Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

U Srbiji se više ne igra fudbal. Pojavljuju se neki dečaci koji imaju dara, ali oni su samo roba. Gledamo neke naše timove koji su ovde bili pri vrhu tabele. U Evropi su vreća za golove, prosečne ekipe ih pune bez milosti, uz obaveznu nadmenost pred neukom materijom.

U stvari, koga je uopšte briga za fudbal, proletersku zabavu i ambijent za surovo nasilje i ubistva? To je posao bogatih u kome nema milosti za izrabljene atlete koji se nadaju čudu. Iz selekcije od više desetina hiljada trkača za loptom, tek pedesetak njih postaju zvezde. I oni su nedostižni san za upoređivanje, mada snovi u tom poslu nikada ne prestaju. Vlasnici naftnih polja kupuju najslavnije od njih za nezamislive sume. Ne seli se fudbalska igra na pesak, bogati šeici i sultani kupuju društvo zvezda i njihovu slavu. Igra na travi okruženoj pustinjom, novi je trend u rasporedu skupe zabave. Sve može da se kupi i više ništa nema svoju cenu. Između nerazumnih suma za besmrtnike i ubogih trkača za neposlušnom loptom jaz je beskrajan. Niko ne ume da objasni šta je to što pomaže najboljima i smeta najgorima u igri, ali i jedni i drugi postoje.

Ima i naših među poljima nafte, njihova je cena relativno skromna, ali za ovdašnji izmoždeni lumpenproletarijat to su nezamislive sume. Zato je fudbal igra za sve. Ko još nije video neka pogleda kako seoski trener iz Ratkova, Svetoslav Stevanović, po nadimku Limeni vodi svoj tim. To je čitava uzbudljiva predstava sa samo jednim junakom – trenerom lokalnih amatera – koji svaku utakmicu dobija i gubi sa istim žarom, neopisivim folklornim jezikom i poznatim glagolima. Vodi je kao da je doveo svoje momke do finala lige šampiona i dalje.

Rekao bih da je samo to igra, ma kakva da je, da je Limeni trener koji ume da radi samo to što nikome osim njemu ne treba. On je junak srpskog fudbala, ne naplaćuje svoje umeće nikome i nikada i ne treba mu: ni veće znanje od onoga što je stekao galameći za svojim neukim zvezdama, ni bilo šta drugo od livade na kojoj pokazuje svoju igru.

Ratkovo nema svoj stadion, ali tamo živi i radi najpoznatiji trener u Srbiji, neodoljivi loptački fanatik i učitelj uživanja.

Šta on misli o nacionalnom stadionu ne znamo. Niko ga nije ni pitao. O svom viđenju velikih igara na novom stadionu govorio je njegov idejni tvorac, vladar Srbije.

Rekao je da nam je stadion potreban jer ga nemamo. Ovo što postoji, zastarelo je i ne valja. Stadion je simbol moći, igara i hleba, neubedljiva negacija siromaštva i državnog nasilja. Može biti namenjen bilo čemu: sportskim slavljima, koncertima, zatočenjima i mučenjima, radostima i veselju. To je deo istorije nekih poznatih stadiona u svetu, tek da se zna.

Stadion je skupa stvar koja je retko u upotrebi. Većinu dugog vremena svog trajanja, stadioni prožive prazni i u mraku, potrebno je da se uklopi mnogo toga da bi se tu sabralo onoliko ljudi koji unutar njega mogu da se smeste. Da sednu na toplom, pod krovom i da uživaju u prizorima zbog kojih su došli. Izvan tih retkih prigoda, stadion traje i dotrajava sam i u tišini.

Šta bi to moglo da bude u Srbiji? Velike utakmice malih timova, poseban govor onoga čije besede nikada ne prestaju. Koncert Ace Lukasa i Karleuše, kao zaslužnih umetnika promovisanih u vrednosnom obrascu režima. Stadion je spomenik onome koji ga diže, ima ukus nepotrebne i uzaludne radosti, sletova i štafete odanosti. Igra fudbalskog tima Srbije, tri puta godišnje.

No, zbog čega bi to bio nacionalni stadion, i po čemu bi se razlikovao od onih koji to nisu, i šta bi bilo to što ga odlikuje? On bi pripadao naciji ili tako nešto, simbol je etničke osobenosti koja priliči samo tom narodu i potencira njegova svojstva i posebnost.

Ne verujem da sve to u sebi ima jedna mrtva stvar koja će biti aktivna izuzetno retko i u posebnim slučajevima. Uz sve vrednosti uz koje ide pridev nacionalni (identitet, svest, ponos, duh, jedinstvo, tradicije itd) stadion bi mogao da bude centralni, ako mu se već traži neko ime i mesto među objektima buduće divlje gradnje.

Ali, čini se da je ta kolosalna nepokretnost suvišna siromašnoj (nacionalnoj) Srbiji. Ne bih na ovom mestu licitirao o tome koje su neuporedivo preče potrebe od stadiona. Uzgred, on će biti daleko skuplji od realnih očekivanja, pa i po tome neće biti nacionalni nego koruptivni projekt grupe sumnjivih neimara, i cena te nacionalne stvari će rasti kako se bliži vreme svečanog otvaranja.

Neka autoru ovog teksta bude dozvoljeno da sumnja: stadion će biti gotov kad i metro, znači nikada, ali novac će brzo oticati kanalima koji su već iskopani. Važno je da smo videli maketu. Ipak neću odoleti, pa ću da postavim uobičajena pitanja: zašto se za te pare ne naprave bolnice, škole i vrtići, zaposle lekari a nastavnici dobiju plate za dostojan život, obnove uništeni gradovi. To je nacionalni interes, ako već vlasnici divljih građevina olako rabe taj pridev.

A fudbal? On je i dalje jednostavna igra, ali i velika tajna koju pokušavam da otkrijem. Imam dovoljno vremena, mogu sebi da priuštim uživanje u čistoj igri. Ako odem do Ratkova i gledam Limenog kako vodi svoj tim. To je nacionalna klasa.

Peščanik.net, 18.08.2023.

NOGOMET / FUDBAL

The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)