Nije reč samo o tome da je konačno došlo proleće i da je izlazak na ulice mnogo prijatnija perspektiva: reč je o dobu kada su uistinu dizane velike pobune, kojih se možemo setiti – naročito ako su skoro zaboravljene. Mislim, recimo, na portugalsku revoluciju pre trideset i devet  godina, 25. aprila 1974. Dobro organizovan vojni puč bez nasilja pripreman je u tajnoj saradnji sa mnogim drugim civilnim organizacijama: trebalo je osloboditi zemlju od jedne od najdužih diktatura u Evropi. Ključalo je, u to isto vreme, i u Grčkoj i Španiji. Tada sam počela da verujem u Evropu i njene moći da se otme američkoj dominaciji, koja je ne samo tiho podupirala, nego i izazivala diktature, pučeve i hunte – kao, primera radi, Kisindžer na Kipru…

U podne 25. aprila 1974, tačnije u 12.20, na jednoj od portugalskih radio stanica se začula pesma Grandola, vila morena (Grandola, crnomanjasto mesto), koju je sastavio i pevao Zeka Afonso, inače već poznati pevač fada i angažovanih pesama. Pesma je bila svima poznata, i kada se začula, to je za sve bio znak da je puč uspeo. Uprokos upozorenjima i opomenama, narod je naprosto pokuljao na ulice portugalskih gradova. U Lisabonu su na cvetnoj pijaci vojnici počeli stavljati karanfile u puščane cevi, kao znak da neće pucati na narod. Pesma počinje koracima vojničkih čizama po šljunku, nastavlja se savršenim, malo drhtavim glasom Zeke Afonsa. Uzbuđenje koje je zahvatilo Portugal raširilo se munjevito po celom svetu, zahvaljujući radiju i televiziji. Kako god da se posle razvijala portugalska politika, došlo je do ključnih promena – Portugal je konačno prestao da vodi kolonijalne ratove. Tako Portugalci danas mogu da od krize iz domovine beže u stare kolonije, gde je život lakši, a stare zamerke i mržnje su zaboravljene. Prošlog februara se pesma Grandola, vila morena začula sa galerije za publiku portugalskog parlamenta, kao protest protiv nove vrste diktature. Grandola je malo mesto na atlantskoj obali, deo provincje Alentežo (“sa druge strane reke Težo”), okruženo nasadima hrasta plutovca, i danas poznato pre svega po pesmi i po Zeki Afonusu, koga u Portugalu i drugde zovu naprosto Zeka. Zeka je umro 1987.

Portugalsku revoluciju treba razumeti u doba kada je proganjanje, mučenje i egzekucija protivnika režima u Evropi bilo ne tako retko, i kada je bilo mnogo krvavog terorizma – pucalo je od tirolskih banaka do gradskih ulica, železnica, aerodroma, bioskopa. Revolucija bez žrtava, saradnja vojske i naroda, vojnici kao branioci demokratije, sve su to bili novi signali. Od portugalske revolucije pa nadalje, vredelo je ponovo pokušati.

Između ustaničke zime 2012. i 27. aprila ovde u Sloveniji, desilo se ponešto što bi moglo da budi nadu, upravo u sećanju na portugalsku revoluciju: nastale su pesme, recimo, a naročito jedna; razdeljeno je mnogo karanfila; vojska nije neki problem; otvorilo se pitanje odgovornosti za druge, skoro kolonizovane; nastalo je na stotine likovnih, muzičkih, performativnih proizvoda, koje bi neko morao da kalsifikuje, prouči i objavi: slovenska movida – pokret, to zaslužuje. Da podsetim: posle Frankove smrti 1975. je u Španiji počelo mirno menjanje stvari, prvo kao madridska scena, docnije kao opšteiberska movida, pokret. Slično značenje odnosno ključnu reč su imali i Grci, kada je 1974. pala njihova diktatura: alagi, promena.

Pa da sumiramo: reč imamo, pesmu imamo, karanfile imamo. Šta još nedostaje na listi za proslavu?

Desilo se, sasvim nedavno ili juče, nekoliko stvari oko kojih bi se mogao organizovati čitav program prevaspitavanja odnosno buđenja građana: one su simptomi, koji se mogu okrenuti u raznim smerovima, jer zapravo i nemaju drugog značenja od onog koje im daje kontekst. Pa zašto taj kontekst ne bi bio pametan i za građane koristan?

Prvi primer se odnosi na zloglasne mariborske radare za otkrivanje brzine automobila u gradu. Oni su bili neposredni uzrok što su se građani pobunili i na kraju, pred ulične proteste i artikulaciju pobune, spalili nekoliko radarskih stubova namenjenih zgrtanju para u javno-privatnoj kooperaciji. Sada direktor preduzeća, inače jednog od ostataka lešinarski razvučene Iskre, zahteva od grada nekih 700 miliona, a spreman je i da se nagodi za brzu isplatu 7 miliona evra: obe cifre su za Maribor naučna fantastika. Jer, navodno, ugovor je tako sklopljen da investitor progresivno dobija na osnovu proračuna o kaznama koje će se isplaćivati, posle prekršaja koji će se događati. Ostavimo po strani pravni aspekt stvari: u osnovi je kalkulacija da će građani, bez obzira na hipotetične kazne na početku, nastaviti da investitoru donose profit istim ritmom i posle, i to je “zaštićeno” nekim aktima, bar po interpretaciji jedne strane. Profit je dakle zasnovan na pretpostavci o neverovatnoj gluposti građana. Da je reč o nekom ograničenju kretanja za životinje, našlo bi se rešenje odnosno način da životinje nauče šta ne treba da rade. Ljudi, po ovoj pretpostavci, to nisu u stanju da nauče, i zato im se oduzima novac, bez preduzimanja bilo kakve mere da se promeni njihovo ponašanje. Štaviše, zahtev za novcem je zasnovan na večnoj gluposti građana: grad bi morao da svoje građane nasilno zaglupljuje, da bi neko ostvario planirani profit. Priča u svemu podseća na nemogući sudski zaplet, koji je još u srednjem veku dobio ime galimatijas – po petlu nekog Matije, predmetu šašavo zapletenog procesa. No pored smeha, stvar je veoma ozbiljna. Zarađivanje se otvoreno zasniva, brani i zadržava na račun čoveka – svakog čoveka. Ako u slučajevima prevara protiv zaštite okoline još ima malčice mesta za razvlačenje “ekspertskim” izjavama, dipomatskim dogovorima i sl., u ovome slučaju nikakva lažna mudrovanja nemaju prostora: uzimam vam novac, jer ste glupi i to ćete biti sve dok budem hteo da vam uzimam novac, stalno više novca. Oni koji su spaljivali radarske stubove u Mariboru nisu bili neki anarhični ludisti: to su bili dobro obrazovani građani, koji u stisci više nisu imali nijedne institucije, koja bi ih priznala, branila i pri tome ih ne bi ponižavala.

Ni sekund prekasno, pojavio se i nenadani junak novoga doba, debeluško koji je ukrao iz očajanja, a bogme i protesta, nekih 900 miliona iz kase preduzeća za… bezbednost, gde je radio kao čuvar istoga novca. Platio je račun od nešto preko 300 evra, koji nikako nije mogao platiti od svoje plate, i s ostatkom novca pobegao u Nemačku. Nekoliko dana docnije, prijavio se policiji da ga sačeka na granici sa Austrijom, rekao gde se nalazi novac, i dao predhapšenički intervju u Minhenu, s tim da ga mediji emituju tek kada se preda zakonu. U kraćem govoru, emitovanom juče, objasnio je da je novac uzeo u očajanju, da ima mizernu platu sa kojom ne može da preživi sa porodicom, rekao pod kakvim uslovima rade zaposleni, opomenuo da pas koga stalno teraš u ugao pobesni, i uz dignutu pesnicu poručio sugrađanima da to više ne treba da podnose. Kakav šou! Odmah je postao nacionalni junak – naravno u onim drugim medijima, među ljudima. Kako god ta priča zvučala komično, u osnovi je bezizlaznost usamljenog čoveka koju većina građana odlično razume. Između njegovih reči i onih koji u državi i izvan nje rešavaju sudbine miliona je ambis, koji svi vidimo.

I najzad, sindikalisti koji se bave učenjem, dakle oni koji bi uistinu bili prvi pozvani od strane pametne države da dokažu pamet građana, neće dozvoliti smanjenje plata dok to ne urade, za primer, oni koji predstavljaju vlast i politiku. Zahtev nije jasan: morao bi sadržavati tačan spisak javnih, napola javnih i drugih ustanova. Zahtev je sa druge strane kristalno jasan: upravljanje državom mora ići u svim pravcima, odozgore, odozdole, tangencijalno, dijagonalno, u cik-cak. Demokratski totalitarizam bi možda bio najbolja forma za to, eko-socijalizam sadržaj, pa ako uspe, umešati i samoupravljanje: malo eksplozivan koktel, priznajem, ali zaslužili smo ga. Država bi, za svoje građane, morala pokazati zube. Za sada to ne radi. Krajnje vreme je da se tom aparatu zapeva pesma i spreme karanfili.

Praznik 27. aprila će biti sjajan, nova faza ustanka: ustaničke grupe se dogovaraju, svađaju, prave partije, koalicije, masovno se prelazi iz jednog u drugi pokret, kao da su izbori sutra, a oni sami predstavnici važećih partija. Ništa bolje se nije moglo razviti iz zimskog ustanka, i hvala, deco i starci, za svako neslaganje, svaku svađu, svako prelaženje, svako traženje pravog političkog mesta za svakoga. Zimus sam imala sentimentalne krize u vezi sa ustankom, i često sam plakala. Sada je vreme smeha i radosti; pa kad prestane veselje na stadionu slobode u Grandoli, taman će biti vreme da počne kod nas.

Peščanik.net, 25.04.2013.


The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)