U moru muzičkih pravaca, među onima koji se ističu magičnom melankolijom kojoj je nemoguće pobjeći ističe se ‘rebetiko’, pravac nostalgičnih pjesama grčkih izbjeglica koje su nakon sporazuma iz Lausseane, jednog od najsramotnijih dokumenata u povijesti međunarodne diplomacije, kojim je legalizirana ideja tzv. razmjene stanovništva, trajno ostale bez zavičaja i domova.
S obzirom na njihov nostalgični karakter i pjevanje o izgubljenom zavičaju te su pjesme djelovale subverzivno na grčki nacionalizam kao vladajuću ideologiju koja ih je zbog toga zabranjivala. Pa su tako izbjeglice iz Konstantinopola i Male Azije bile dvostruko izolirane, bez zavičaja i bez stvarne prihvaćenosti u novostvorenoj Grčkoj. Posvetile su se onome što im je jedino preostalo, a to je zatvaranje unutar vlastite izbjegličke zajednice.
Jedan pak od najsnažnijih simbola te zajednice je nogometni klub AEK, što predstavlja skraćenicu fraze Atletsko društvo Konstantinopolis. S AEK-om je ovog utorka trebao u Ateni, na njihovom relativno novom stadionu, znakovitog imena Aja Sofija, igrati zagrebački Dinamo, ali kao što kompletna javnost zna, ta je utakmica odgođena nakon huliganskog napada na građane Atene i navijače AEK-a, od strane nekoliko stotina navijača zagrebačkog kluba, potpomognutih navijačima atenskog Panathinaikosa, u kojem je poginuo dvadesetdevetogodišnjak.
I sve što se na ovu temu, čak i nakon ubojstva, bude pisalo o običajima i kodeksima navijačkog pokreta ili o nečem sličnom je manje bitno od nečega drugog. Kad stvari ogolimo do kraja, dogodio se planirani zločin iz mržnje, za čiju organizaciju je trebalo proputovati čitav Balkan i biti spreman na sve, pa i na to da će netko biti ubijen. Pri čemu mržnja evidentno nije motivirana isključivo klubaštvom, nego i ideologijom, budući da se ujedno radi i o pripadnicima ekstremno desne navijačke skupine koja je napala navijače lijeve provenijencije, k tome u zajedničkoj organizaciji šireg radikalno desnog bratstva. To pak nadilazi ono što se smatra tradicionalnim navijačkim folklorom i savršeno se uklapa u političke trendove u Europi.
Istina je da ovo nije ni prvi, ni zadnji slučaj smrtnog ishoda vezanog uz navijačke mrzilačke pohode, ali jeste po mnogo čemu indikativan. Pri tome je za ovu raspravu onaj krak priče koji ispituje odgovornost grčke policije također irelevantan. Jer koliko god ta odgovornost bila očita, ona se dogodila u ovom konkretnom slučaju, došla je na kraju i nije posljedica procesa dugog trajanja.
Postoji međutim nešto, kada govorimo o svim postjugoslavenskim zemljama i odnosu vladajućih politika i društava u cjelini prema navijačkom pokretu, što je svima zajedničko. Prvo je nastanak organiziranog navijanja i pravog huliganizma u zajedničkoj ligi osamdesetih godina. I s te strane sve ovo još uvijek jeste posljedica nacionalističke netrpeljivosti prema socijalističkoj Jugoslaviji i njenim vrijednostima s kojima se još uvijek obračunavaju. Drugo je herojska uloga koju su vladajući nacionalizmi pripisali tom pokretu ratnih i poratnih godina, ali i činjenica da su organizirane navijačke skupine svih ovih, sad već skoro i četiri desetljeća bile itekako usmjeravane, a često i kontrolirane od strane vladajućih ili rijetko opozicijskih nacionalističkih partija.
Što se tiče samih Bad blue boysa, službeni historiografski narativ o njima jeste taj da su se prvi suprotstavili srpskom nacionalizmu i da je na neki način rat započeo na Maksimiru, na onom zbog masovne tučnjave neodigranom derbiju s Crvenom zvezdom u maju 1990. godine. Uloga pak Zvezdinih navijača u ranim ratnim pohodima i paravojnim formacijama je također uzdignuta na pijedestal u tim istim javnostima.
I tu dolazimo do pravog problema zbog kojeg se ovdašnja društva nisu u stanju jasno odrediti prema ovim odredima mržnje, a vidljivo je i iz službenog suhog birokratskog priopćenja Dinama i Hrvatskog nogometnog saveza.
Istina je da i jednima i drugima smeta nasilnički huliganizam i da su napravili dosta toga da se obračunaju s njim, ali je isto tako istina i to da im suštinski ne smeta ideologija koja iza svega toga stoji. I dok god je tako, nemoguće je očekivati ikakav bitniji pomak po ovom pitanju i to čini bitnu razliku između postjugoslavenskog navijačkog konteksta koji je nastao kao ogranak pobjedničke vladajuće ideologije i problema s huliganima u Europi.
Što nas opet vraća na kolaps ideje suočavanja s prošlošću i na ustrajavanje na vrijednostima iz devedesetih, koje su u Hrvatskoj do te mjere uzdignute kao vrhovna vrijednost, da se o njima može čak i relativno slobodno pisati i govoriti, ali bez apsolutno ikakvog efekta u širim društvenim slojevima.
Peščanik.net, 10.08.2023.
NOGOMET / FUDBAL