Olimpijski stadion u Minhenu, foto: Peščanik
Olimpijski stadion u Minhenu, foto: Peščanik

Piksi jeste neka verzija palog srpskog junaka, prethodno usklađenog sa idejom o nacionalnim podvizima. Ali, ovo nije priča o fudbalu. Nije ni priča. Dok je Stojković bio u milosti poglavice, bilo je i opšte medijske apologije. Njihova zajednička objašnjenja poraza bila su antologijski radovi u proizvodnji nepostojećeg. Nikada gospodin Stojković nije priznao da je odgovornost za bilo šta na njemu, jer nije ni bilo odgovornosti.

Znači li to da je Stojković bio u neskladu sa realnim svetom? Ne, naprotiv. On je morao da zna pre nego što je poveo svoje dustabanlije u velike pobede, da se bilo koji slom može slobodno proglasiti podvigom. I on je to činio, pa čini i sada, tvrdeći da smo prošli mnogo bolje nego što je to bilo moguće. Mogli smo da primimo i sedam golova. Mogli smo a nismo. Mogao je da nas ponižava svako ko je hteo. Ali, mi mu to nismo dopustili. Da li je to uspeh iako smo tamo gde smo bili – bili poslednji? Jeste, dabome, uspeh naravno.

I sada kada je Piksi očerupan do paperja ispao iz srca svog Mesije i postao figura za bacanje blata sa prvih strana dvorskih tabloida, sklon sam jeretičkom stavu, koji je u sukobu sa nastupajućim javnim linčom. Mislim, dakle, da je Dragan Stojković Piksi nedužan, i taj moj stav nije u vezi sa poreklom iz istog zavičaja. Slabo marim za takozvane zemljake, kao i oni za mene.

Da je Piksi ostao bivša fudbalska zvezda, ono dakle što je zaista bio, živeo bi bez senke, izvan zablude o karijeri trenerskog genija. U stvari, nema dokaza da su uspešni treneri ljudi posebne pameti, niti da su drugačiji od fudbalskih tantuza. U suštini to je velika tajna povodom jednostavne i uglavnom nepotrebne stvari kao što je jurcanje za loptom. Vidiš čoveka kako skakuće pored terena, maše rukama, urla na igrače. Svađa se sa svima oko sebe, peni od ljutine, popije gutljaj vode i sve to ponavlja dok ne sedne na klupu potpuno iscrpljen. Neurotik koji pravi ispade pred tolikom svetom je u stvari mag. Gospodar igre!

Stojković je zbog svojih fudbalskih veština i velikih igara u Nagoji, tamo dobio ulicu sa svojim imenom. Bar tako legenda kaže a možda zaista i jeste. Dečko sa poljančeta postao je kralj „zemlje izlazećeg sunca“, kako je nadahnuti reporter davno ugašenog niškog dnevnika pisao o čudima koje na dalekom istoku čini „naše gore list“, Dragan Stojković Piksi, za lokalno društvo, okolna sela i gradove Pikse.

Bio je deo istorije japanskog i kineskog fudbala, kao trener. Sa uspehom koji se kretao na donjoj granici proseka. Srbija je čekala da se vrati, i uzme stvar u svoje ruke. Ali, stvar su držale šape koje drže i sve drugo. Srpski fudbal koji se stropoštavao u lošoj organizaciji, prodaji žive robe, vladavini okorelih kriminalaca i propadanju u mulj, tražio je spas. Ali ne da se iz mulja izvuče. Bio je potreban čarobnjak koji će samo prividno oživeti upokojenog mrtvaca kako bi sve ostalo isto i postalo još gore.

Niko nije mogao da zna šta Piksi zna a šta ne, njega su doveli ljudi kojima je fudbal bio isto što i vlast. Mogli su u njemu da čine šta im je volja, da ubacuju i peru novac, preprodaju igračko roblje i da sve što se događa proglase pobedom i to samo svojom.

Nikada Stojković nije imao veliki izbor velikih igrača. To je iluzija nastala na temeljima nadmenog samoljublja u vezi sa našim posebnim veštinama. Nije Piksi ni mogao da im na terenu pokaže kako se rade neke stvari, mučenici su naprosto spori, bez daha i bez dara. Možda mu treba verovati: sa sirovinama koje je izabrao jer drugih nema, postigao je najviše što se može. Ima u tome makar dve zamerke. Mogao je da kaže: ljudi, od ovih duleka vajde nema i mnogo mi para dajete kako ne bih učinio ništa. Nije da ja znam kako se to radi, ali znam da sa ovima to nije moguće.

Stojković je bio nogometni alibi poglavice, duduka i neznalice koji se meša u sve, posebno u sport. Izrazito smlaćena pojava oduvek čezne da bude sportski tip. Izgleda da je poglavica pravio i taktičke zamisli, recimo promenu pozicije zadnjeg veznog i potrebu uvođenja izrazito sporih igrača bez orijentacije kako bi protivnik bio taktički nadmudren. Startna postava protiv Danske verovatno je bila njegova.

Ma koliko Piksi bio prikraćen za rukovodeću sportsku inteligenciju ili osećaj odgovornosti, morao je o tome da zna više od onoga koji mu je odredio enormno veliku platu. Za šta? Ni za šta, samo da bude tu kad se straćara pretvori u šut. Tako je najgori selektor u Evropi imao tri godišnje plate predsednika SAD samo za jednu sezonu u kojoj je propao on lično, ovdašnja varijanta fudbalske igre, organizacija i nacionalni entuzijazam. Dobro se drži samo poglavica, koji je u pravo vreme digao patku na Stojkovića i pridružio se opštem linču.

Poglavica nikada nije priznao da je poražen, pa tako nešto ne priznaje ni Stojković. Ali, pobednik u svemu ga je sada ostavio golog na ledini, verovatno bez posla, masne plate i krune lažnog fudbalskog čarobnjaka. Stojković je žrtveni ovan koji će biti ošišan i ponižen zbog poraza, a Nepomenik (po Jovi Bakiću) će njemu pripisati i svoje.

Pikse se jako muči sa rečima kako bi objasnio šta je to hteo da uradi a šta je uradio: najviše, bar što se njega tiče. Mislim da je to istina, ma kako posle svega izgledalo blesavo. U kaljuzi gde je pristao da se valja, Stojković je uradio sve što je mogao, čak i više od toga. Dalje nije bilo moguće. Ni makac.

Peščanik.net, 28.06.2024.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)