluka, a inače bi i bez njih sve bilo isto. Režim se u tom pogledu ponašao zaista podlo: „Zamoliću krizni štab“ – umeo je da kaže i sam AVtokrator, a ponavljala je to i prvopotčinjena Šefu. Oni su kreirali utisak da „krizin štab“ (za koji, usput, malo ko uopšte zna da mu predsedava lično prvopotčinjena) odlučuje o svemu. Štab sada simbolizuju Kon i Tiodorović (a još uvek pomalo i doktorka Ministarka) što je, na kraju, i dovelo do toga da se raspamećene gomile valjaju od vrata do vrata jednog ili drugog člana „medicinskog dela krizinog štaba“. I uzalud će ministar zdravlja pozivati da kovid-ludisti dođu pred njegova vrata… Niko živi ne zna koja je njegova uloga u borbi protiv krize, jer su svi predstavnici vlasti mučki istakli ove odista patetične pojave, koje danas trpe najprimitivnije napade od strane bulumente koja se bori protiv „ugrožavanja slobode“ usled jedva postojeće strategije protiv kovida!

Sinergija nebrige vlasti, zaveroloških mantri i sa Istoka i sa Zapada, zatucanosti potekle sa različitih izvora (ne najmanje verskih), naizgled racionalnih skepsi, bandoglavog inaćenja, višegodišnjeg tabloidnog uzgoja paranoje, zaveroloških budalaština i kojekakvih misaonih andramolja – učinila je da gornja granica vakcinacije u Srbiji bude nedovoljna za kolektivni imunitet (tek nešto iznad 40%, ako je verovati statistikama, a nije). Činjenica da postoji snažan otpor ne samo vakcinaciji, već i makar zaštiti u vidu nošenja maski, redukovanja kontakata i uopšte ponašanja prilagođenog okolnostima, govori u prilog tome da veoma veliki broj ljudi u Srbiji i dalje odbija da prizna činjenicu da virus uopšte postoji i da kod obolelih uzrokuje tegobe kakve uzrokuje.

I tu se, između ostalog, očitovala jasna razlika među zemljama sa očuvanim potencijalom vladavine prava i minimalne solidarnosti i onih čije su institucije, i državne i društvene, u samrtnom ropcu. Lako je prepoznati da postoji korelacija između stabilnosti demokratije, vladavine prava i kakve-takve uravnoteženosti političkih odnosa, sa jedne strane, i visokog nivoa imunizacije stanovništva i, razume se, poštovanja mera, sa druge strane. Treba biti zaista neshvatljivo samoživ pa odbijati i tu najelementarniju meru – nošenje maske u zatvorenom prostoru. Upotreba maske predstavlja minimum svesti da, možda, samo možda i nije baš tačno da virusa nema ili da je bezopasan, kako tvrde oni koji inače odbijaju čak i tako elementarnu stvar. Ta vrsta samouverenosti da se zna nešto o čemu se baš pojma nema i slepo poverenje isključivo u ono u što neko želi da je istina predstavlja najviši stupanj neodgovornosti. No, sve je to toliko karakteristično za društva kojima je nacionalistička homogenizacija i/ili neoliberalna samoživost isprala poslednje ostatke stvarne solidarnosti i pojma o opštem dobru.

„Avax ustavobranitelji“ odista predstavljaju naročito zanimljivu grupu, pretežno iz kategorije onih koji se ustava, ljudskih prava i problema diskriminacije sete samo onda kada izgovaraju budalaštine o sopstvenoj tobožnjoj ugroženosti. To su isti oni koji su divljali pred Konovim i Tiodorovićevim prozorima, pokazujući belodano kakvo je zapravo njihovo poimanje tuđih sloboda i prava. Bilo je doslovno odvratno slušati pretnje izvikivane Konu i Tiodoroviću jer, ne samo da se teško može zamisliti neko manje relevantan od njih, već je reč o ljudima koji su, uprkos članstvu u nekom tamo državnom besmislenom telu, ipak obični građani, pa onakvo ponašanje prema njima od strane demonstranata ima karakter najave linča. U suštini, ti demonstranti se i na ovaj način rugaju vladavini prava, ustavnosti, kao i problemu diskriminacije. Sve to predstavlja posebno neprijatan začin u inače ogavnim pomijama od „argumenata“ o epidemiji koji dolaze iz te kuhinje.

Lično bih imao razumevanja čak i za neutemeljenu poviku zbog, na primer, nepoštovanja sloboda (usled uvođenja kovid propusnica) kao i za hiperosetljivost na diskriminaciju (čak i kada ove nema) kada bi to bio univerzalni stav savremenih „avax ustavobranitelja“. Drugim rečima, kada bi oni bili spremni, ne čak na istu vrstu aktivizma, već samo na neopstruiranje borbe protiv diskriminacije nacionalnih manjina (naročito Roma), osoba sa invaliditetom, žena, seksualnih manjina, političkih neistomišljenika… Svako ograničavanje slobode (čak i kada je legitimno) poziv je javnosti na oprez, zahteva „paljenje“ svih lampica i budnost nad sprovođenjem mera, kako bi ove bile u skladu sa propisima o njihovom sprovođenju. Ali histerisanje da antiepidemijske mere, ovakve kakve jesu – a jedva da su i postojeće – krše ustav i tobože nelegitimno ograničavaju slobodu, predstavlja izraz agonije ljudske svesti i najniži oblik iracionalnog odgovora na izazov, što je jedna od manifestacija propasti. Gledajući ludističko mahnitanje protiv „mera“, po ko zna koji put se mogla jasno steći predstava o današnjoj Srbiji: zahvaljujući jednoj agresivnoj manjini, usled potpune paralisanosti većine potencijalno razumnog sveta, Srbija zaista ponovo dokazuje da nije ni država, ni društvo, ni nacija, ni narod nego jedan paranoidni zbeg, koji tumara po nigdini gonjen svojim iracionalnim plašnjama.

Peščanik.net, 27.10.2021.

KORONA

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.