Foto: Mazeer Ahamed

Foto: Mazeer Ahamed

Američka finansijska pomoć inostranstvu oduvek je predstavljala čudno praktikovanje plemenitog sebičnog interesa – humanitarni ciljevi u nelagodnom spoju sa strateškim kalkulacijama. A kada te dve strane dođu u koliziju, predsednici uvek pronađu način da se ratosiljaju uzvišenijih namera. Godine 1947, kada je državni sekretar Džordž Maršal predložio ogroman rekonstrukcijski paket za posleratnu Evropu, započevši tako moderno doba inostrane pomoći, rekao je u govoru na Harvardu, „Naša politika nije usmerena protiv neke zemlje ili doktrine, nego protiv gladi, siromaštva, očajanja i haosa“. Ali kad je Maršalov plan sproveden, naslov u Timesu je otvoreno izrazio njegovu antisovjetsku svrhu: „TRUMAN POTPISAO ZAKON O POMOĆI KAO ODGOVOR NEPRIJATELJIMA SLOBODE“. Zakonom o pomoći inostranstvu iz 1961, koji je predsednik Kenedi potpisao na vrhuncu Hladnog rata, osnovana je Agencija za međunarodni razvoj i uvedena su ograničenja na inostrano vojno finansiranje. Godine 1974, Kongres je izmenio ovaj zakon, obavezavši SAD da smanje ili ukinu vojnu pomoć režimima kod kojih je zabeleženo ozbiljno kršenje ljudskih prava, „osim u izuzetnim okolnostima“.

U interesu nacionalne bezbednosti, predsednici su se šegačili sa ovakvim odredbama otkad su one usvojene. Nakon vojnog puča protiv izabrane vlade u Čileu 1973, izvršenog uz podršku CIA, predsednik Nikson je nastavio da podržava Pinočeov režim. Čak je i Džimi Karter, koji je pokušao da ljudska prava stavi u središte svoje spoljne politike, propisao sebi „izuzetne okolnosti“ kako bi pomoć mogla i dalje da pristiže podlim ali strateški važnim režimima u Iranu, Zairu i drugim zemljama. Godine 1986, Kongres je budućim predsednicima nametnuo bolno ograničenje zakonom o finansiranju, koji je nedvosmisleno propisivao da se „sredstva obezbeđena u skladu sa ovim Zakonom ni u kom delu ne mogu koristiti za direktno finansiranje pomoći bilo kojoj zemlji čiji je demokratski izabrani šef države svrgnut vojnim udarom ili dekretom“. Ali posle 11. septembra predsednik Buš je pronašao način da nastavi slanje pomoći Pakistanu, iako je pakistanski predsednik Pervez Mušaraf došao na vlast obaranjem demokratski izabrane vlade. A kada je Hosni Mubarak u Egiptu krenuo da se obračunava sa prodemokratskim aktivistima 2006, Bušova „slobodarska agenda“ tiho je prepravljena tako da kanal pomoći ka ovom ključnom bliskoistočnom savezniku ostane otvoren.

Ova istorija dvostrukih standarda obeležila je i nedavne događaje u Egiptu i Vašingtonu. Kada vojska neke zemlje izvede tenkove na ulicu, obori izabranog predsednika, ukine ustav, zatvori televizijske stanice i pohapsi rukovodstvo vladajuće partije, to se obično zove „puč“. Međutim, otkad se sve ovo odigralo u Egiptu, Obamina administracija se svim silama trudi da izbegne nazivanje stvari pravim imenom – Džej Karni, portparol Bele kuće, rekao je da se događaji od 3. jula i oni kasniji „razmatraju“ – iz očiglednog razloga što bi, po slovu zakona, to značilo obustavljanje američke vojne i ekonomske pomoći od milijardu i po dolara.

Hipokrizija može da bude korisno sredstvo spoljne politike, ali ona najbolje funkcioniše kada je opravdana nekom politikom – u suprotnom deluje kao nasumični cinizam. U ovom trenutku, SAD nemaju nikakvu politiku prema Egiptu. Tokom dve i po godine od narodnih demonstracija koje su oborile Mubarakov režim, američka administracija je sledila ustaljeni princip: izraziti zabrinutost povodom burnih događaja, pa onda prihvatiti njihov ishod kao činjenicu i videti kako najbolje da se iskoristi novi status kvo, bez ikakvog vidljivog napora da se upotrebi kakav-takav uticaj koji SAD još uvek imaju kod glavnih protagonista egipatske političke drame.

Predsednikovi kritičari ozbiljno precenjuju taj uticaj. Katar je garantovao islamističkoj vladi Muhameda Morsija osam milijardi dolara, a Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Kuvajt smesta su obećali 12 milijardi dolara prelaznoj vlasti. Čak ni američki novac više nema onakvu kupovnu moć kao ranije. Što se tiče američkog ugleda u Egiptu, on se pod Obamom srozao na još niže grane nego što je bio u vreme Buša. Morsijevi protivnici ubeđeni su da Amerika i njena ambasadorka En Paterson kuju zaveru da održe Muslimansko bratstvo na vlasti, dok su islamisti jednako uvereni da su Amerikanci spletkarili da obore Morsija. Proširenje političkih sloboda nije pomoglo američkim interesima u zemlji, gde je pre četiri godine predsednik Obama obećao novo doba razumevanja.

Lako je kriviti Belu kuću za pasivnost i zbunjenost, ali niko još uvek nije osmislio održiv plan za svakodnevna previranja na Bliskom istoku, sa njegovim nestabilnim savezima i sve dubljim razdorima. Neki američki neokonzervativci i demokratski i republikanski kongresmeni pozvali su predsednika da osudi puč, ukine pomoć i zahteva povratak izabrane vlade. Ovakav stav ima tu prednost što je u skladu sa proklamovanim američkim principima, kao i američkim zakonima. (On takođe ujedinjuje dva najčudnija bliskoistočna partnera, proizraelski orijentisane jastrebove i Muslimansko bratstvo). Ali gubitak američkog naoružanja mogao bi da umanji sposobnost egipatske vojske da kontroliše džihadiste u Sinajskoj pustinji, dok bi diplomatsko prekorevanje moglo ozbiljno da uznemiri sekularne Egipćane. Amerika bi se pokazala kao manje licemerna, ali bi postala manje relevantna nego ikad.

Ali ni „realistični“ stav – mišljenje da Vašington treba da iskoristi sva raspoloživa sredstva u postizanju svojih vitalnih interesa – nije od velike pomoći. Ako u te interese spadaju egipatsko-izraelski mirovni sporazum, borba protiv džihadizma i ona čuvena „stabilnost“, uopšte nije jasno kako puč može da pomogne. Morsi je praktično očuvao spoljnu politiku Egipta; Muslimansko bratstvo se nadalo transformaciji zemlje. Nasilna eliminacija Bratstva iz egipatske politike mogla bi lako da izrodi novu generaciju ekstremista, koji demokratiju vide kao zapadnjačku i neislamsku podmetačinu. (Neki analitičari smatraju da je selafijska partija al-Nour pravi pobednik u nedavnim događajima.) Godine 1992, alžirska vojska je otkazala izbore koji bi doveli na vlast islamiste i država je upala u kovitlac desetogodišnjeg građanskog rata. Egipat verovatno neće potonuti u takvo nasilje, ali puč će sigurno pomoći Al Kaidinim simpatizerima i uvećati njihov broj.

Ključni problem u Egiptu je ono što obično dolazi posle dugogodišnje diktature: kultura sumnjičavosti i konfrontacije, mentalitet borbe na sve ili ništa. Islamisti i sekularni Egipćani jedni druge gledaju kao prepreke za dolazak na vlast, umesto kao legitimne igrače u složenoj igri koja zahteva inkluziju i konsenzus. Razne verzije ove uzajamne negacije mogu se videti u čitavom regionu, od liberalnog mini-ustanka na trgu Taksim u Istanbulu, do brutalnog građanskog rata u Siriji. Razdor produbljuju Saudijska Arabija i Katar, koje se nadmeću za novčani uticaj. U Siriji, obe države podržavaju ultrakonzervativne sunitske pobunjenike; u Egiptu, Katar podržava Bratstvo, dok Saudijska Arabija podržava sekularne snage (što čini još jedan perverzni savez). Ali ni jedna ni druga zemlja nije zainteresovana za inkluzivan ishod. Obe situaciju vide kao sve ili ništa: suniti protiv šiita, Arapi protiv Persijanaca. Krajnji cilj je očuvanje i unapređenje njihovih sopstvenih duboko nedemokratskih režima. Amerika u ovim borbama nema šta da dobije.

Ulični protesti koji su pokrenuli Arapsko proleće postali su destruktivno sredstvo koje svaka strana koristi za nametanje svog primata na nacionalnoj pozornici. Ništa dobro neće proizaći iz svrgavanja Morsijeve loše vlade, ako se u narednoj egipatskoj tranziciji ne nađe mesta za sve legitimne frakcije ove zemlje. Amerika možda više nema snagu da obezbedi ishod koji je povoljan za njene interese ili vrednosti, ali treba da iskoristi preostali uticaj da pomogne egipatskim frakcijama da prevaziđu igru na sve ili ništa.

The New Yorker, 22.07.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 25.07.2013.

NAŠ TERORIZAM