Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Predstavnici domaće političke elite odavno najviše podsećaju na klovnove u horor filmu: jesu, dakle, klovnovi, ali jezivi. Jedan njihov circo tenebroso je i najnovija predstava oko pronatalitetskih mera koje najavljuje vlada. Pritom, odurni primitivizam sa kojim se u poslednje vreme govori o niskoj stopi nataliteta u Srbiji – naročito u pogledu kršenja svih normi rodne ravnopravnosti – zaista se uspešno probija na visoke pozicije u inače veoma tesnoj konkurenciji ovdašnjih grotesknih i nimalo smešnih šarada. Razume se, problem „gubitka stanovništva“ je realan i predstavlja ogroman izazov koji nedvosmisleno zahteva sistematsko rešenje i angažovanje ogromnih resursa. Ne udubljujući se previše u problematiku, čini se da su neki oblici podrške (sistemske, ne samo finansijske) porodicama sa više dece svakako dobrodošli, kao makar jedan korak na inače dugom putu. No, nije ovde o tome reč…

Kada se problem niskog nataliteta preformuliše, direktno ili u vrlo jasnim implikacijama, u žalopojke državnih funkcionera zbog toga što je sve manje i manje Srba, a sve više Albanaca (kao arhineprijatelja!) onda sve postaje upravo besramni cirkuski igrokaz sa pomenutim jezivim klovnovima koji ridikulizuju temeljna civilizacijska (čak pravno obavezujuća!) načela savremenog sveta, otelovljena u pravnom poretku čak i njihove vlastite države. Dakle, za državu jeste problem ukoliko gubi stanovništvo, ali prema svim postojećim normama, koje su postale deo elementarne ljudske pristojnosti, država i njeni funkcioneri moraju biti neutralni prema etničkom sastavu tog gubitka. Onda kada se otvoreno govori (ili implicitno podrazumeva) da jedne etničke grupe ima „viška“, a druge „manjka“ započinje politika koja svoj logični ishod ima u raznim oblicima neravnopravnosti, okončavajući se, ponekad, ali sasvim zakonomerno, i u genocidu.

Naravno, svaki etno-dušebrižnik ima pravo da lamentira nad sudbinom svog obelokuženog plemena. Ima takođe pravo i mogućnost da organizuje društva, udruženja, nevladine organizacije koje bi se bavile problematikom niskog nataliteta unutar njegove egzistencijalno uopasnošćene etničke zajednice, apelujući na njenu samopomoć. „Nacionalne institucije“ poput SPC takođe mogu time da se bave, ma koliko to bilo činjeno nezgrapno, primitivno i iritantno, kako to već crkva redovno čini. (Doduše, za iole smislenu aktivnost u tom pravcu treba plana, sistema i pameti – što crkvi hronično nedostaje, ali i para, što ova ima, ali ne da.) Umesto toga, ljudi crkve na najbesprizorniji način prosto zahtevaju da se rađa više dece, dok pojedini raspojasani popovi zlikovački vijaju dečake i mladiće, što je odista usputna, ali neminovna asocijacija koja, kako zbog stavova crkve o problemu nataliteta, tako i zbog odnosa prema homoseksualnoj populaciji, doprinosi da groteska crkvenog petljanja u ove teme bude bizarno zaokružena njenom kolosalnom bestidnošću.

U nedostatku aktivnosti nedržavnih subjekata koja, dakle, ne bi bila sporna, čak ni onda kada nam iz različitih razloga deluje neumesno, tu je vrla nomenklatura „države srpskog naroda i svih građana“ da malo „pogura“ onaj posustali, obezobraženi, razmaženi, nacionalno neodgovoran ili, možebiti, ojalovačeni prvi deo citirane ustavne identifikacije ove – u funkcionalnom, ekonomskom, kulturnom i političkom smislu – civilizacijske bruke i sramote, koja se samo po nekoj inerciji i dalje naziva državom. I upravo tu je, dakle, srž ovog problema: ma koliko se ona primarno identifikovala kao država srpskog naroda, ona je istovremeno i država svih građana u koje – gle, gle – spadaju i Albanci pa čak – prema tvrdnjama istih onih koji bi da umnožavaju Srbe – i oni kosovski.

Ipak sve to ni najmanje ne smeta pojedinim državnim horor-klovnovima da izgovore sledeću morbidariju, koja u citiranoj formi slučajno potiče od bivšeg ministra pravde (sic!) Nikole Selakovića, ali bi lako mogla da potekne iz bilo kog istovetno baždarenog misaonog aparata: Na svakodnevnom nivou nas je za jedan avion manje, a Albanaca za jedan autobus više. (Ovde se možemo prisetiti i glasanja na referendumu za Ustav, kada su građani bili pujdani da izađu na glasanje – pošto je uspeh referenduma bio doveden u pitanje – sve uz obrazloženje da se Albanci raduju njegovom eventualnom neuspehu!) Skrećući samo uzgred pažnju na neodgovornost i destruktivnost huškačkog igranja na kartu srpsko-albanske netrpeljivosti, iz citiranog stava može se opravdano zaključiti da se mere vlade Srbije u smislu davanja novca za drugo, treće ili koje već po redu dete neće odnositi na Albance? A da li će se odnositi na Rome, na primer? Ili na Bošnjake? Ima li i Hrvata previše? Da li je to mig nekim budućim komisijama da prilikom dodele predviđenih sredstava paze na etničku pripadnost porodice? Da li će „država srpskog naroda i svih građana“ smisliti neki pseudopravni način da legalizuje očito nameravanu neravnopravnost, čiji zadah izbija iz svake pore, inače na sve strane šuplje recentne pronatalitetne opsesije? Logično? Zakonito? Pravedno? Naravno – ništa od toga. Ali koga uopšte briga?

Pogledajmo ovaj problem još detaljnije: Koji to legalan i legitiman mehanizam stoji na raspolaganju državi da postigne to da Srba bude više, a svih ostalih (ili samo Albanaca?), makar procentualno – manje? Da li državni funkcioner koji lamentira nad zlehudom sudbinom svog plemena – unapred pateći usled toga što će njegovi pripadnici u jednom trenutku možebiti postati manjina, a neki drugi većina – ima makar promil svesti o tome kakvu zlikovačku budalaštinu izgovara, posmatrano sa stanovišta osnovnog principa bez kojeg pravni poredak ne postoji ni kao apstraktna ideja, a to je princip ravnopravnosti građana? Kako bi bilo tumačeno stanovište koje bi, primera radi, zastupao neko u Hrvatskoj da se ne sme dozvoliti da Srbi jednog dana možda postanu većina u toj državi? Za pravni poredak jedne države, koji je svaki njen funkcioner dužan da štiti, savršeno je irelevantno koja etnička skupina je većina, a koja manjina. Kakve to političke, kulturne, istorijske i bilo koje druge posledice može da prouzrokuje (a nesporno može brojne!) nema nikakvog značaja sa stanovišta pravnog poretka, što znači da favorizovanje jednog naroda na račun drugog (ili svih ostalih) od strane države i njenih funkcionera predstavlja opako šovinističko mahnitanje, u najelementarnijem smislu reči – protivustavno, ali i razarajuće za svaki pokušaj društvene kohezije i izgradnje inkluzivnog, građanskog, neetničkog nacionalnog identiteta, kakav je Srbiji neophodan.

Peščanik.net, 29.03.2018.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Jadna Marija

Ljubomir Živkov – Vulin se ponovo rađa

Ljubodrag Stojadinović – Vučićevo grešno začeće

Sofija Mandić – Ništa od gvozdenog puka

Ana Jovanović – Torbica, cipele, abortus

Nadežda Milenković – Kol’ko nas ima? Kol’ko ti treba


The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.