U središtu Zagreba na kratko je bila postavljena velika crna kocka, unutrašnjeg prostora od desetak metara kvadratnih, zemljanog poda, visokih zidova i pogleda otvorenog samo prema nebu, sa šturim informacijama o masovnom stradanju Srba, Židova, komunista… u logoru Jasenovac, dok tjeskobnu tugu posjetioca potencira podatak o čak 22 tisuće djece, umorene u tom strašnom ustaškom logoru. Instalacija je to kojom bolji, manji dio Hrvatske pokušava suptilno podsjetiti na strahote fašizma u državi koja se inače nerado sjeća svoje nacističke prošlosti, ali nekako u isto vrijeme onaj je drugi dio dobio svoju heroinu, pobjednicu na izborima za evropski parlament, predstavnicu političke opcije kojoj ona kocka-podsjetnik ne izaziva uopće nikakav osjećaj, a kamoli mučninu, tjeskobu…

I dok su kandidati lijeve vladajuće koalicije nemušto lamentirali o slabom odazivu birača, minorizirali svoj izborni gubitak, trijumfirala je, eto, šefica jedne desničarske stranke kojoj ništa fašističko nije ni strano, ni mrsko, i čiji se politički program iscrpljuje u prebrojavanju krvnih zrnaca, pa je odmah izjavila kako su „čak trećina ministara u vladi Srbi“! I potom kako je nekoliko puta posjetila logor Jasenovac i svaki put zgranuto otkrila da podatak o nekom od ubijenih logoraša ne odgovara istini, to jest da taj i taj nije stradao u Jasenovcu, nego da su ga zapravo ubili partizani, na nekom drugom mjestu. Tako je nova evropska parlamentarka pokazala da su joj čak i posjeti mjestu goleme tuge služili tek za umanjivanje ustaških zločina, jer je i stranka kojoj je na čelu istinska sljednica onih kojima su građani druge nacionalnosti uvijek bili višak u jedino mogućoj, etnički čistoj državi.

Ipak, ima neke pravde u tome da Hrvatsku u europarlamentu zastupa osoba profašističke orijentacije, budući da je ukupna situacija u državi sve više nalik onoj od prije dvadesetak godina, kada su etnička mržnja i progon nehrvata bili temeljni dio političkog programa državne vlasti. Hrvatska tako opet živi svoju staru društvenu šizofreniju, s jedne strane postaje članicom Evropske Unije, dok s druge opet iskazuje najgore oblike ksenofobije, čije je uzroke neozbiljno tražiti samo u ekonomskoj ugroženosti stanovništa, a ne upravo u stalnom ideološkom lutanju ljevice na vlasti. Ljevice koja se sigurno intimno ne slaže s onom gomilom kukastih križeva i odvratnim porukama etničke mržnje ispisanima na zidovima uže jezgre Splita – za koje turisti pitaju svoje vodiče: je li to stav vaše vlade? – ali koja svojim nejasnim, prigodničarskim odnosom prema novijoj povijesti svakako pridonosi generalnoj društvenoj retardaciji i jačanju nacionalizma.

Premijer Milanović tako će oštrim riječima prokomentirati pobjedu desničarke Ruže Tomašić na izborima za evropski parlament i, zbog njenih je ksenofobnih izjava, nazvati „sramotom i elementarnom nepogodom“, dok će za svoga nedavnog posjeta Bosni i Hercegovini pokazati nedopustivu ravnodušnost prema strašnim posljedicama koje su tamo prije dvadeset godina proizveli isti ti hrvatski desničari i fašisti. Vrlo je pažljivo, naime, izbjegao susrete s predstavnicima Bošnjaka, ali ne i druženje s rigidnim crkvenim poglavarima, obišao Mostar i Stolac, nekada prelijepe gradove, koje su uništili, a njihove stanovnike, tamošnje Muslimane, u logore zatvarali, a potom masovno prognali, upravo hrvatski vojnici u ratu za prisvajanje toga dijela BiH. Nije, međutim, hrvatskom premijeru palo na pamet da se uopće osvrne na to mučno razdoblje bliže povijesti, još manje da iskaže žaljenje, nego je bulaznio nešto o tome kako „ovdje povijest nikada nije bila bez izazova, pa tako ni u zadnje vrijeme“. Ti njegovi „izazovi“ sažeti su, međutim, u haškoj optužnici protiv vođa Tuđmanova državnog konstrukta na teritoriju tuđe države iz 1993., u kojoj je opisan sav posao masovnoga protjerivanja bosanskih Muslimana iz raznih djelova Hercegovine.

No hrvatski premijer odbija odgovornost za djela svojih prethodnika, čak i za Tuđmanovo komadanje Bosne, štoviše, on i njegova ekipa ponašaju se kao da vode državu blistave prošlosti, kao da su nasljedili samo težak ekonomski teret, a ne i breme katastrofalnog povijesnog revizionizma. Utoliko i nema ozbiljnih suđenja za ratne zločine, a ona rijetka u pravilu se pretvaraju u igrokaz kojim se vrijeđaju žrtve, kao kada jedan zagrebački sudac, na višegodišnjem suđenju nalogodavcu ubojstava više od dvadeset hrvatskih Srba, odustaje od ključnog svjedoka, jer da ga „sud nije u stanju locirati i privesti na suđenje“. Nego je umjesto njega pozvan bivši novinar Ferala koji je s njim davno radio intervju u kojemu je ovaj ispričao sve detalje toga masovnog ratnog zločina u kojemu je i sam sudjelovao.

Pa kome onda može ići na ruku takvo farsično suđenje, kao nastavak ukupno ravnodušnog odnosa institucija prema važnom procesu suočavanja s prošlošću? Utjecajnoj rigidnoj desnici svakako, nikako vladajućoj koaliciji, koja uostalom na svim područjima nudi tek surogat politike i demokracije, pa je lako moguće da i skore lokalne izbore izgubi od istih populista i fašista koji već odavno vladaju u Zagrebu, Splitu, Osijeku…

 
Mladina, 26.04.2013.

Peščanik.net, 28.04.2013.