Ulaz u Skupštinu Srbije
Foto: Peščanik

Ne znam zašto se ubio čovek na stepenicama parlamenta Srbije. Ali, to što je odlučio da sebi oduzme život baš na tom mestu, sklon sam da čitam kao njegovu testamentarnu poruku. Reč je o simboličnom gestu. Takvi gestovi podložni su tumačenjima u kontekstima širim od ličnih motiva njihovih – koristim ovu reč krajnje uslovno, zbog fatalne konačnosti poslate poruke – autora. Šta je smisao poruke, ako je dakle tumačimo nezavisno od ličnih motiva i karaktera V.Š. starog 42 godine, kako stoji u šturoj vesti? Ili – zašto su stepenice parlamenta izabrane za mesto smrti? Čitalac sad već zna da će u ovom tekstu nadalje slediti objašnjenja samoubistva iz istoimene studije Emilea Durkheima.

Vrlo kratko i pojednostavljeno, Durkheim je krajem 19. veka naumio da jedan krajnje lični čin poveže sa opštim društvenim okolnostima i objasni ih njima. Vek i po kasnije, sa bogatim nasleđem akademski institucionalizovane sociologije, čijem je utemeljenju kao priznate naučne discipline umnogome doprineo i sam Durkheim studijom o samoubistvu, njegov uvid nas ne čudi.

Devetnaesti vek je vreme krupnih promena čije posledice i danas živimo. Rušio se stari svet, a na njegovim razvalinama gradio se novi. Mnogi sociolozi (Niklas Luhmann, na primer) ili politikolozi i istoričari ideja (recimo, Charles Taylor) pisali su o tim promenama i šta su one značile u konkretnim životima pojedinačnih ljudi. Durkheim stoji na početku tog niza autora, a samoubistvo dovodi u vezu sa životom u društvu koje se ili raspada ili se isuviše čvrsto steže da bi se sačuvalo od rasula. S tim u vezi je i osećanje o vrednosnoj dezorijentisanosti, što Durkheim takođe dovodi u vezu sa samoubistvom.

Pomisliti sad da svaka osoba koja podigne ruku na sebe do kraja promišlja sredinu u kojoj živi i dolazi do zaključka da ne vredi nastaviti dalje, bilo bi naivno i pogrešno. Durkheim kaže nešto drugo – kada zapadnu u problem, te osobe u svom okruženju ne nalaze pojmove i smernice da problem opišu i potraže izlaz iz njega, što ih onda vodi kao pogubnoj odluci. Pojmovi i smernice, pak, nedostaju zato što se društvo ili raspalo ili je okoštalo u meri da nije u stanju da integriše dobar broj svojih članova. (Alfred Döblin je par decenija posle Durkheima u Berlin-Alexanderplatzu ponudio romanesknu verziju istog uvida.) I jedno i drugo razlog je za vrednosnu dezorijentisanost – vrednosti ili nema ili su neprimenljive.

Srbija je danas državna, ekonomska i politička razvalina. Na okupu je drži samovolja jedne stranke, oslonjena na zloupotrebu resursa gole sile – fizičke ili finansijske, svejedno. Jedina vrednost koju ta stranka poznaje jeste slepa lojalnost vođi. Ta vrednost nema nikakav integracijski kapacitet. Takva kakva je, ona samo podstiče međusobnu besprincipijelnu borbu bilo unutar te stranke bilo izvan nje. Da je Srbija razvalina i da je lojalnost vođi jedina vrednost na kojoj trenutno stoji država – najjasnije se vidi u parlamentu. Parlament je srce tame Srbije.

Zaposevši kao većina parlament, novoradikali gaze i ruše sve pred sobom – od institucija do života konkretnih ljudi. Treba bez prestanka ponavljati, SNS je antidemokratska i antisistemska stranka. Ali je ona istovremeno i revolucionarna stranka. (Nije svaka revolucija dobra, i to treba neprekidno ponavljati.) Ta partija na naše oči menja ne samo institucionalni izgled Srbije nego i naše sopstvene živote. Pod njenim neobuzdanim uticajem, Srbijom se kao kuga širi entropija. Kako je to jasno rekla Vesna Pešić, novoradikali nam guraju (puščanu) cev u ruke. Cev se može okrenuti ka sebi ili ka onima koji nas prisiljavaju na takve krajnje odluke.

Ali, cev, ka kome god okrenuta, nije jedino iako jeste poslednje rešenje. Pre toga može se pokušati još nešto. Opozicija, umesto što se besmisleno gloži unutar sebe, pod jakim entropijskim uticajem vlasti, sa punom svešću o tome šta se događa, morala bi da podiže paralelne institucije sa jasnim i lako čitljivim konturama i integrativno potentnim moralnim vrednostima. Tekući režim se mora izolovati kao svojevrsna socijalna crna rupa. Na obodima režima mora se podići ograda pristojnog i prihvatljivog poretka. Pre nego što parlament ponovo postane poštovanja vredno središte poretka, on se mora bojkotovati – to jest izopštiti iz poretka pristojnosti.

Peščanik.net, 24.01.2020.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)