Ako bi neko naivan gledao poslednje “analitičke” emisije ruske televizije, neizbežno bi došao do neočekivanog zaključka. Naime, da će se Kremlj protiv ekonomske krize boriti vojnim sredstvima. Prosudite sami. Televizijski komentatori pričaju o tome kako se zbog grešaka i promašaja američkih vlasti srušio (ili samo što se nije srušio) svetski ekonomski sistem, o tome kako zli i sebični Jenkiji vade pare iz ruskih banaka i odbijaju da kreditiraju naše kompanije. A odmah posle toga – bodri raporti vojnih rukovodilaca Vrhovnom Glavnokomadujućem o tome kako je u okvirima vojnih manevara “Stabilnost 2008” ostvareno nekoliko uspelih lansiranja strateških raketa, među njima pomorske rakete “Modrina”, i to na rekordnu udaljenost od jedanaest i po hiljada kilometara. Ovo poslednje očigledno treba da pokaže da naši podvodni raketonosci i ne moraju da izlaze u sektor bojnog patroliranja – bilo koji deo SAD možemo da pogodimo iz same baze. A Predsednik, govoreći vojnicima, kaže: “Danas u svetu imamo veoma složenu ekonomsku situaciju. To će neki pokušati da iskoriste kako bi nas oslabili, kako bi nas prinudili na odluke koje su sa ekonomske strane za nas neprihvatljive. Mi na to nećemo pristati.” Ispada da ćemo na njihovu krizu mi da odgovorimo našom “Modrinom”. A prestravljeni Amerikanci, ni manje ni više, neće se usuditi da povlače svoje pare iz Rusije.

Ako ćemo ozbiljno, pokazuje se čudna rascepljenost svesti vojno-političkog rukovodstva. S jedne strane sprovodimo po obimu neviđene manevre, koji su uvežbavanje rata protiv globalnog neprijatelja – valjda Sjedinjenih Država. S druge, okrivljujemo ih za naše ekonomske teškoće. Dodaću, istine radi, da se manevri sa sličnim scenarijem izvode već od 1999 godine, to jest od vremena operacije NATO pakta protiv Jugoslavije, koja je ostavila snažan utisak na domaće generale. Približno u to vreme, u našim pisanim doktrinama se pojavio stav da Rusija u izuzetnim okolnostima sebi daje pravo da prva primeni atomsko oružje. Scenario manevara je strogo sledio baš tu logiku. Pretpostavka je bila, da je na našu zemlju izvršena masovna agresija od strane protivnika čije konvencionalne snage prevazilaze ruske snage. Pošto nije bila u stanju da agresiju zaustavi neatomskim sredstvima, Moskva najpre nanosi demonstrativni atomski udar po slabo naseljenim delovima teritorije “verovatnog protivnika”. Iako taj protivnik nikada nije bio imenovan, bombarderi strateške avijacije su svaki put dolazili do islandsko-farerske crte, imitirajući udar krilatih raketa po Americi. Ali, po scenariju, ni to ne zaustavlja agresora, i tada naši stratezi nanose udar strateškim oružjem. To je ranije bivalo predstavljeno pojedinačnim lansiranjem rakete iz mora ili sa kopna. Posle toga ništa drugo nije bilo planirano, jer bi kao posledica trebalo da nastupi smak sveta. Treba reći da su ove vojne igre bile dosta pozitivno primane u SAD. Našim, kako u generalštabu vole da kažu “kontrapartnerima”, bilo je jasno da na svim etapama konflikta Rusija teži ka deeskalaciji.

I ovog puta scenario se, naizled, nije menjao. Ali veoma su se povećale dimenzije. Ako prethodnih godina broj učesnika nije bio veći od 10-12 hiljada vojnika, u “Stabilnosti 2008” ih je učestvovalo 47 hiljada.

U okvirima manevara je bilo sprovedeno nekoliko divizionih vežbi. Jedna tenkovska jedinica je bila popunjena rezervistima, posle čega je u 20 ešalona bila prebačena na teritoriju gde su se izvodili manevri. Prvi put su vežbe snaga PVO koje pokrivaju moskovsku regiju imale dvostrani karakter. To jest, jedna jedinica vazduhoplovnih snaga je imala ulogu protivnika koji je sprovodio vazdušno-kosmičku operaciju. Na kraju su, umesto pojedinačnog lansiranja naši “stratezi” organizovali čitav plotun balističkih raketa. I tu, plašim se, kvantitet može da preraste u kvalitet. Stremljenje da Zapadu pokažemo našu batinu koja raste ne iz dana u dan, nego iz sata u sat, dovelo je do malo čudnih rezultata. Ako je istina da je u Rusiji porasla sposobnost konvencionalnih snaga, zašto onda pred njih ne postave zadatak da agresora zaustave na ranijim etapama konflikta? Ako su one sposobne da reše takav zadatak, onda atomski udar više ne izgleda kao odgovor, nego…

Pri tome, nalazeći se na manevrima, Vrhovni Glavnokomandujući je uporno ponavljao da je sve to samo početak, da je on već zacrtao “precizirane parametre Oružanih snaga”. A ovi “parametri” treba da sadrže i pokretanje novih programa naoružanja. Obećana je izgradnja novih atomskih podmornica, stvaranje neviđene vazdušno-kosmičke odbrane. Uz to, Ministarstvu odbrane je naređeno da pripremi program “obnove komponente avionosaca”. Primetiću da je za tu obnovu najpre potrebno izgraditi proizvodne kapacitete – jer su se sovjetski nosači aviona gradili u Ukrajini, u Nikolajevu. Tako da bi samo ovaj deo programa koštao 5-6 milijardi dolara.

I sada se postavlja pitanje odakle mislimo da finansiramo ove narasle ruske vojne ambicije. Ako se može reći nešto dobro za vojnu politiku Vladimira Putina, onda je to – da je bez obzira na ratobornu retoriku poslednjih godina on vojne rashode držao u veoma strogim okvirima. Zvanično 2,5 do 2,7 procenata BNP (neki ekonomisti smatraju da je u stvarnosti to bilo 4 posto). Da, vojni rashodi su rasli dovoljno brzo, ali istovremeno sa rastom BNP. Sada je jasno da će ekonomski rast biti ili jako usporen, ili će sasvim stati. Kako je u takvoj situaciji moguće obećati sve – i novo naoružanje, i skoro rešavanje stanbenog pitanja za oficire, i ostalih socijalnih problema. Ako Medvedev deli obećanja znajući da ih neće ispuniti – to bismo još i mogli da preživimo.

Ali ako u uslovima ekonomskog pada Rusija nastavi da povlađuje svojim militarističkim ambicijama – onda nas to vraća u situaciju iz 1989-1990. Tada se ekonomija raspadala po šavovima, a vojno-industrijski kompleks je dobijao gigantske sume. Što je i ubrzalo krah SSSR.

I, za kraj: postaje sasvim jasno da, kupujući našu naftu, Zapad finansira proizvodnju oružja koje je usmereno protiv njega. Tako da se sadašnja sladostrasna demonstracija vojne moći itekako može pokazati kao poslednja parada.

 
Стенгазета, 16.10.2008.

Preveo Pavle Rak

Peščanik.net, 22.10.2008.