LED Mushroom Lights by Yukio Takano http://bit.ly/1nDrIus

Nešto je ostalo nejasno u vezi sa i dalje otvorenom izložbom „U ime naroda – politička represija u Srbiji 1944-1953“ i na to se, iz sasvim razumljivih razloga, nije osvrnuo ni Milan Radanović u svom inače izvanrednom i podrobnom prikazu te izložbe „Kuća terora u Muzeju revolucije“, čije se objavljivanje tako znakovito preklopilo s počecima afere oko lažnih doktorata.[1] Naime, ni pored eksponata na samoj izložbi ni u katalogu koji je prati, autor ne otkriva kako je do njih došao. Relativno obavešten i iskusan posetilac izložbi smatraće po navici da se u slučaju kada to nije posebno naglašeno u načelu podrazumeva odakle stižu izloženi predmeti: iz depoa raznih muzeja, arhiva ili privatnih kolekcija. Ovde, naravno, ne želim ponovo da skrenem pažnju na krivotvorene ili namerno pogrešno odabrane predmete: o tome je upečatljivo pisao Radanović.

Stvar je u nekom smislu i mnogo ozbiljnija i zanimljivija od toga. Deo eksponata jesu kopije čiji se originali po svemu sudeći nalaze u posedu Bezbednosno-informativne agencije (BIA), koja je nasledila „magacin“ (ne znam koja bi reč bila prava za to, „depo“ mi zvuči neprikladno dobroćudno) nekadašnje Uprave državne bezbednosti (UDBA). Konkretno, reč je o umetničkim slikama i fotografijama osuđenika sa Golog otoka, koje nisu bile poznate ni njihovim porodicama. Dogodilo se tako da su pojedini posetioci prvi put posle pet i više decenija ugledali dela i fotografije svojih srodnika.[2] Tako i posle dve i po decenije od raspada savezne države, sa bivšim osuđenicima i njihovim porodicama postupa se i dalje na isti način – neko drugi (recimo BIA ili UDBA) ima više prava na njihove živote i ono što su stvorili od njih samih. O tom kontinuitetu već se mnogo govorilo, ali je zabavno kako se on ovde manifestovao u domenu koji ne deluje tako bitno da zavređuje posebnu pažnju službe: pa u pitanju je samo jedna istorijska izložba. Ili se to nama tako samo čini?

Pre tri godine, u novembru 2011, u muzeju Bezbednosno-informativne agencije postavljena je izložba koja nije bila otvorena za javnost, ali su ipak mogli da je obiđu pojedini novinari. Tako nas je novinar Danasa tada izvestio o pesmama, slikama, pištoljima haških optuženika koje su mogli da razgledaju povlašćeni posetioci. U članku u Danasu dobili smo listu eksponata koji su posebno privukli pažnju novinara: dva pištolja Ratka Mladića – češka zbrojovka i glok 17; vojne legitimacije Ratka Mladića kao i njegova lična karta koju je dobio a da nije morao da da otiske prstiju; fotografije sa proslave na kojoj je bio i Stojan Župljanin, za kojim je u to vreme bila izdata „haška“ poternica; fotografije Radovana Karadžića i njegovog drugog ja Dragana Dabića. U tom kratkom prikazu izložbe ističe se i jedan naoko suvišan detalj, koji pravi kopču sa današnjom izložbom: pored predmeta u vezi sa Župljaninom, Mladićem i Karadžićem, u muzeju su bili izloženi i lični predmeti Dragoljuba Draže Mihailovića i Nikole Kalabića. Posetioci izložbe iz 2014. znaju da je Mihailović jedna od ključnih ličnosti za priču koja čini okosnicu čitave postavke o političkoj represiji 1944-1953.

Mogli bismo biti neoprezni pa požuriti sa zaključkom da su se Mihailović i Kalabić te 2011. samo našli u odgovarajućem društvu osoba koje su se grubo ogrešile o zakon i pravdu. Mogli bismo dakle to da zaključimo, da nije izložbe iz 2014, za koju ima razloga da slutimo da je u obezbeđivanju eksponata od koristi bio i „magacin“ BIA, a gde nam se Mihailović predstavlja bezmalo kao otelovljenje „nevinosti bez zaštite“. Jedna od bitnih razlika između izložbi iz 2011. i 2014. jeste i to što je prva bila (delimično) zatvorena za javnost dok je potonja za javnost sasvim otvorena. Tako bismo prvu mogli videti i kao stavljanje do znanja jednom delu javnosti čime sve služba raspolaže, dok bismo drugu mogli videti kao demonstraciju kako to čime raspolaže može da (zlo)upotrebi za kreiranje „poželjne“ slike bliže ili dalje prošlosti u skladu s tim kakvu bi sadašnjost – po mišljenju službe – trebalo da živimo.[3] To konačno može da znači i da bismo u neko dogledno vreme mogli da očekujemo da se kao eksponati na nekoj novoj izložbi otvorenoj za javnost pojave predmeti koji su privukli pažnju novinara 2011. godine. Ta izložba mogla bi se, recimo, zvati „U ime demokratije – politička represija stranaka DOS-a 2001-2012“.

Jer, kada službe oblikuju sliku prošlosti i sadašnjosti, posredno ili neposredno obezbeđuju eksponate za istorijske izložbe, ništa ne deluje nemoguće i nezamislivo. Svi drugi akteri tu služe samo kao amaterska krinka za „profesionalce“.

Peščanik.net, 18.07.2014.

———–    

  1. Na to podudaranje odmah je umesno skrenuo pažnju Mijat Lakićević.
  2. Precizniju informaciju nije moguće objaviti zbog zaštite privatnih podataka.
  3. A očito i po mišljenju države, koja je preko Ministrastva kulture finasirala izložbu iz 2014.

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)