Istanbul, foto: Peščanik
Istanbul, foto: Peščanik

Začuđujuće je koliko je i danas, punih 566 godina od pada Konstantinopolisa u ruke Mehmeda Osvajača, moguće pronaći žive obrise stare milenijumske prestonice Rimskog carstva na istoku. U starom centru današnjeg Istanbula, u trouglu utvrđenom masivnim i u srednjem veku legendarnim bedemima okruženim vodama Mramornog mora, moreuza Bosfor i zaliva Zlatni rog, neke stvari kao da se nisu mnogo promenile od tog 29. maja 1453. godine. A ni od mnogo ranije.

Pre svega, raspored centralnih ulica Konstantinovog grada nije se menjao od vremena kada je grad svečano osvećen kao Novi Rim 11. maja 330. godine, postavši tako prva hrišćanska prestonica, uprkos živim predhrišćanskim svetilištima koja su se prožimala sa novom, pobedničkom religijom. Prateći geografske osobine prostora i tradicije prethodnih vremena, Carigrad je imao jednostavnu mrežu ulica. Od srca Grada, carske palate i crkve Svete Sofije, počinjala je glavna prestonička ulica, koja je u pragmatičnom maniru Vizantinaca bila nazivana upravo tako: Glavna. Podeljena na dva kraka, jednim koji se pružao ka severu idući po grebenu koji razdvaja dve padine grada, i drugim ka zapadu, Glavna ulica ostala je do danas središnja odrednica istorijskog dela Istanbula. Tursko osvajanje Carigrada, kao ni prethodno krstaško razaranje Grada 1204. i njihova vladavina nad prestonicom do 1261, nisu ni na koji način izmenili ovaj, i bukvalno, temeljni element jednog od najznačajnijih gradova evropske civilizacije. Ta dugotrajnost suštinskih osobina Istanbula leži u osnovi uticajnosti duha ovog grada, njegove gotovo magneteske političke privlačnosti i neprevaziđene kulturne dominacije širokim prostorom jugoistočne Evrope, Male Azije i brojnih oblasti severno, istočno i južno od nje.

Mnogo godina pre početka konačnog napada Mehmeda Osvajača početkom aprila 1453. godine, Carigrad je živeo sa osećanjem da je neumitni kraj blizu i da samo od volje novih gospodara Male Azije i velikog dela Balkana zavisi dokle će prestonica Rimskog carstva – po Bibliji poslednjeg carstva posle čijeg nestanka sledi kraj sveta – ostati u hrišćanskim rukama. Konstantinov grad je praktično ostao izolovan u moru osmanskih teritorija koje su ga okruživale, ali je njegov ideološki značaj, potpomognut i dalje zadivljujućom snagom bedema, bio i dalje podjednako snažan, i za hrišćane i za osmanske sultane. Uništenje Novog Rima nikada nije bila stvarna politička ideja koja je vodila mladog i ambicioznog Mehmeda – osvajanje Grada i preuzimanje njegovih tradicija jeste.

Poslednji vizantijski car Konstantin XI poginuo je pred samo osvajanje Grada 29. maja 1453. godine na njegovim zidinama. Jedan od sinova cara Manojla II Paleologa i srpske princeze Jelene Dragaš, Konstantin je nasledio svog brata Jovana VIII, ali začudo nikada nije bio krunisan za cara Rimljana. Ovaj izuzetak kao da je nagoveštavao nestanak hiljadugodišnjeg carstva i rađanje novog. Jer nakon trijumfalnog ulaska u gotovo mitsku prestonicu, pretvaranja Svete Sofije u džamiju i trodnevnog pljačkanja grada koji je odbijao da se preda, Mehmed Osvajač je naredio prekid pljačke i obnovu svoje nove prestonice. Istanbul je postao političko i kulturno središte novog sveta u nastajanju, a sve tradicije Novog Rima, uključujući i pravoslavnu Vaseljensku patrijaršiju čijeg je prvog patrijarha novog doba sam Osvajač izabrao i postavio, nastavljene su pod njegovim novim gospodarima.

Upravo ovaj postupak osvajača Konstantinovog grada obeležio je ne samo sudbinu prestonice i osmanske države, već i stalni opstanak mita o centralnosti Istanbula u grčkoj i turskoj političkoj stvarnosti. Ideja o povratku jednog i jedinog grada u grčke ruke izazivala je, očekivano, još snažnije zaklinjanje turskih Građana i političara da do toga nikada neće doći. I to važi sve do danas. Kao rođeni Građanin, Redžep Tajip Erdogan shvata važnost nastavka ove igre. U svom obraćanju naciji 28. maja, on je istakao upravo značaj odluke Mehmeda Osvajača da Novi Rim ne uništi, nego da ga „prisvoji“ i da tako svom mladom carstvu pruži podlogu dugih vekova ideološkog prvenstva jedinog pravog grada ovog dela sveta. Povezujući se neposredno sa Osvajačem, Erdogan je narodu, a pre svega svojim partijskim podređenima, gotovo zapovedio da treba da budu vođeni božjom rukom kao što je to bio Mehmed u svom poduhvatu i da budu hrabri kao vojnici koji su osvojili Grad tog 29. maja pre 566 godina.

Erdoganovo obraćanje i njegove poruke povodom dana pada Carigrada deo su uobičajenog političkog rituala turskog predsednika. Ovo svesno isticanje dana kada je osmanska imperija postala sila prvog reda u Evropi, nasuprot proslavljanju datuma povezanih sa ustanovljenjem moderne turske republike Kemala Ataturka koji je staro carstvo srušio, usmereno je podjednako prema Grčkoj, Evropi i svim hrišćanima, koliko i prema samim građanima moderne Turske. Kao jedna od upečatljivijih najava povratka osmanskim korenima, Erdoganova vlada je finansirala filmski istorijski spektakl „Fatih“ u susret jubilarnoj 560. godišnjici od osvajanja Carigrada 2012. godine, koji je video ogroman broj gledalaca u Turskoj i pojedinim zemljama Evrope sa velikim brojem građana turskog porekla. Želja za predstavljanjem turske „pobedničke strane istorije“, odnosno težnja za promenom perspektive sa turskog uništavanja vizantijskog carstva na njihovo stvaranje novog, delom takođe „rimskog“ i evropskog carstva iz godina pre uspostavljanja apsolutne vladavine 2016. godine, zamenjene su poslednjih godina pokličem za odbranu od nepravednih napada sa „hrišćanske“ strane. Ali bez obzira na trenutnu ideologiju Erdogana i turskih lidera uopšte, poruka nekadašnjim podanicima Novog Rima je uvek ista: Turska im neće dozvoliti da zaborave taj „kobni utorak“, 29. maja 1453. godine, kada je nastao novi poredak u kome su Turci jedini pravi gospodari.

Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije.

Peščanik.net, 03.06.2019.