Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Problem nije nov, ali je obnovljena rasprava zato što je Svetska banka prestala da rangira zemlje po povoljnosti uslova u kojima se posluje.

Sam skandal s navodnim pristrasnim ocenama pojedinih privreda u stvari je manje važan. Problema su zapravo dva, ne samo s tom rang-listom, već manje-više sa svim listama konkurentnosti privreda.

Prvi se vidi na sledeći način. Uzmimo dve zemlje – jedna je razvijena, a druga nije. Recimo da je odnos dohotka po glavi stanovnika dva prema jedan. I uzmimo da se na rang-listi uslova poslovanja manje razvijena zemlja nalazi ispred razvijenije. To bi značilo da sa gorim uslovima razvijenija zemlja proizvede dva puta više po glavi stanovnika. To nema mnogo smisla.

Takvih, međutim, primera ima u mnogim rang-listama poslovnih uslova. Kako do takvih rangiranja dolazi? Uzmimo da se pretpostavi da su uslovi poslovanja bolji ukoliko se manje vremena troši na ispunjavanje propisa jedne ili druge vrste. Recimo da se u nekoj zemlji za dan mogu dobiti sve potrebne dozvole da bi se poslovalo, a u drugoj za nedelju dana. U prvoj zemlji uslovi poslovanja trebalo bi da budu mnogo povoljniji nego u drugoj.

Ovde se pravi greška slična onoj gde se upoređuju poreske stope. Pa su uslovi poslovanja mnogo povoljniji u zemlji sa niskim poreskim stopama nego u zemlji sa visokim. Onda se čak na osnovu toga očekuje trka ka dnu, dakle, da će zemlje konkurisati za ulaganja tako što će oporezivati po nižim stopama.

Uopšteno se mnoga rangiranja uslova poslovanja zasnivaju na toj pretpostavci o regulatornoj konkurenciji, što će reći na pretpostavci da će zemlje težiti da poboljšavaju uslove poslovanja kako bi privukle, nesrećna reč koja se gotovo uvek koristi, strana ulaganja.

Tako, recimo, razvijena zemlja u kojoj je potrebno ispuniti mnoge regulatorne uslove stoji gore na rang-listi povoljnosti poslovanja u odnosu na manje razvijenu zemlju gde se ispunjavanje mnogih od tih uslova uopšte i ne traži, a ako se i traži dozvola se može obezbediti za tili čas.

U čemu je greška? U tome što se ne uzima u obzir šta se plaćanjem poreza ili ispunjavanjem uslova poslovanja dobija. Ukoliko neka zemlje ceni da je potrebno da smanji poreze ili da nudi izuzetne uslove kako bi preduzetnici procenili da ima smisla da u njoj ulažu, to najčešće znači da se za plaćeni porez ne dobija ništa, a i da se ne može očekivati nikakva usluga ili zaštita na osnovu ispunjavanja propisa i posedovanja dozvola svake vrste.

Uzmimo da se plaćanjem poreza i poštovanjem propisa i standarda poslovanja kupuju, da se tako izrazim, pravne i druge usluge države, to će se preduzetnicima više isplatiti nego poslovanje u zemlji u kojoj se ništa ne troši na te usluge jer ih i nema. Naravno, još je gore ukoliko se poslovanja globe, što je verovatno i pretpostavka na kojoj se zasnivaju neke od tih rang-lista uslova poslovanja.

Ali će najčešće biti slučaj da će u razvijenijim zemljama biti potrebno više vremena i sredstava da se pokrene i održi neki posao nego u manje razvijenoj zemlji, a razlika u razvijenosti će delimično biti objašnjiva kvalitetom usluga koje se porezima i regulativom obezbeđuju.

Drugi razlog je manje važan, mada je verovatno prisutniji. Naime, veoma često rangiranja su motivisana uverenjem da se može podstaći konkurencija među zemljama, zapravo između njihovih vlasti, kako bi se podstakle da brinu o uslovima poslovanja. Recimo, da se odreknu neke globe ili nekog propisa, čiji je jedini cilj da onome ko ih izdaje obezbedi izvor prihoda od korupcije. Tako da se rang-liste obnavljaju godišnje i ističu se one zemlje koje su poboljšale položaj, a kritikuju one koje nisu. To bi trebalo da utiče povoljno kako na one koji se hvale tako i na sve druge, kojima se uspešna zemlja ili zemlje daju za primer.

Zbog prvog razloga greši se u rangiranju, pa zemlja u kojoj nikakve dozvole nisu ni potrebne, jer nema ni državne službe koja bi nadgledala da li se propisi poštuju, može da stoji na rang-listi bolje od zemlje koja je dva puta razvijenija i guši se u propisima i porezima. Dok se politizacijom rang-lista, što je taj drugi problem, rizikuju skandali kao ovaj s kojim se nosi Svetska banka.

Novi magazin, 10.10.2021.

Peščanik.net, 15.10.2021.

Srodni link: London Review of Books – Katanac na Doing Business


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija