Kindertransport, foto: Imagno/Getty

Kindertransport, foto: Imagno/Getty

Hozea, petogodišnjeg dječaka iz Hondurasa, američki imigracijski službenici odvojili su od njegovog oca prošlog mjeseca, nakon što su njih dvojica prešli granicu u El Pasu. Otac je prebačen u logor. Hoze, potpuno sam, stavljen je na avion koji je letio za Mičigen i smješten u porodicu ljubaznih, ali uzdržanih stranaca. Noću u svojoj spavaćoj sobi stiskao je na grudi list papira na kojem je nacrtao svoju porodicu – majku, braću i sestre u Hondurasu, kojim se širila epidemija klanovskog nasilja, i oca, koji je sada bio u američkom zatvoru. Sve vrijeme ne prestajući da pita: “Kada ću vidjeti svog tatu?”

Hozeove nevolje – rutinska posljedica imigracijske politike Trampove administracije da razdvaja djecu od roditelja koji u Sjedinjene Države ulaze bez potrebnih papira – podsjetila me je na razgovor između Henrija Kisindžera i Rut K. Vesthajmer koji sam čuo prije nekoliko godina. Bili smo u Njujorku, gosti na večeri priređenoj u čast njemačke kancelarke Angele Merkel, o kojoj sam napisao opširan tekst. Za stolom su sjedili tipovi koji su dolazili iz američke i njemačke spoljne politike, i mogao sam lako razumjeti zašto je pozvan i dr. K., ali dr. Rut, to mi je bla misterija – nju sam poznavao samo kao majušnu seks terapeutkinju sa televizije.

Bila je to jesen 2015. godine, vrhunac migrantske krize u Evropi. Njemačka je saopštila da će primiti milion izbjeglica, od kojih je većina bježala od građanskog rata u Siriji. Merkel je doživjela teške kritike zbog te odluke i dok su nas posluživali supom Kisindžer – 92-ogodišnjak u to vrijeme, 8 decenija daleko od svog vlastitog iskustva jevrejskog izbjeglice iz nacističke Njemačke – istresao je pred Merkelovu sve što mu je bilo na srcu. Naravno, rekao je, on može da se divi ljudskom impulsu da se spase neka osoba, ali milion njih? To bi promijenilo „njemačku civilizaciju“. Bilo bi to, rekao je Kisindžer, kao da su Rimljani dopustili varvarima da uđu unutar gradskih kapija. Merkel ga je slušala na njoj svojstven fokusirani način i nije mu se suprotstavila, osim što je rekla: “A koji drugi izbor nam preostaje?”

Kad je Kisindžer koji je sjedio s desne kancelarkine strane završio, Merkel se okrenula dr. Rut s njene lijeve strane. Ima li ona šta dodati na ovo? Dr. Rut je 5 godina mlađa od Kisindžera i toliko je sitna da njene noge nisu dosezale do poda. (Tražila je od mene da joj primaknem stolicu bliže stolu da bi mogla jesti supu.) Izgleda da je dr Rut imala nešto da doda. Njen visoki, razdragani, frankfurtski naglasak bio mi je poznat koliko i Kisindžerov tmurni, grleni, bavarski, ali je ona počela tiho, skoro kao da se izvinjava, kao da se nije htjela previše pozivati na autoritet o temi koja nema nikakve veze s orgazmima.

Ispričala nam je priču o Evian konferenciji na Ženevskom jezeru u julu 1938. godine, gdje su se sastale zemlje iz cijelog svijeta da razgovaraju o problemima Jevreja u Njemačkoj. Na kraju konferencije, samo jedna zemlja – Dominikanska Republika – pristala je da primi značajan broj jevrejskih izbjeglica. Svi ostali, uključujući i Sjedinjene Države, izgovorili su se različitim razlozima.

Četiri mjeseca nakon neuspjeha Evian konferencije u novembru se desila Kristalna noć. U to vrijeme Karola Rut Zigel bila je 10-ogodišnja jevrejska djevojčica koja je živjela s roditeljima u Frankfurtu. Nacisti su se pojavili pred njihovim stanom s nalogom za hapšenje njenog oca, imućnog trgovca. Dok su ga ubacivali u kamion pokriven ceradom, Rut je posmatrala s prozora. Mahnula mu je i on joj je odmahnuo. Zatim joj se nasmiješio da ne bi plakala. Nikada ga više nije vidjela.

Dva mjeseca kasnije, u januaru 1939. Rutina majka smjestila ju je s drugom njemačkom jevrejskom djecom u voz koji je odlazio za Švajcarsku – bio je to dio takozvanog Kindertransporta. Majka ju je zagrlila na platformi, rekla je dr. Rut Angeli Merkel i nama ostalima, a ona je, da ne bi plakala, počela tokom vožnje da pjeva pjesme koje su je podsjećale na neka srećnija vremena. Dr. Rut je preživjela rat i holokaust u Švajcarskoj. Njeni se roditelji nisu vratili iz nacističkih logora smrti.

“Evian konferencija nije nam pomogla”, rekla je Rut. “Da nije bilo Kindertransporta, ja danas ne bih bila ovdje. Nadam se da će se iz večerašnjeg razgovora izroditi nešto više za sirijske izbjeglice nego što je to bilo za nas sa Evianom”. U tom momentu gledala je pravo u Kisindžera. Tada sam shvatio zašto je Angela Merkel htjela da ona bude na toj večeri. Nije bilo ni traga od optužbi u njenom glasu – sve vrijeme samo je pričala svoju priču tim poluizvinjavajućim tonom – ali niko, a najmanje Kisindžer, nije propustio njenu poentu: Vi i ja smo isti, svi smo isti, isti kao i Sirijci. Ja to nisam zaboravila. Da li ste vi?

Soba je utihnula. Nakon toga razgovor se prebacio na američku politiku. Izbori za predsjedničke kandidate bili su za nekoliko mjeseci i, iako je Tramp već bio medijska senzacija, još uvijek nije bio očigledan favorit. Merkel je htjela da zna može li se desiti da on pobijedi. Eksperti za američku politiku za stolom bili su jednoglasni – nema šanse. Tramp će brzo nestati, a Republikanska partija će se konsolidovati oko glavnog kandidata Džeba Buša, možda Teda Kruza. Njihovo dugogodišnje iskustvo u politici i spoljnoj politici nije im davalo nikakvog povoda da povjeruju da će administracija predsjednika Trampa nekoliko godina kasnije razdvajati hiljade izbjegličke djece od njihovih roditelja. Ne da bi ih spašavali, kako je to radio Kindertransport, već zbog besramne okrutnosti, kako bi druge roditelje odvratili od pokušaja da pređu američku granicu sa svojom djecom.

Dr. Rut do kraja večeri nije više govorila. Već nam je rekla sve što je željela da čujemo.

The New Yorker, 12.06.2018.

Preveo Vladan Kosorić

Peščanik.net, 19.06.2018.

TEMA – MIGRANTI, LJUDI KOJI HODAJU