U političkom diskursu Srbije jedno pitanje nikad neće prestati da bude aktuelno: koliko je duboka ova premanentna kriza Srbije kao nacionalne države? Da li je ona ekonomska, ideološka, idejna, et(n)ička,[1] da li je izazvana globalnom ekonomskom krizom ili su njeni uzroci lokalni i slično. Jedno je sigurno, neodgovornost političkih elita Balkana davno je postala legendarna, a tačke strateške odbrane autoritarnih i duboko patrijarhalnih načina razmišljanja ostaju decenijama nepromenjene. Goran Miletić se pre nekoliko dana osvrnuo na izjavu predsednika skupštinskog odbora za ljudska i manjinska prava Meha Omerovića da treba ispitati ko finansira rasprave o pravima LGBT populacije. Zanemarimo sad činjenicu da je Omerović po svemu sudeći izgubio vremenski i prostorni orijentir i osvrnimo se na skandaloznu informaciju da je on, i pored izjave (ili pre, uprkos toj izjavi), predsednik skupštinskog odbora za, podvlačim, ljudska i manjinska prava. Koji hoće da ispita koji se to tamo bezobraznik drznuo da pominje neka manjinska prava. Pritom, u pitanju je čovek koji dolazi iz jedne manjinske zajednice kojoj su, na ovaj ili onaj način, ili barem često mislimo da su, ugrožena neka ljudska prava.

Kako je moguće da neko sa te pozicije i iz takve situacije može da izvali nešto kao što je to uradio Omerović? Goran Miletić se čudi izjavi, ali ono što on zaboravlja je da su u Srbiji neke manjine privilegovane. Tačnije rečeno, da su neki načini bivanja manjinom privilegovani. Biti LGBT, ateista, levičar (tu svakako ne mislim na Milorad-Vučelić-levičar-style), a danas čak i biti otvoreni antifašista je opasno. Rečju, to znači biti drugačiji na drugačiji način, dok biti etnički i religijski drugačiji (i insistirati na tome) znači biti privilegovano drugačiji.

Zaista, ima izvesnu empirističku težinu argument da Srbija kao država dosta ulaže u (neka) manjinska prava, da svaka etnička manjina ima svoj nacionalni savet,[2] ] da postoje dvojezične table u mnogim mestima u Srbiji, da su uspostavljene autonomije u obrazovanju i slične stvari. Deluje impozantno i podseća na Bosnu koja toliko pazi na svoju etničku nedonoščad da na pakli cigara na tri jezika i dva pisma piše identičan tekst: “pušenje ubija”. Koliko etničke zamene teza zaokupljaju političke elite i koliko se one sasvim loše snalaze u bilo čemu drugom, pokazuje upravo još jedan primer iz Sarajeva: parlamentarci su bili opsednuti nekoliko dana jer nisu mogli da se dogovore oko toga da li ćemo neku opštinu zvati delom ovoga ili onoga, pa su neki budući građani nadrljali zbog njihovog šestomesečnog lupanja rogovima na brvnu oko pitanja koje nema ama baš nikakvu etničku pozadinu.

Opseli su ih s pravom besni građani, a onda ih je sve zajedno izvlačila neka protivteroristička jedinica iz Republike Srpske. Usput veoma udruženo pokazujući da je tata-Incko veoma potreban da bi bilo šta u Bosni funkcionisalo. Naravno, parlamentarci kažu da su oni ti koji su bili pod opsadom, a ne građani (u ovom konkretnom slučaju – bebe) koji nisu mogli da ostvare svoja elementarana prava. Dobra stvar je ta što je resantiman prilikom ovog izliva besa usmeren prema političkoj eliti, a ne prema “njihovoj” (kojoj god) eliti i što je ispalo i da su etnička izvoljevanja sa jedne i druge strane zapravo odlično sinhronizovana i zavisna jedna od drugih.

Upravo zato što privileguje neke primarne identitete (konstrukte, inače, da ne bude zabune), nacionalizam je temeljno anti-građanska ideologija. U takvoj konstelaciji, država kroz svoje agense: političke partije, političke programe, sudski sistem, obrazovni sistem, pa i kroz favorizovanje etničnosti kao privilegovanog načina pripadanja, proizvodi mehanizme koji disiplinuju načine na koje građani smeju i mogu da misle, koja pitanja (i samima sebi) mogu da postavljaju (a u istom mahu i ona koja ne smeju) i tako definiše okvir prihvatljivog i neprihvatljivog. Ne treba da čudi da šamar o kojem govori Miletić dolazi upravo od državne administracije, jer je ona svoju egzistenciju trajno okačila o bavljenje privilegovanim načinima bivstvovanja. Moguće je, mada bi bilo potpuno neočekivano, da političke elite u Srbiji čas posla odluče da od sutra privileguju upravo LGBT osobe, ali to bi se desilo samo po cenu nekih trećih identiteta (klasnih?).

Nedavnoj raspravi oko nacionalizma ovo doprinosi utoliko što razjašnjava naizgled paradoksalnu tvrdnju Vladimira Milutinovića da je Vojvođanska deklaracija tipično nacionalistički projekat. Milutinović je potpuno u pravu i to pokazuje na koji način jedna politička elita može da misli strategije svog delovanja. Nacionalizam je obeležio i “mejnstrim” politiku, ali i sve ove privide njene alternative.[3] To dozvoljava da se fetišizuje šlj, žj, ћ, dvojezični/jednojezični natpisi, pa i da u Bosni imamo tri puta napisano “pušenje ubija” na paklici cigara.

Dok su ovakvi temelji real-politike, promene na zakonskom nivou, poboljšanja administracije, uvećanja kapaciteta i slični projekti na kojima se insistira, iako su nužni, nisu dovoljni i jednostavno neće biti dovoljno efektni. Potrebno je preskočiti primarne identitete kao osnovne nosioce političkog i zameniti ih građaninom.[4]

 
Peščanik.net, 12.06.2013.

———–    

  1. Etničko i etičko su na Balkanu povezani da bi se omogućili razorni ratovi devedesetih i u tome se nalazi jedan od ključnih problema sa kojima se bakćemo decenijama.
  2. Mada je i tu bilo državnog nećkanja.
  3. Naravno, odmah da bude jasno, vojvođanska administracija je onaj potez povukla da bi Vojvodinu kao političku zajednicu koliko-toliko izolovala od postizbornog rasta napredne stranke i da bi svoje glasačko telo izolovala od virusa obožavanja Vučića.
  4. Građanski okvir političkog delovanja, po mom mišljenju, nužni je okvir i klasnog delovanja, da neko ne bi pomislio da građansko nužno isključuje postavljanje klasnog pitanja.