Ratni trubač

Uredno sam svakog dana isecala feljton iz Politike. Reč je o feljtoniziranom uvodu koji je Dobrica Ćosić napisao uz knjigu dnevničkih beležaka Nikole Koljevića. Feljton se zove „O stvaranju Republike Srpske“. Isecala sam nastavke feljtona s namerom da ga analiziram, zapanjena šta sve može napisati Dobrica Ćosić. Ubrzo sam shvatila da za analizu nije potrebno skupiti sve nastavke feljtona ili kupiti knjigu: u svakom nastavku piše isto i dovoljan je samo jedan za analizu. Tako sam i uradila: iz gomile isečaka, izvukala sam nasumice jedan. Evo šta sam u tom slučajno izrabrnom nastavku našla.

Opšte (Ćosićevo) mesto je obožavanje sprskih vođa koje su ratovale u Bosni za stvaranje velike i ujedinjenje države srpstva, iz koje je iznikla Republika Srspka. To su ljudi „opijeni rodoljubljem i slobodom“, spremni na sve žrtve da stvore i odbrane Republiku Srpsku. To su ljudi „podviga i posvećenosti slobodi i opstanku srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“. Pravili su i greške: bili su maksimalisti u svojim ciljevima – tvrdi Otac Nacije – ali su takve greške normalne u svakom ratu. Ćosić kaže da srpske vođe nije dozvoljeno porediti sa Alijom Izetbegovićem i Franjom Tuđmanom, a naročito se ova dvojica ne smeju porediti s Radovanom Karadžićem. Poređenje nije dozvoljeno zato što su oni „neuporedivi po ljudskim, moralnim i duhovnim vrednostima i političkim ciljevima“.

Ćosić Dobrica ovako opisuje samoga Radovana: „On je jaka politička ličnost sa velikim zaslugama u borbi za ljudska i nacionalna prava srpskog naroda: on zaslužuje pravedan sud Istorije i poštovanje svog naroda, koje ima od početka borbe za Republiku Srpsku, a nikako ponižavanje, progon, hapšenje i Haški sud. On nije ratni zločinac; on je politički vođa naroda Republike Srpske“.

Nesrećni Dobrica hoće i da kritikuje: jeste da je Karadžić u svemu izvanredan, ali je i on činio neke greške. No, o njima ne smeju suditi savremenici nego potomci. Naročito o njemu ne mogu suditi oni savremenici Radovana Karadžića koji su „drogirani haškom propagandom i natovskom ideologijom i koji sporo uviđaju ili još ne uviđaju da je zaslugom svih boraca i svih komandanata Vojske Republike Srspke, naroda i vođstva oslobodilačkog pokreta Srba u Bosni i Hercegovini, stvorena prva srpska država preko Drine“.

Sudu ne treba privesti ove srpske borce za slobodu i ljudska prava jednog naroda – poručuje Ćosić i kaže da „sudu treba privesti hrvatske političare i generale koji su poveli rat za Hrvatsku do Drine“ (izgleda da Dobrica nije čuo da su oni privedeni Haškom sudu), za razliku od Srba koji su se borili samo za „svoju slobodu“ i „isključivo svoje nacionalne teritorije“. Sem Hrvata, opet predlaže Ćosić, sudu treba privesti Harisa Silajdžića, Ejuba Ganića i njihovu braću koji su poveli rat za islamsku Bosnu. Treba im suditi i „zato što su oni prvi započeli rat, najpre ubijajući vojsku Titove Jugoslavije u povlačenju (…), a potom i za ubistva hiljada Srba civila u Sarajevu i mnoge ratne zločine po Bosni i Hercegovini“.

Ćosić kaže da „nema prostora da imenuje muslimanske i hrvatske zločine“. A i ne treba, jer kako on tvrdi, te su „knjige napisane, a neke se tek pišu“. Ipak je Dobrica našao prostora da pomene da je samo u Sarajevu „dosad izbrojano sedam hiljada ubijenih Srba, a veruje se da broj ubijenih Srba prelazi deset hiljada. Citat iz Politike: „Pod neposrednom Silajdžićevom komandom, u njegovom prestonom Sarajevu, postojalo je oko 125 logora za Srbe, a na teritoriji kojom su vladali Izetbegović i Silajdžić sa svojim generalima i verskom braćom postojalo je 336 logora za Srbe. Hrvatske logore u ovom kontekstu ne zbrajam, a bilo ih je na stotine, po surovostima ravnim muslimanskim“. Naravno, Ćosić ne obelodanjuje izvore podataka o broju logora; to se valjda „podrazumeva“.

Ali zato u Ćosićevom feljtonu ni reči o trogodišnjoj opsadi Sarajeva koju su držali Karadžić i srpska vojska sa Pala. Nijedna reč o zločinima koje su izvršili Srbi, nijedna reč o njihovim logorima za Bošnjake, nijedna reč o Prijedoru, nijedna reč o Srebrenici, sem da su to sve „satanske“ izmišljotine srpskih neprijatelja. Taj srpski narod, kaže Ćosić, od svih „evropskih naroda, i velikih i malih, proporcionalno je najviše žrtava dao za evropsku slobodu i demokratiju, a od Evrope je nagrađen kaznom žrtvenog jarca. Ta Evropa je satanski kaznila Srbe, kaže Dobrica, i tako ih je nagradila zato što su se borili za njenu slobodu i demokratiju. Neki Srbi su poklekli pred satanskom optužbom Evrope „o navodnom agresivnom nacionalizmu srpskog naroda“ i tvrdnjom „da je to narod ratnih zločinaca“. Ti koji su poklekli postali su slepi i „umno pometeni“ jer ne mogu da shvate da im „evropski komesari“ i „eksperti“ ideološki ispiraju mozak, redukuju identitet, diktiraju istorijsku svest, nacionalne dužnosti i društvene ciljeve, narodu koji ima osam vekova svoju kulturu…“

Rešila sam da stanem pred osam vekova srpske kulture. Kome je malo – može sam da nastavi, sutra će izaći novi nastavak. U istom ključu će se veličati srpski narod i pljuvati po drugima, po hiljaditi put ćete čuti o secesionističkim republikama koje je overio Badinter, o srpskom oslobodilačkom ratu u Bosni, o nacionalnoj regresiji prouzrokovanom ustaškim genocidom i etničkim čišćenjem Srba iz Bosne ali i gubitkom Crne Gore, „za koju smo verovali da u njoj pretežno žive Srbi“. U toj regresivnoj nacionalnoj svesti, poručuje „otac nacije“, još ne shvatate da je srpski narod ostvario jednu fantastičnu pobedu – da je stvorio „Republiku Srpsku, kao prvu sprsku državu preko Drine, koja mora postati demokratska, pravna, civilizovana država. Njen najznačajniji tvorac je Radovan Karadžić“.

Sudeći po Ćosiću, ja sam, bogami, totalno „poklekla“, a i „umno sam se pomela“!

E-novine.com, 03.11.2008.

Peščanik.net, 13.11.2008.

Poslednja odbrana

Neposredno uoči ovogodišnjeg beogradskog sajma knjiga, Dobrica Ćosić se obratio srpskoj javnosti sa nekoliko frontova, kako bi još jednom u svojoj životnoj završnici, ne samo na lažima iskonstruisao interpretaciju raspada Jugoslavije i “Bosanskog rata”, već da bi odbranio sebe i svoju ulogu u pripremi i u toku rata. Osim što se po tradiciji oglasio u NIN, Večernjim novostima i Politici, u kojoj je feljtoniziran njegov uvod u dnevničke beleške Nikole Koljevića koje je on priredio, izašle su mu i dve knjige. Još jedna sveska Piščevih zapisa i Vreme zmija. Njegova praksa da se oglašava preko glavnih medija počela je još tokom priprema rata i nastavila se tokom devedesetih u svim ključnim situacijama kada je trebalo definisati ciljeve u novim okolnostima.

Književno, publicističko i političko delo Dobrice Ćosića, kako je zabeležio književni kritičar Zlatko Paković u Politici, “ontologizovano je neprikosnovenošću ideje i teleološkim stereotipima koji iz nje izviru”. Njegov šovinizam koji je cementirao stereotipe o našim susedima, verovatno je najdrastičniji kada govori o Albancima za koje kaže:“Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg naroda balkanskog naroda – srpskog naroda”.

Interpretacija Dobrice Ćosića ne bi bila toliko važna da nije reč o mainstreamu i da njegova misao nije postala opšte vjeruju u srpskoj eliti. To je zvanična istina o nedavnoj prošlosti i u malo prerađenoj formi preuzeli su je univerzitetska, medijska i kulturna mainstream elita. Ona se nadovezuje na propalu Koštuničinu Komisiju za istinu i pomirenje i na tzv. treći put koji je zagovarala grupa oko Vesne Ristanović (zamišljena sredina između Helsinškog odbora i radikala). U pitanju je namera da se izvrši “knjigovodstvo zločina” bez ulaženja u uzroke. Da bi se žrtve što više izjednačile u broju, multiplikuju se žrtve Srba u Srebrenici, Sarajevu i na drugim lokacijama. Inicijatori rata su naravno Hrvati i Muslimani, koji su iskoristili “imanentnu versku i nacionalnu netrpeljivost i isključivost, odnosno, egzistencijalnu nesigurnost zasnovanu na kolektivnom pamćenju prošlosti”. Za to je odgovoran “lepljivi bratski zagrljaj” i, naravno, Tito i komunizam. Tito je centralna ličnost Ćosićevog obračuna sa Jugoslavijom, ali onom nakon ustava 1974, za koji Ćosić kaže da je “izvršio ustavno-pravnu dezintegraciju Jugoslavije i srpskog naroda”. Dnevničke beleške Nikole Koljevića, kaže Ćosić, razobličuju motive i ciljeve ”markalenizacije i srebrenizacije Bosanskog rata u muslimanskom ratovanju za jedinstvenu Bosnu, prvu islamsku državu u Evropi, na platformi Izetbegovićeve Islamske deklaracije”.

Srpski startezi sigurno ne bi tako olako počeli rat devedesetih da nisu verovali da će Rusija stati na srpsku stranu i u završnici preinačiti ratni ishod u korist Srbije. Zato već više od dvadeset godina čekaju da se promeni svetska konstelacija i da u opštem međunarodnom metežu iznude “rekonstrukciju Balkana”, odnosno podelu Bosne i Kosova. U tom ključu treba sagledavati i odnos srpske elite prema nedavnoj prošlosti, odnosno njenoj interpretaciji. Ćosić kaže da je srpski narod poražen ali da “porazi nisu konačni”. Međutim, istovremeno ističe da su Srbi osvojili i neke istorijske pobede: Republiku Srpsku. Republika Srpska je po njemu, zaslugom svih boraca i svih komandanata Vojske RS, naroda i vođstva oslobodilačkog pokreta Srba u Bosni, prva srpska država preko Drine.

Ćosić olako prelazi preko činjenice da se Radovan Karadžić nalazi u Hagu zbog optužnice koja ga tereti za najteže zločine. Uprkos tome, za njega njega on “nije ratni zločinac već politički vođa naroda republike Srpske”. Osim što za Bosnu tvrdi da je “zemlja mržnje”, Ćosić kaže da je i “odskočna daska” islamskih fundamentalista za prodiranje ka severu i zapadu, dublje u Evropu gde ih čekaju, sada fragmentizovana, ali čvrsta u džihadskoj veri, njihova islamska braća”.

Ćosiću ipak najteže pada NATO intervencija za koju je odgovoran “Magbet iz Požarevca”. Kaže da su motivi za agresiju bili vulgarno nacistički, te da je srpska veličina u to vreme bila u veličini apsurda, beznadežnog rata i otpora najvećoj vojnoj sili na svetu na čelu sa Amerikom.

Zaboravljajući na svoje hvalospeve Miloševiću za koga je govorio da je posle Nikole Pašića najveći srpski političar, Ćosić u svojim novim knjigama zaobilazi svoju ulogu i odgovornost prebacuje na “Magbeta iz Požarevca”, jednog, kako kaže “ požarevačkog Crnogorca i ‘malog bankara’, bez zasluga i Titovih sposobnosti”. Međutim, upravo se Ćosić pripremao za rat tražeći saveznike među Srbima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na Kosovu. On je verovao u “neminovnost rata između Srba i Hrvata, Srba i Muslimana, Srba i Albanaca” (Piščevi zapisi, 1981-1991). Rat zahteva uspostavljanje prioriteta, što po Ćosiću znači, koncentraciju volje i svih snaga oko jedinstvenog cilja:“da bismo pobedili tolike neprijatelje, da bismo od ovog surovog sveta i pokvarene Evrope oteli nešto prava i pravde, moramo da mobilišemo celokupne svoje umne, moralne i fizičke snage”. U to ime izvšena je mobilizacija i homogenizacija srpskog naroda u Jugoslaviji. Ćosić ističe da “svako ko se bori protiv srpskog nacionalizma, bori se protiv ljudske slobode”. U tom ključu treba razumeti hajku koja je u poslednja dva meseca (i pre toga) vođena protiv godišnjeg Izveštaja Helsinkog odbora za ljudska prava za 2007. godinu.

Dobrica Ćosić je ceo život proveo u politici i uspeo je da ostvari jedinstvenu poziciju na srbijanskoj političkoj sceni. Miloševiću nikada nije oprostio što ga je smenio sa funkcije predsednika SRJ:“Možda bi srpski narod mogao imati drugačiju sudbinu da je prihvatio moje političke poglede”, kaže on u jednoj od knjiga. Vajka se i zbog toga što ga svet nije podržao:“Mene kao predsednika SRJ nije podržao Zapad zato što sam bio više Srbin no što treba da budem”. Fenomen njegovog uticaja i moći svakako zaslužuje pažnju, jer upravo taj fenomen objašnjava snagu netransparentnog i neformalnog centra moći koji deluje iz senke i nikome ne dozvoljava iskorak (ranije Đinđiću, sada Tadiću) dok se ne realizuje ono što oni smatraju srpskim prioritetima – ujedinjenje srpskih zemlja, bez obzira na cenu.

Zašto je Ćosić učestvovao u tom istorijskom metežu i sa kojom idejom. I pre rata je govorio da Srbi treba da se ujedine da bi odbranili etnički i istorijski identitet, da se oslobode frustracije razjedinjenosti, da politički ozdrave i steknu samopouzdanje i samopoštovanje, neophodno za demokratski i stvaralački zivot. Jer, po njemu,“sjedinjenje srpskih različitosti obogatiće nacionalno, društveno i duhovno biće srpskog naroda. Zar ti ciljevi srpskog ujedinjenja u jednu državu, ujedinjenje etnickih celina i vecina, a ne svih Srba, nisu osnovna ljudska prava? Zar to pravo nisu iskoristili i veliki moćni Nemci? Zašto da ga ne iskoristimo i mi, mali Srbi?“

Sada, kada su Srbi kao narod razbijeni i upropašćeni, sada je za to kriv “Magbet iz Požarevca”. Pre rata, Ćosić je bio na čelu Odbora za ljudska prava i slobode, a danas tvrdi da će ljudska prava poništiti srpski identitet. Danas tvrdi da su Srbi pristali na najveće žrtve u odbrani svoga identiteta. Ali se zato poziva na ljudska prava kada je reč o sudbini Radovana Karadžića. Ovakva nedoslednost objašnjenje ima u njegovom sledećem stavu:“Jedino u velikim nacijama može da se uvažava ljudska ličnost. U malim nacijama to nije moguće od tabua i mita – naroda. U malim nacijama jedino nacija može biti velika. U malim nacijama prva moralna dužnost je podređivanje pojedinaca – zajednici, narodu, državi. Srbin je čovek, koji nije čovek, ako nije Srbin, ako nema svesti o narodu; bilo da ga slavi ili da ga psuje“.

Istine radi, treba reći da je Beograd , upravo zbog stepena homogenizacije na ovom i ovakvom “interpretativnom modelu” nedavne prošlosti, uspeo da razvodni efekat Haškog tribunala, kao i Međunarodnog suda pravde. Pred Haškim sudom upravo odgovora Florens Artman, bivša portparolka Tužilaštva, za nepoštovanje Suda, jer je obelodanila dokumenta koja ukazuju na odluku suda da zaštiti “interese nacionalne bezbednosti”. Radi se o zapisnicima sa sednica Vrhovnog saveta odbrane, koji su mogli biti odlučujući u donošenju presude Međunardnog suda pravde po tužbi Bosne i Hercegovine protiv SRJ, za agresiju i genocid. Međutim, postavlja se pitanje kako je uopšte došlo do toga da Karla del Ponte pristane na zatamnjivanje dokumenata VSO. Zato je čitav postupak protiv Florans Artman dobrodošao, kako bi se i međunarodne institucije i određene ličnosti pozvale na odgovornost zbog donošenja amoralnih odluka.

Sve dok međunarodna zajednica suštinski ne završi proces stavranja novih država na Balkanu (sada Kosova i Bosne i Hercegovine) Srbija će nastaviti sa svojom destruktivnom strategijom podrivanja stabilnosti regiona. Jer, kako je svojevremeno izjavila Biljana Plavšić, “mi Srbi ćemo biti toliko drski, uporni, nepopustljivi i nikad nećemo pristati i priznati ništa. Svet će se zamoriti, dići ruke od nas i mi ćemo postići nas cilj.”

Uvodnik, Helsinška povelja, 123-124

Peščanik.net, 13.11.2008.

Intelektualac u tranziciji Dobrica Ćosić, hroničar sa Dedinja

„Zar ću ja biti hroničar sa Dedinja o grandioznoj drami na Kosovu i Metohiji u kojoj mogu izgubiti glavu i moj bratanac Dragan i moji unuci Darko i Ivan i hiljade mladića iz mog zavičaja?“ – to se, 13. maja 1999, u jeku bombardovanja Srbije od strane NATO-a, pita Dobrica Ćosić u svom dnevniku koji je, pre nekoliko dana, objavljen kao šesta knjiga Piščevih zapisa, pod naslovom „Vreme zmija“ i podnaslovom „

Mali svetski rat protiv Srbije“ (izdavač „Službeni glasnik”).

Odgovor na postavljeno pitanje je pozitivan. Dobrica Ćosić je, pre devet godina, bio hroničar razorne međunarodne nepravde. Iz dana u dan, beležio je sve što se događalo, intenzivno kritikujući i zlokobnu neodgovornost tadašnje srpske vlasti i rušilačku odgovornost tadašnjeg udruženog evro-atlantskog agresora. Da su ovi dnevnici objavljeni neposredno posle bombardovanja, dok je Milošević još bio na vlasti, svog bi pisca doveli tada u direktan i oštar sukob sa režimom; danas, posle jedne decenije, kad je situacija u Srbiji i sa Srbijom ozbiljno promenjena, ovi su zapisi, u svom glavnom toku, lanjski snegovi, što je i sam Ćosić, još tada, primetio: „Zapisi, koji bi pre nekoliko godina bili značajne, pa i senzacionalne knjige, danas, sutra, biće bivše, mrtve knjige“ (str. 238). Tačno, pred nama je sada, u svom glavnom, letopisnom toku i kritici Miloševićevog režima, jedna bivša hronika i jedno kritički mrtvo slovo na papiru.

Od požarevačkog Pašića do požarevačkog Magbeta

U „Vremenu zmija“ postoji i jedan dublji, introspektivni tok koji se, poput ponornice, nekoliko puta jasno pokazuje na površini teksta, i ta Ćosićeva svojevrsna hronika sopstvenog književnog i političkog života, ta njegova ocena vlastite uloge i značaja, razgovetna i ozbiljna – od izuzetne je važnosti i za našu političku i za našu literarnu istoriju. Nigde do sada, kao u ovoj knjizi, Ćosić nije, bez ustručavanja, govorio tako kritički o sebi. U tom smislu, pred nama je jedna živa, čak senzacionalna knjiga.

„Delimično odobravanje titoizma i Miloševićevog režima, uviđanje dobrih strana u režimu Komunističke partije, radovanje nekim ratnim pobedama JNA i Srba u ratu sa Hrvatima i Muslimanima – predstavlja političku i moralnu krivicu, ako je u tom ratu činjen zločin“ (str. 234). Kao što je i Ćosiću dobro poznato, „u tom ratu“, sa srpske su strane činjeni užasavajući zločini prema Hrvatima, Muslimanima i Albancima. Dakle, Ćosić koji je do polovine šezdesetih podržavao režim Josipa Broza Tita (punih dvadeset godina) i koji je svojom izjavom o Miloševiću kao najvećem srpskom političaru posle Pašića, uticao i na „vođino“ grandomansko samopouzdanje i na raspoloženje javnosti da prihvati njegovu destruktivnu volju, a podržavajući ga i potom („A ja sam 1991. i 1992. ipak sarađivao sa tim licemerom. Bio sam u zabludi da je patriota više no vlastoljubac. Kako sam smeo da verujem da taj požarevački Magbet može da prihvati bilo kakvu demokratsku i moralnu reformu Srbije?“, str. 220) – Ćosić, ličnost tada u javnosti od najvećeg ugleda, snosi ogromnu moralnu i političku krivicu.

Ponor istorije

„Pokušao sam da ispišem ljudsku sudbinu na srpskoj zemlji u ovom veku (dvadesetom, moja primedba); mnoge važne događaje nisam ni opisao, ni zapisao. Gasi se moja književna uloga. Propada i ostaje van ljudske pažnje i interesovanja moje književno delo. Da li sam mogao, da li sam imao dara da ga učinim dugovečnijim? Ne verujem. I ja pripadam svetu koji je minuo u ponor Istorije“ (str. 45). „I knjige koje sam pisao da budu novi srpski roman, sada nisu novi srpski romani. Razloge da ih čitaju imaju uglavnom istoričari književnosti. Ideje u njima koje su nekada budile i oblikovale svest čitavim naraštajima, može se reći i čitavom srpskom narodu, te ideje su sada mrtve. Nikoga ni na šta ne pokreću i ne uzbuđuju“ (str. 98).

U ovoj testamentarnoj, ispovednoj svojoj knjizi, Ćosić, pohranjujući ga u nacionalnu bibliotečku arhivu, sahranjuje svoje književno delo. Govoreći o sopstvenom opusu tako kritički kako kod nas nikada nije govorio nijedan drugi književnik – da ima samo arheološku vrednost – Ćosić je tu i neobično iskren i neobično pouzdan sudija. On tvrdi da su ideje u njegovim delima danas ugašene, hladne i bez značaja.

Anahronizam i stereotipi

Šta je to zbog čega su Ćosićevi romani anahroni? Problem tu jeste u ideologizaciji literature, ali ne i u istorijskom krahu ideologije. Ćosić, a to je suština problema, nije anahron od danas, on je i „u svom vremenu“ bio anahron.

Književno, publicističko i političko delo Dobrice Ćosića, ontologizovano je neprikosnovenošću nacionalne ideje i teleološkim stereotipima koji iz nje izviru, a nastajalo je, od sredine prošlog veka, upravo u vremenu deontologizacije, deteleologizacije mišljenja i pisanja.

U svojim se književnim delima Ćosić čitaocu obraća prevashodno kao Srbinu, a ne kao individui za koju je nacionalno opredeljenje nevažno dok čita beletristiku.

„’Ljudska prava’ poništiće srpski identitet” (str. 193), tvrdi Ćosić, i taj njegov stari stav imao je i ima političke, etičke i poetičke konsekvence, toliko pogubne da njegovo političko, publicističko i književno delo, danas, bez ostatka, preporučuju istorijskoj ropotarnici. U tom Ćosićevom i ćosićevskom stavu, roje se i šovinistički zaključci. Kad govori o razlici između albanskog i srpskog etnosa, Ćosić piše: „Taj socijalni, politički i moralni talog tribalnog, varvarskog Balkana, uzima za saveznika Ameriku i Evropsku uniju u borbi protiv najdemokratskijeg, najcivilizovanijeg, najprosvećenijeg balkanskog naroda – srpskog naroda“ (str. 211). Ovakva izjava razgalila bi i Dimitrija Ljotića i Dragoslava Dražu Mihailovića, inače Ćosićeve smrtne ideološke protivnike.

Uprkos iskrenim javnim zalaganjima za odbranu slobode mišljenja i izražavanja, kao osnovnog demokratskog načela – još osamdesetih godina prošlog veka – Ćosićevo shvatanje demokratije bilo je i ostalo pogrešno. Na stranicama „Vremena zmija“, dakle krajem devedesetih, on često iznosi sledeći sud: „Nema Srbija Srbina i čoveka koji ima pameti i hrabrosti da spasava srpski narod“ (str. 86). Ta vera u pojedinca kao pokretača savremene istorije, taj hegelijanski, dokazano poguban, princip – ustoličio je i Josipa Broza Tita i Slobodana Miloševića na autokratski tron, spreman da uvek dovede do diktature. Sloboda i demokratija jednog društva ogledaju se u pravednosti njegovih institucija, a ne u pravednosti istinoljubivosti, hrabrosti njegovog vođe. To, što je tako dobro razumeo njegov ispisnik Desimir Tošić, Ćosić nije shvatio, i to je suština njegovog anahronizma.

Opsežno književno, publicističko i političko delo Dobrice Ćosića svedoči o zabludi ideologije u dvadesetom veku u Srbiji, to tvrdi i njegov autor. Ali, bitno je istaći da je ono, to opsežno delo o ideološkoj zabludi, upravo izraženo tom zabludom; najpre kosmopolitsko-komunističkom, potom otadžbinsko-nacionalnom – u oba slučaja, komunitarnom i partikularnom, u čemu se guši ono individualno i univerzalno, koje, avangardno u svom vremenu, nadživljava to svoje vreme, i u politici i u književnosti.

Politika, 25.10.2008.

Peščanik.net, 13.11.2008.

ODLAZAK DOBRICE ĆOSIĆA (1921-2014)

The following two tabs change content below.

Vesna Pešić, političarka, borkinja za ljudska prava i antiratna aktivistkinja, sociološkinja. Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Beogradu, doktorirala na Pravnom, radila u Institutu za društvene nauke i Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, bila profesorka sociologije. Od 70-ih pripada peticionaškom pokretu, 1982. bila zatvarana sa grupom disidenata. 1985. osnivačica Jugoslovenskog helsinškog komiteta. 1989. članica Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu. 1991. članica Evropskog pokreta u Jugoslaviji. 1991. osniva Centar za antiratnu akciju, prvu mirovnu organizaciju u Srbiji. 1992-1999. osnivačica i predsednica Građanskog saveza Srbije (GSS), nastalog ujedinjenjem Republikanskog kluba i Reformske stranke, sukcesora Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića. 1993-1997. jedna od vođa Koalicije Zajedno (sa Zoranom Đinđićem i Vukom Draškovićem). 2001-2005. ambasadorka SR Jugoslavije, pa SCG u Meksiku. Posle gašenja GSS 2007, njegovim prelaskom u Liberalno-demokratsku partiju (LDP), do 2011. predsednica Političkog saveta LDP-a, kada napušta ovu partiju. Narodna poslanica (1993-1997, 2007-2012).

Latest posts by Vesna Pešić (see all)