košnice

Foto: Predrag Trokicić

Vest da je predsednica skupštine najavila borbu protiv „preletača“ u javnosti je dočekana sa zasluženim podsmehom, jer je upravo predsednica skupštine jedan od najpoznatijih primera prakse protiv koje je najavila borbu. Postoji međutim i drugi aspekt ove vesti, koji nije adekvatno analiziran. Izjava predsednica skupštine najavljuje novu, defanzivnu fazu u vladavini aktuelnog režima. Po prvi put u poslednjih šest godina režim se oseća ugroženo i mora da se brani umesto da napada.

Preletanje iz stranke u stranku dobro je poznat fenomen srpskog političkog života. Poslanici izabrani na listi jedne stranke iz različitih, najčešće oportunističkih razloga prelaze u drugu – po pravilu onu koja je na vlasti ili nadomak osvajanja vlasti. Srpska napredna stranka je još i pre dolaska na vlast počela da okuplja prebege iz tadašnjeg režima, a nakon izbora 2012. došlo je do očekivnog masovnog preletanja u ovu, sada već vladajuću partiju. Nakon svakih novih izbora na kojima bi ova stranka pobedila i time dodatno konsolidovala svoju moć usledili bi novi talasi preletanja. Ko je istrajao posle 2012. poklekao je nakon 2014. ili 2016. Rezultate gledamo svaki dan – čitave garniture funkcionera iz DS-a, DSS-a i SRS-a danas složno uzvikuju: „Svaka čast Vučiću!“

Logika preletanja je jasna i već analizirana. Profesionalni političari, baš kao i profesionalni inženjeri, pravnici, ekonomisti moraju negde da rade i jednom kada im postane jasno da su propale sve ostale firme osim jedne, svi će pre ili kasnije završiti upravo u njoj. Pošto od 2012. gledamo sistematsko razaranje svih opozicionih stranaka i pošto se nakon svakih novih izbora činilo sve izvesnijim da SNS neće uskoro sići sa vlasti, mnogi funkcioneri i poslanici opozicionih stranaka doneli su (sa njihove tačke gledišta) jedinu racionalnu odluku – prešli su iz tima koji uvek gubi u tim koji uvek pobeđuje.

Takođe, ne treba zaboraviti ni da trenutno vladajuća stranka duguje i samo svoje postojanje upravo fenomenu preletanja – da nije uspela da preotme poslanike od svoje matične, radikalne stranke, sasvim je moguće da nikada ne bi ni ušla u parlament.

Zašto onda najjača stranka u Srbiji, koja je do sada od preletanja imala samo korist, odjednom menja stav prema ovoj pojavi? Odgovor glasi – zato što se menja postojeća ravnoteža moći u političkom polju. Ujedinjenjem velikog dela opozicije otvara se realna mogućnost preletanja u suprotnom smeru. Upravo zato što dobro pamte značaj preletanja za sopstveni dolazak na vlast, pripadnici režima se danas boje da će je istim putem izgubiti. Za početak, „zabrana“ preletanja trebalo bi da spreči konsolidaciju rasparčane opozicije u parlamentu, ali u perspektivi, ona treba da spreči i prelaske režimskih poslanika u redove novoformiranog opozicionog saveza. Sama činjenica da je ovo odjednom postalo realna opasnost po režim ukazuje da se jedan period završava a drugi počinje. Režim je dostigao krajnje granice širenja svoje političke moći, konkurencija sada postoji i stečeni položaji se moraju braniti.

Ovo su dobre vesti. Ali ima i onih loših: ako izazivači sopstvenu strategiju zasnivaju na laganom otkidanju nezadovoljnih delova režima i njihovom prevođenju na sopstvenu, opozicionu stranu, to može kratkoročno biti uspešna strategija, ali dugoročno predstavlja prepreku ozbiljnoj promeni aktuelnog sistema. Da bi delovi režima, nezadovoljni svojim udelom u podeli plena, imali interesa da prelete u opoziciju, mora im se ponuditi, makar u perspektivi, nešto više od onoga što dobijaju sada. Na ovaj način, aktuelni režim se može oslabiti, pa možda i pobediti, ali po cenu zadržavanja njegovih kadrova i reprodukovanja njegovih metoda vladanja.

Peščanik.net, 20.10.2018.