žičara
Foto: Peščanik

„Predsednik se strašno radovao panoramskoj žičari na Zlatiboru, a još više se raduje gondoli na Kalemegdanu i niko ga neće sprečiti da taj projekat realizuje.“

Ovo je, gostujući pre par dana u već famoznoj emisiji Hit Tvit, našoj najširoj javnosti saopštila savetnica predsednika republike Srbije. Moram priznati da me, iako se svakodnevno suočavamo s činjenicom da ideje, želje ili molbe predsednika drugi nosioci vlasti uglavnom doživljavaju kao obavezujuće, ipak malo iznenadilo ovako eksplicitno „ništa ga neće sprečiti“.

Naime, neshvatljivo rezolutan, bahat ton neizbežno podseća na dug spisak razloga od kojih bi svaki ne samo mogao, nego trebalo da spreči realizaciju navedenog projekta. Iako su ti razlozi prilično poznati, na neke najmarkantnije vredi podsetiti.

To bi na prvom mestu trebalo da bude neosporna činjenica da predsednik, kao državni organ, nema bukvalno nikakvih ustavnih ili zakonskih ovlašćenja u vezi sa realizacijom tog projekta kakav je izgradnja gondole.

Čak i da predsednik ima nadležnosti i ovlašćenja, koja nema, on ipak nikako ne bi smeo zaboravljati na obavezu svakog državnog organa da poštuje i štiti princip zakonitosti. A činjenica je da je, uprkos tome što je našim Zakonom o planiranju i izgradnji (čl. 33) predviđeno da niži urbanistički akti moraju biti usklađeni sa višim, Plan detaljne regulacije urađen za gondolu bio u očiglednom, grubom neskladu sa neposredno višim Planom generalne regulacije za Grad Beograd, koji izričito zabranjuje izgradnju žičara na beogradskoj tvrđavi.

Osim pravnih, postoji mnoštvo problema kulturološke, arheološke, muzeološke, istoriološke i slične prirode. Protiv tog projekta se pobunilo mnoštvo strukovnih udruženja, naučnih instituta i obrazovnih katedri za očuvanje kulturnog nasleđa (Srpsko arheološko društvo, Društvo konzervatora Srbije, Muzeološko društvo Srbije, Istorijski institut SANU…) koji zahtevaju da se taj projekat obustavi, a peticiju za to je potpisalo i više hiljada građana.

Od samog početka je otvoreno i pitanje finansijskih dimenzija tog projekta. Neprihvatljivo je da je ovo pitanje sve vreme bez odgovora, iako je cena projekta takva da neizbežno izaziva ozbiljne sumnje, ne samo u pogledu racionalnosti nego i korupcije. Ugovorena cena gondole na Kalemegdanu, čija trasa je manja od kilometra, iznosi 15,2 miliona evra. A oko 13 miliona evra koštala je ona na Zlatiboru, koja ima trasu 9 puta dužu i duplo više kabina nego žičara u Beogradu, kao i međustanicu i 6 puta veći (36:6) broj stubova. Sve i da nema niza drugih spornih pitanja, vlast javnosti duguje odgovor bar na ovo – zašto za beogradski projekat, po dužnom metru, treba potrošiti gotovo 12 puta više javnog novca i čime se to uopšte može pravdati?

Realizacija projekta gondole na Kalemegdanu imala bi, neizbežno, i loše posledice po međunarodni ugled zemlje. Neodgovorno je ignorisati činjenicu da je upravo zbog ovog projekta Kalemegdan uvršten na listu 7 najugroženijih spomenika Evrope (Europa Nostra).

Poruka „predsednika niko neće sprečiti da realizuje projekat“ govori o spremnosti da se sa neshvatljivom lakoćom sve navedeno ignoriše. To je naravno, samo po sebi, vrlo zabrinjavajuće, ali dodatno zabrinjava i sam trenutak u kom je savetnica to obnarodovala. Jer, u tom kontekstu, to je i nedopustiv pritisak na pravosuđe.

Istina, bili smo i dosada u prilici da vidimo da predsednik i njegovo okruženje svoju poziciju u odnosu na pravosuđe doživljavaju kao suprematsku. Izjave – ne dam Gašića, ne dam Lončara, ne dam video ili audio zapise – to nedvosmisleno potvrđuju. Ipak, te izjave su upućivane pre svega tužilaštvu, delu pravosuđa kod nas tradicionalno podređenog izvršnoj vlasti, a iako izvesno postoji veliki broj sudskih odluka po kojima vlast ne postupa, nismo se dosad suočavali sa otvorenim i apriornim bagatelisanjem neke odluke suda.

To se sad dešava. Još početkom prošle godine, nakon što je tužbom Upravnom sudu otvorio pitanje očigledne nezakonitosti celog projekta, RERI (NVO Regulatorni institut za obnovljivu energiju i životnu sredinu) uspeo je da izdejstvuje da sud odredi privremenu meru i naloži obustavu radova, do konačne odluke. Ročište nakon kog Upravni sud treba da donese definitivnu odluku o zakonitosti projekta upravo predstoji, zakazano je za februar. A sudije koji treba da donesu odluku se, od strane najbližih saradnika faktički nesporno najmoćnijeg čoveka u zemlji, suočavaju s porukom da njega ništa neće sprečiti da projekat realizuje. Slučajna ili ne, takva poruka nema nikakve veze sa zakonom i unapred obezvređuje svaku odluku suda koja ne bi bila u skladu sa željama onog ko poruku upućuje.

Hoće li sud „razumeti“ poruku, pa uprkos očiglednoj nezakonitosti projekta odlučiti da i ne pokušava da predsednika spreči u bilo čemu? Ili će predsednik, ako sud ipak donese odluku koja se njemu ne dopadne, otvoreno ignorisati čl. 145 Ustava koji kaže da se sudske odluke donose u ime naroda i obavezne su za sve i na delu demonstrirati kako ga zaista niko ne može sprečiti?

Kako god bilo, i jedna i druga opcija mogu biti samo potvrda dramatično velikog raskoraka između minimalnih standarda uređene države i stvarnosti Srbije u kojoj je, u 21. veku, teško razlikovati postupke predsednika republike od postupaka nekog knjaza ili gospodara iz 19. veka.

Autor je advokat i bivši Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti.

Peščanik.net, 20.01.2021.