Čitave generacije rasejane su, izgubljene, zbrisane u stihiji posleratne urbanizacije koja je ovdašnju gradsku kulturu dodatno i dugoročno provincijalizovala. Na gradove, njihove javne i stambene prostore i institucije, lišene asimilacionog kapaciteta, velika seoba nasrnula je kolektivnim neredom i kulturom sumnje u osnovne vrednosti života u zajednici organizovanoj na načelima vladavine prava, sloboda i tolerancije. Asimilacija je ustuknula pod lažnim multikulturalizmom. Sprega komunizma, intelektualnog varvarstva i socijalističkog lumpenproletarijata izrodila je nacionalizam, ratove i kult samodovoljnosti. Beograd se ispunio izbeglicama kao kolektivnim žrtvama, nekad i vinovnicima sistema mržnji i netrpeljivosti koji su se prostirali ne poznajući granice. Nadzidan je i dozidan, ulice razlokane, pločnici prenaseljeni korodiranim skeletima krupnog otpada prethodnih tehnologija, industrije, kioscima i kartonskim kutijama sa švercovanim cigaretama, čokoladama i baterijama krivotvorenih globalnih brendova. Beograd se gotovo smišljeno, planski, razarao kao sređena i života dostojna ljudska zajednica. Naredna tranzicija donela je ekološku kataklizmu, saobraćajni kolaps, splavove i antisemitizam. Lokalni antiglobalisti i neonacisti su asimilacionizam proglasili za kulturni fašizam. Varvarstvo je postalo domaći brend i specifična razvojna prednost.

Na sedamdesetogodišnjicu Kristalne noći, samo jedan vetrovit, prazan, uzaludan vikend bio je dovoljan da Bojana Kašiković i njeni istomišljenici u akciji za ulicu Milana Mladenovića, kao u deliću sekunde, dožive flashback prethodne epohe. U kojoj su Milan i EKV bili vrhunac ovdašnje kulture, koju su sušinski negirali. Moja sećanja na Milana, na univerzalni genij koji je bio i lični, sopstveni, dok okolina nikad nije bila u stanju da oseti i razume njegov razvojni talenat i avangardnu ozbiljnost, ostaće, na ovom mestu, sasvim intimna. Vrednost EKV bila je i u njegovom prethodnom, i u njegovom potonjem životu. Svaki od svojih života Milan je proživeo okružen i divljenjem i nerazumevanjem. Mada prekraćen za još nekoliko stvaralačkih epoha koje je mogao ispuniti, on verovatno nema razloga da, tamo gde je, bude preterano nezadovoljan.

Bojanu&Co. nikad nisam video. Oni pripadaju generaciji koja se pojavila dugo nakon Milanove smrti, ali u okruženju koje je uspelo da očuva sve svoje tradicionalne degenerativne procese. Da li je negovanje estetike zatranja i lepog i živog, prenelo i na tu, narednu generaciju, privrženost nadahnuću koje je Milana i EKV podsticalo da stvaraju i umiru, istovremeno?

Bojana&Co. preživeli su štand, potpisivanje i ulicu, podrazumevajući njenu banalnost i prostotu, verbalno i ideološko maltretiranje službenih lica u civilu, verovatno pripadnika iste državne službe čiji su visoki oficiri ubili prvog demokratskog premijera. Sakupili su 3.000 potpisa onih koji žele ulicu nazvanu po Milanu Mladenoviću, time i po sebi samima, negde u centru grada. Da bi po ustaljenoj logici organizovanog besmisla usledilo obrazloženje nove gradske vlasti. „Uz inicijativu o promeni naziva neke ulice mora da stoji obrazloženje. Inicijativa se predaje Komisiji za spomenike i promenu naziva ulica i trgova koja odlučuje o tome. Pošto ulica Milana Mladenovića već postoji, taj naziv mogli bi da ponesu jedino ulica ili trg u Lazarevcu, Mladenovcu ili Grockoj. Svako dupliranje imena izazvalo bi zabunu,“ saopštila je izv. Ivana Avžner, ispred sekretarijata za kulturu.“ Tu se gradska birokratija osvrnula na sopstvenu odluku, od pre tri godine, podlu i besmislenu, da njegovo ime dodeli nekom musavom sokaku na poslednjoj periferiji, čijim žiteljima, u stvarnosti koju su u sebi nasledili i koju žive, teško da je preterano stalo do Milana i njegove aure.

Nije vredelo Bojanino podsećanje da su Milanovu ulicu već dobili Podgorica, Zagreb, Subotica i Vranje. Ovo vreme uporne melje i satire sve vredno i plemenito. Na isti način su se beogradska vlast i, naročito, oni koje je on uporno i neuspešno izvlačio iz mentalne osrednjosti, odnosili prema potrebi da se sećanje na premijera Zorana Đinđića i njegovu sudbinu obeleži dostojnim simbolima, uključujući beogradski aerodrom. Tako su, od početka njenog neposrednog političkog angažovanja, do povlačenja, političke aveti svih boja pokušale da obezvrede Biljanu Srbljanović, najznačajniju ličnost u našoj savremenoj kulturi, uključujući evropski kontekst, kampanjama laži i uvreda. Najsramnije su možda one koje su izrekli među njima najprosvećeniji, da ne zna šta radi, da će se predomisliti i pokajati. U tome je i objašnjenje karaktera ovdašnjih vlasti, i institucija, čiji je preobražaj sporiji od promena koje ostaju pre kadrovske, lične, nego načelne, i suštinske.

Kulisa ljudskih senki, lokalnog putinizma i nove autoritarne politike, grobnica svake autentične kulture, Beograd, kakav jeste, nije zaslužio ulicu Milana Mladenovića. Niti trud onih koji oživljavaju svet vrednosti koji je on oplemenio i svojim postojanjem, i životom koji je naizgled potonji.

 
Danas, 11.11.2008.

Peščanik.net, 11.11.2008.