Natpis: Koketa
Foto: Slavica Miletić

Bio je to izbor manje lošeg u odnosu na bivšu predsjednicu Hrvatske, čije su političke eskapade bile postale nepodnošljive. No, pokazalo se da Zoran Milanović na čelu države pokazuje nestabilnost razmaženog dječaka koji se stjecajem okolnosti zatekao u važnoj životnoj ulozi koju pak mahom konzumira najgorim dijelom svoga karaktera, arogancijom i ignoriranjem zakonitosti. Najprije je uzjahao na privilegije, korištene u privatne svrhe, pa je ljeto proveo vozeći se državnom jahtom, nekadašnjom Titovom Podgorkom, ili leteći vojnim avionima ovamo-tamo, uglavnom sve bez jasnog državničkog pokrića, poput privatnog putovanja u Albaniju u vizitu svome starom drugu, predsjedniku te države Ediju Rami, čiji je savjetnik bio u vrijeme svoga kratkotrajnog bavljenja privatnim biznisom. Nije smatrao potrebnim dati obrazloženje ni građanima, ni institucijama zašto je u mjesec dana ljetovanja po morskim odredištima spiskao gotovo pola milijuna kuna javnog novca, uz još ugodni boravak u državnoj vili na Hvaru.

Nepodnošljiva je stoga lakoća prepotentnih laži kojima se Milanović obraća građanima ili instituciji zaduženoj za utvrđivanje zakonitosti njegovih ljetnih porodičnih gušta o trošku proračuna. Ali sve je to tek skupa, ali manje važna elitistička navika vječnog državnog činovnika u odnosu na njegove grube vanjskopolitičke poteze, to jest novo podcjenjivanje Bosne kao suverene države i arogantno miješanje u njene unutrašnje poslove. Postoji li, naime, niža razina političkog i moralnog poštenja u odnosu prema državi u koju je ratnih godina Hrvatska ugradila svoj dio zla i odgovornosti za tolika stradanja Bošnjaka, od Milanovićeva poziva Miloradu Dodiku, šefu nacionalističke etnije Republike Srpske, u službeni posjet Zagrebu? Tamo dakle gdje je stala bivša predsjednica svojim ponižavanjem suvereniteta BiH, Milanović je nastavio, primajući u službeni posjet čovjeka koji je samo dan ranije zatražio minutu šutnje za preminulog ratnog zločinca Momčila Krajišnika i koji ustrajno radi na destrukciji BiH kao samostalne države, prijeti izdvajanjem svoga srpskog entiteta i teritorijalnim pridruživanjem Srbiji.

I zašto se o bilo čemu vode razgovori s predstavnikom Srba u BiH, umjesto sa službenom delegacijom te države? Zato jer je odnos ovdašnjih političara prema Bosni i dalje utemeljen na starom snu o državi koju je trebalo rasturiti i podijeliti između Srba i Hrvata, a Bošnjake raseliti kudikamo, pa otuda i perverzno čvrsta veza između Dodika i njegova srpskog entiteta sa šefom HDZ BiH koji caruje hrvatskim entitetom u zapadnoj Hercegovini. Uglavnom, stalno je to vraćanje na neuspjelo prekrajanje BiH, sada uz pomoć jakog igrača u Bosni, šefa Republike Srpske, područja s kojega su upravo Hrvati masovno protjerani, a da im ni do danas nije omogućen povratak. Milorad Dodik je u Moskvi ključni čovjek na Balkanu upravo zato jer se protivi evropskim integracijama BiH, ali hrvatski predsjednik i premijer koji je također primio toga etničkog čistunca, posve ignoriraju njegove stalne provokacije o stvaranju srpske države koja bi uključivala Srbiju, Republiku Srpsku, Crnu Goru i dijelove Kosova, a nije mu strano ni degutantno preuveličavanje broja stradalih Srba u ustaškom logoru Jasenovac, minoriziranje uloge Srbije u ratovima na području Jugoslavije i adoriranje srpskih ratnih zločinaca.

Je li onda Hrvatska Dodikovim posjetom, a primio ga je još samo bjeloruski diktator Lukašenko, zabila autogol ili je to pokeraško oživljavanje politike bivših ratnih satrapa, srpskog i hrvatskog, koji su se dogovarali o podijeli Bosne, s idejom „humanog preseljenja“ Hrvata s područja današnje Republike Srpske u pustopoljine Hercegovine, ostavljajući taj prostor Srbima prognanim iz Hrvatske i pretvaranje većinskog bošnjačkog stanovništva u malu muslimansku enklavu?

Zato je 90-tih hrvatski predsjednik Franjo Tuđman smatrao dobrim ratnim poslom progon više od 150 tisuća Hrvata s područja današnje Dodikove „države“, a umjesto da rade na njihovom povratku, hrvatski vođe, izašli ispod Tuđmanova šinjela, natječu se u tome tko će biti veći Tuđman. Pa je, eto, bolji i najgori srpski nacionalist, kao i najgori hrvatski, onaj vječiti šef hrvatske nacionalističke partije u Bosni, od službenog Sarajeva i državnih predstavnika BiH.

Svakako, kada se u državnički posjet prima jednog političkog šibicara i secesionistu koji o BiH govori kao o hibridnoj, neprirodnoj državi, kao da čita „velike“ misli Franje Tuđmana, a zaobilaze se državne institucije BiH, logično je pitanje kakvu to politiku prema Bosni vodi Zagreb? Pa, zapravo istu kakva je vođena i prije 30 godina, u koju se Hrvatska evidentno ukopala, to jest promociju povijesnog „ideala“ da se o Bosni imaju dogovoriti Hrvati i Srbi, a što je i urodilo strašnim ratnim stradanjima, pogotovo Bošnjaka.

Vjeran toj nastranoj ideji, „ljevičar“ Milanović zato i nije nikada posjetio Sarajevo, nego je Bosnu nazivao „tamnim vilajetom“. Ipak, državno ugošćavanje Dodika nije tek nesuvislo, olako sprdanje s jednom suverenom državom, nego i bezočno srpsko-hrvatsko zagovaranje konačnog „ubijanja“ Bosne.

Mladina, 25.09.2020.

Peščanik.net, 26.09.2020.