Nasilni raspad druge Jugoslavije potekao je iz protivrečnosti nasleđenih iz one prethodne. Druga Jugoslavija raspadala se po unutrašnjim rubovima neprijateljstava oživljavanjem prošlosti u kojoj je ona prethodna pretrpela nametnutu nacifikaciju i sovjetizaciju. Kosovsko pitanje je postalo paradigma naslonjena na daleke događaje iz prošlosti koji su potisnuti u novijoj istoriji nasilja, ili samim svojim pradavnim poreklom. Mitovi o prethodnom genocidu podizani su, i potom potirani, u novoj stvarnosti agresije i zločina. Nasilje se prenosilo, i preuzimalo, u kapilarnoj mreži koju su institucije posvećene destrukciji objašnjavale sistemom spojenih sudova.

Proglašenje kosovske nezavisnosti odnelo je nekoliko ljudskih života. Premijer, deo vlade i najmanje jedna služba odgovorili su nasiljem koje su ograničili samo u strahu od nove NATO intervencije. Povodom napada na mirovni karavan Helsinškog odbora Sonja Biserko je izjavila da je uverena kako je „DB vrlo pozorno pratila to što mi radimo i organizujemo i oni su u Štrpcima organizovali spontano okupljanje naroda“. Povlačenje ambasadora iz zemalja koje su prihvatile nezavisnost Kosova odigrava se u istom političkom okviru. I više od toga, u svetlosti iskustva iz poslednje dve decenije, to bi se sve odvijalo na onoj strani razuma, u domenu nove političke ludosti, da jedan od ministara s Kosovom u srcu nije uhvaćen s rukom u narodnom džepu. Zato je ona noć, koju je narodnjačka kultura krunisala poharanim izlozima, ostala tako simbolična. Vreme će možda pokazati da se istom, ali unosnijem obliku odbrane Kosova posvetio najmanje onaj deo vlade koji je vezan za odlazećeg premijera i njegov opskurni kabinet.

Načelo spojenih sudova povezuje i sudbine onih koji postaju žrtve, istovremeno, visoke politike i lične svakodnevice. Ministar pravde tražio je da UNMIK oslobodi pohapšene iz suda Kosovskoj Mitrovici, i, bez obzira na prateće oružano nasilje, u tom zahtevu nije bilo ničega spornog. Međutim, da li je ministar dao nalog da se ispita kako se, pred objektivima mafijaških medija, uvezanih sa interesima pojedinaca u vladi, javno hapse i time zlostavljaju sudije i tužioci? Zašto je sudija Goran Kljajević dve godine u pritvoru? Da li postoji sprega predsednice Vrhovnog suda sa državnim i paradržavnim krugovima kojima su bliski optuženi za najteže političke zločine, koje ta institucija kao da uporno abolira? Ili je u pitanju lični utisak, koji je sasvim neuk. U svakom slučaju, sudija Dragiša Cvejić ubijen je u atmosferi institucionalizovanog političkog nasilja.

Ne samo na toj tački, dopire se do odgovornosti predsednika republike. Otvaranje tog pitanja je prioritet onih političkih projekata koji Srbiji vide mesto u EU. Ali uvid u stvarnost narušava ozbiljnost njegovog slogana koji istovremeno predviđa evropeizaciju Srbije i primoravanje dva miliona Albanaca da se vrate u njen državno-pravni okvir. Ministar spoljnih poslova gotovo da je posvađao Srbiju sa susedima, a najavom nastojanja da će sprečavati članstvo „tzv. države Kosovo u međunarodnim institucijama“ kosovskim Srbima namenio dvostruku izolaciju. Otkriće ministra Slobodana Samardžića da je Sporazum o zajedničkom sprovođenju Rezolucije 1244 SB UN, koji je predao UNMIK-u, nastao u saradnji Ministarstva spoljnih poslova i Ministarstva za Kosovo i da je deo tzv. akcionog plana, ukazuje na prisustvo obe osnovne struje u odlazećoj vladi u politici nasilja, i pokušaj da se kosovska segregacija („funkcionalno odvajanje“), institucionalizuje. Priznanje ministra odbrane da mu nisu poznate pojedinosti akcionog plana postavlja, između ostalog, pitanje koherentnosti politike za koju je predsednik neposredno nadležan, najmanje u delu akcija koje je preuzeo u vladi.

Tu se otvara još jedno pitanje, da li će EU ponoviti greške s početka devedesetih, kad je dopustila ovdašnjim službama da neometano divljaju. Dok je Srbiju kolektivno kažnjavala. I tada su duboke emocije na svim stranama prevazilazile racionalne političke uvide. Tok vremena je, sam po sebi, obesmislio i neka od evropskih uslovljavanja, koja Srbija doživljava ne kao sopstvenu odgovornost nego kao ontološku nepravdu. A vinovnici nasilja koje je zapretilo da ponovo razori Srbiju, koji su i u vladi i u radikalsko-socijalističkoj opoziciji, slobodno putuju Evropom, uključujući članove njihovih porodica i bankovne račune.

Srbiji je, kao celini, od Evrope, potrebno postupanje koje će uvažiti njen položaj žrtve sopstvenih predrasuda i pogrešnih odluka. Presedani Bugarske i Rumunije, čija su iskustva pozitivna, takođe bi trebalo da su osnov međusobnom približavanju. Srbiji je potreban i hitan prijem Hrvatske. EU upravo promoviše „susedsku politiku“. Srbi i Albanci zaslužili su podsticaj da se pre svega kolektivno suštinski promene, ne samo kao pravednu nadoknadu za vreme zatureno u prošlosti koja ih uporno davi. Evropeizacija Srbije i Kosova mogla bi se, u tom smislu, svesti na prihvatanje budućnosti u kojoj će Brisel, za Beograd, biti Zagreb, a potom, za Prištinu, Beograd, u jednom novom spajanju sudova koje, u ovom delu sveta, ne mora biti uvek kobno. 

 
Danas, 25.03.2008. 

Peščanik.net, 25.03.2008.