Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Dnevnik izvanrednog stanja II

Kad sam na ekranu svog telefona video identifikaciju Vlade Srbije na pristiglom sms-u, shvatio sam da je vrag odneo šalu. I zaista, osim što su me upozorili na nastavak samoizolacije i zahvalili se na saradnji, ostavili su mi utisak sve ozbiljnijeg nadzora, na koji mi se požalio i Tihomir, moj kolega s posla, kada me je nazvao jedne večeri. On živi na Novom Beogradu, u naselju Belville. Iako potičemo iz istog grada i radimo u istoj kući, nikada se ranije nismo družili niti čuli, sve dok nisu nastupili dani korone. Tihi, kako su ga svi oduvek zvali, raspričao se kao da smo oduvek tako ćaskali. Ipak, kako je razgovor odmicao, shvatio sam da iza tog poziva postoji neki mnogo dublji razlog. Ispostavilo se da me se Tihi „iznenada“ setio, jer je hitno trebalo zbrinuti jednog ilegalca iz Jagodine, njegovog strica Životu, automehaničara u penziji, koji je ni kriv ni dužan dospeo na poternicu Palmine policije, pa je morao hitno da se skloni sa svoje trenutne adrese. Životu?, pitao sam, kog sad Životu? Psst, rekao mi je Tihi, sve se prisluškuje. Života je samo kodno ime, razumeš. Moolim?, pitao sam, kakvo kodno ime? Života je prekjuče pobegao policijskoj patroli ispred Lidla, rekao je on posle kraće stanke, podsetivši me na događaj o kome je već nekoliko dana kružila vest. Ahh, rekao sam, misliš na onog fantoma? E, baš na njega. Znači, tvoj stric Života je taj fantom?, pitao sam zbunjeno. Baš tako, potvrdio je Tihi.

Nastavak našeg razgovora išao je kao ubrzana retrospektiva događaja u filmovima Gaja Ričija: Dakle, Života je automehaničar u penziji, koji je ostao udovac početkom Vučićeve reforme koja mu je oduzela trajno 10 posto od penzije. Života se tada počešao po glavi i preračunao koliko će to biti na petogodišnjem nivou, jer su se sve reforme ovde planirale na najmanje pet godina. Biće to mnogo za njega, shvatio je, više nego što će mu Vučić ikada vratiti, kada se zemlja bude oporavila. O tome je pričao sa svojim ispisnikom debelim Veljom, kog je sreo jednog dana kod Ratka Sodadžije na klakeru. Velja se samo potapšao po stomaku i rekao mu da predsednik zna šta radi a da on, Života, pojma nema. Jer kada država bude stala ponovo na noge, svi će osetiti taj boljitak, a penzioneri pre svih ostalih. Života je ispio klaker, pogledao Velju ispod oka i otišao kući. Počeo je ponovo da radi na crno, ali ga je prvi komšija ubrzo prijavio. Palmina inspekcija je došla, dvojica mladića u trenerkama i upasanim džemperima. I, pitao je Života trljajući čelo umašćenom nadlanicom, kol‘ko tražite? Soma evrića, rekao je onaj niži, kao jednokratnu pomoć za Zoološki vrt. Kol‘ko reče?, ponovio je Života. Ma to je za početak, mali prilog za održavanje kaveza s majmunima, dodao je onaj drugi. E, pa neće moći, odgovorio je Života i odgegao se u radionicu gde je bio parkiran njegov stari reno twingo sa pokretnim krovom. Dobro, rekli su oni u glas dok su odlazili, onda ni ti ne možeš da radiš. I pozdravite mi majmune, dobacio im je Života iz dubine garaže. Nakon toga više nije radio, jedino kada bi ga pozvala neka stara mušterija pošto joj auto trokira na putu. Života nije čitao novine, retko je gledao televiziju, od svoje penzije je štedeo maksimalno soma dinara mesečno, za slučaj da i njemu stane auto jednog dana. I stao je kada je Vučić objavio vanredno stanje, a on, Života, ostao zaglavljen u svojoj kući. Prvo što je uradio, odgegao se do frižidera i suočio s pustinjom: jedno jaje, smrdljivo parče sira, šerpa s pasuljem od prekjuče, dve sardine, luk i malo jelen pivo u limenci. Sve što je imao od penzionerske patologije i što bi moglo opasno da se iskomplikuje s koronom.

Prvu nedelju izgurao je nekako, pričao mi je Tihi, ali pred kraj druge već su počeli da mu se priviđaju beli miševi. Prvi put ih je video veče pre nego što se odlučio na akciju. Mučila ga je nesnosna glad ali bi se zakleo da su miševi, koji su mu se približavali iz jednog ćoška, bili ogromni i da su ličili na predsednika i ministra zdravlja. Nosili su kineske kačkete i medicinske maske spuštene ispod brade. Urazumi se, Života, rekao je onaj što je ličio na Vučića, a onda je napravio pauzu, pogledao u stranu, uzdahnuo i nastavio patetičnim glasom: Mi za tebe spremamo nešto mnogo strašnije. Nešto što nam je savetovao naš kineski prijatelj – dr Peng Džićijang. Napravićemo u Muzeju voštanih figura pravu ratnu bolnicu, Palma je već naručio metalne krevete iz ćuprijske kasarne. Imaćeš i menzu, tri obroka dnevno, dodao je onaj miš koji je ličio na Lončara. Života ga je odmah prepoznao po mladežu na levom obrazu. Znaš kakav se pilav sprema u našim bolnicama, nastavljao je Lončar, prste da poližeš. Samo ti sedi kod kuće i ne mrdaj. Ako ti nešto zafali, zovni volontere, oni ti sve donesu.

Kakvi crni volonteri, pomislio je Života sutradan, kazao je Tihi, zvao ih je on više puta i ništa. Zvao je i neke stare mušterije ali niko od njih nije bio voljan da priskoči sada kad je stao i Životin auto. Od komšije koji ga je ranije prijavljivao za rad na crno nije mogao da očekuje neku pomoć. Usput, video ga je kako je u danima pred dolazak korone dovlačio kući ogromne zalihe brašna, šećera i ulja. To su uradili mnogi, a on je stao da čeka SNS volontere koji su dobro znali da nikada nije glasao za njihovu partiju. Zato je Života odlučio da sedne u svoj twingo i krene put Lidla. Otišao je u kuću, uzeo svu ušteđevinu, našao svoj stari šal, vezao ga preko usta i nosa, a onda je navukao platnene radničke rukavice i krenuo. Komšija ga je izgleda prijavio još dok je izlazio iz dvorišta, požalio se kasnije Života svom rođaku Tihom. Sreća te su u policiji pomislili da će pazariti na drugom mestu, kod Aqua parka, a ne u Lidlu, tako da je imao vremena da obavi svoje, napuni dve velike kese i smesti ih u gepek. Tada ih je video kako u patrolnim kolima sa upaljenom rotacijom ulaze na parking. Brzo je uleteo u auto i krenuo. U mimohodu, trojica policajaca sa hirurškim maskama nisu odmah primetila da je to bio on – penzioner koji je prekršio mere vanrednog stanja. Života je samo nagazio gas i izleteo na Knez Miletinu ulicu. Bio je već u prednosti. Oni su se samouvereno polako okrenuli i dali se u poteru za penzionerom. Ipak, ubrzo su shvatili da twingo ubrzava i skreće u jednosmerne uličice, odakle bi im se vraćao u susret vozeći preko trotoara. Dodali su gas, ali su ubrzo, da bi izbegli sudar sa jednim automobilom na krivini, naglo zakočili, izvrnuli se na bok a potom i na krov. Twingo im je nestao iz vidokruga.

Sada je trebalo negde zbrinuti Životu, rekao mi je Tihi na kraju. A zašto ne kod tebe?, pitao sam. Tako lepo, odgovorio je, zgrada je nova, stanari mladi, uvezani svim mogućim socijalnim mrežama, kao i viberima, whatsappovima, usmereni na video nadzor danonoćno, dobro svi znaju ko je u samoizolaciji i da li mu neko dolazi. Čak su mu stizale i poruke s otvorenom pretnjom od suseda, da će ga, ukoliko bude narušio samoizolaciju, prijaviti policiji, kao što su Životu prijavili njegovi. Zato je pomislio da bi najbolje bilo da jagodinski odmetnik od zakona dođe kod mene. Ah, požalio sam se, ni kod mene nije bolje, počeo sam da dobijam sms-ove od Vlade Srbije popodne. Od premijerke?, nasmejao se Tihi. Ma ne, od svih njih zajedno… Nego, gde je Života sada? Krije se, rekao je odsečno Tihi, stalno menja adrese… Mora tako. A šta će kad budu uveli policijski čas non stop?, pitao sam naivno. Pa jesi li ti video u nekom partizanskom filmu da se neko ikada brinuo što mora u akciju za vreme policijskog časa?, nasmejao se Tihi. Nisam, stvarno, odgovorio sam. Pa onda nemoj da pitaš gluposti, rekao je Tihi osorno i naglo prekinuo vezu. Pogledao sam na sat. Bila je ponoć, sa terase susedne zgrade, kao i svake večeri, neko je pustio Bella ciao.

Peščanik.net, 30.03.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)