– Da li već imate plan za vikend ili bih mogla da vam ponudim nešto? – pita recepcionerka hotela Kod tri krune u Pragu i daje mi ključ.

– Već imam plan. Želim da idem na misu koju će služiti Benedikt XVI.

– Isuse, ali zašto?

– Pa, ja sam Poljak…

– Znate šta, ja nisam vernik i smatram da je crkva najprofitabilnije preduzeće na svetu. Neki čovek ju je danas nazvao Firma Krst. Dolaziti čak iz Poljske da biste ovde mahali papi, to mi stvarno ne ide u glavu.

– A odakle Dobro na ovom svetu ako nije od Boga?

– Trudim se da budem dobra, jer mi se to isplati.

Idem na stanicu da kupim kartu za Brno za sledeći dan. Jer, ako u nedelju ujutro tamo počinje misa za 150 hiljada osoba, u subotu uveče karte bi se mogle rasprodati, a ne želim da stojim u gužvi. Glavna železnička stanica u Pragu je pre samo godinu dana bila u mnogo gorem stanju od naše Centralne. Ne prekidajući rad stanice, Prag je modernizuje na takav način da mi u Varšavi možemo samo da se stidimo. Ne postoje više blagajne sa šalterima, a ćerke komunizma koje su sedele iza njih sa držanjem razmaženih princeza, morale su malo da promene svoje ponašanje. Blagajnica u srednjim godinama, sada u prostoru prijatnom za putnika, kaže da ću sigurno biti zadovoljan, jer ima mnogo slobodnih mesta za Brno.

– Kako mnogo? – pitam u neverici.

– A zašto ih ne bi bilo mnogo?

– A sveti otac?

– Poludeli za papom? Ne… Mada, ja bih vrlo rado išla s vama, iako nisam vernik.

– Vidite, sveta osoba ipak privlači.

– Neee, stvar je u tome što neću da sedim na poslu. Mahali smo zastavicom u čast raznih čudovišta, pa možemo i papi. Toliko sam umorna, znate, sad moramo drugačije da se ponašamo. Ovo je salon za prodaju karata, a ne, kao nekad, blagajna. Baš kao na nemačkim stanicama. Petkom od 12.00 moram putnicima da govorim: ”Želim vam prijatan vikend”. Zato bih rado otišla odavde.

Daje mi kartu: „Pa, želim vam prijatan provod sa papom!“

Kupujem u trafici časopise. Týden, jedan od najozbiljnijih nedeljnika, koji već na NASLOVNOJ STRANI uzvikuje: ”Dolazi ekstremista iz Vatikana. Benedikt XVI stiže u državu bezbožnika”.

”Česki ateizam ima različite korene”, piše u naslovu članka posvećenog crkvi. ”Bitnu ulogu u njemu igra stereotipno shvatanje crkvenjaka. (”crkvenjak” je u češkom originalu mnogo jača reč. Týden piše o ”černoprdelnícima”, što doslovno znači ”crnogusci”). I dalje: ”Ovdašnju averziju prema crkvi vešto koriste socijaldemokrate. Pre sto godina kler su opisivali kao grupu devijanata i pijanica, koja se prežderava najboljim poslasticama. Danas na izbornim bilbordima obećavaju da neće popustiti sve dok se finansijski ne obračunaju sa crkvom”. (U češkoj štampi reč ”Crkva” piše se malim slovom. Kada prenose tekstove na poljskom, ovde smanjuju početno slovo u toj reči).

Socijaldemokrate (koje imaju više od 30 odsto podrške birača) su se u nedavnoj izbornoj kampanji (naglo prekinutoj, izbori zakazani za jesen 2009. odloženi su za jun 2010) obratili Česima sloganom: ”NE za 270 milijardi kruna za crkvu!” (Novac bi, pre svih, dobila katolička crkva, jer je najveća). Prethodna desničarska vlada ODS (trenutno ima 28 odsto podrške) saglasila se da crkva dobije 83 milijarde kruna kao nadoknadu za imovinu konfiskovanu od strane komunističkog režima. Bilo je planirano da se ona isplaćuje tokom 60 godina. Sa kamatom bi iznosila 270 milijardi. Ipak, socijademokrate su na parlamentarnim izborima sahranile taj projekat.

Češki nedeljnik Ekonom prepričava priču o nepotpisanom konkordatu između Češke i Vatikana.

Godišnjica smrti Jana Husa je 6. jula 1925. prvi put bila proslavljena kao narodni praznik. Nad Pragom se, po nalogu predsednika i filozofa Tomaša Masarika, zavijorila husitska zastava. Iste večeri papski poslanik Frančesko Marmađi seo je u voz i, u znak protesta protiv takve uvrede, otputovao u Rim. U jednom od svojih pisama Masarik kaže da je Vatikan ”mali, zaostao, nesposoban za život, i da njegov uticaj na Čehoslovačku treba da bude ograničen”. U 20-im godinama veliki broj katoličkih duhovnika se nalazio u pokretu koji se zvao ”Odbijte od Beča i Rima” i oni su predstavljali nove kadrove za husitsku crkvu. Nekoliko dana nakon odlaska papskog poslanika, Masarik je pevao husitske pesme u svom kabinetu. Nažalost, ni Česi ni Slovaci katoličke veroispovesti nisu se masovno krstili u toj, od strane predsednika omiljenoj, crkvi.

Uz to, tokom 1945. i 1946. proterano je tri miliona Nemaca, čime su hrišćani izgubili skoro tri miliona vernika.

(Ipak, predsednik Masarik je postigao posthumni uspeh: Vaclav Klaus je pripadnik Češke husitske crkve.)

Idući od stanice, prolazim pored knjižare Jeftine knjige. U izlogu: ”U šta veruju poznati, ili zvezde o svojoj duši”. Prodavačica kaže da je knjiga izašla još pre četiri godine, ali imaju velike rezerve, pa su pomislili da će se, s papinim dolaskom, interesovanje povećati.

– Sada se zbog Benedikta puno priča o duhovnosti – objašnjava.

Kupujem i čitam pre spavanja.

Glumica Katerina Mahačkova tumači znamenja. U poslednje vreme je raspoložena za crvenu boju i znak srca. Tako je nedavno otvorila toster da bi ga očistila, a na patiniranom metalu se stvorila slika srca. Ima ona mnogo takvih znamenja. Iz nepoznatih razloga štampač joj već nekoliko dana ne radi. Stručnjaci koji dolaze samo odmahuju glavom i ne mogu da shvate o čemu se radi. Glumici takođe ne radi nijedan vokmen. Ali, ono što savršeno funkcioniše su njene molitve svetom Antoniju – i on ih bez izuzetka ispunjava.

Pevačica Hana Zagorova sa sobom uvek nosi vrećicu u kojoj drži visak i viline rašlje.

Pevač Pavel Vitek redovno kontaktira sa osobom koja koristi visak i priznaje da ona nikada ne greši.

TV prezenterka Marketa Majerova tvrdi da detetu odmah nakon rođenja treba naručiti horoskop kod astrologa.

Glumica Kveta Fialova već 64 godine nosi sa sobom knjigu ”Prorok” Halila Džubrana iz Libana jer se u njoj nalaze odgovori na sva pitanja.

Glumac Jaroslav Dušek meditira čak i na sceni, dok glumi. Tako se između njega i publike otvara kanal, ljudi tokom predstave vrlo često meditiraju zajedno sa njim i posle se bolje osećaju.

Pevač Mihal David je imao ćerku koja je umrla od leukemije kad je imala devet godina. On i žena su ubeđeni da je takva bila njena karma. Još 50 godina života ne bi joj ničemu služile. Da bi se njena duša razvijala, morala je otići.

Na 223 stranice knjige o duhovnosti poznatih novinarka Vera Keilova nijednom ne postavlja zvezdama pitanje ko je taj koji svime upravlja. Možda je obožavani visak samo nečija ispružena ruka? Čija – to niko ni ne pokušava da imenuje. To je isto kao kad bismo se oduševljali lepotom psalama, a da se ne zapitamo koga oni slave.

Samo Jaromir Jagr, velika zvezda hokeja, priča o bogu. Pre nekoliko godina izabrao je pravoslavlje. I tvrdi da će vas, kada prvi put odete u crkvu (što ranije nije bila njegova navika), jako boleti glava. Naravno, boleće onoga koji je spreman da se barem malo otvori.

Subota ujutro
Papa nema kome da maše

U 11.30 u Prag doleće papa, a ja sam se setio jednog drugog subotnjeg jutra kada sam pre četiri godine na češkoj televiziji gledao dokumentarac o deci koja boluju od raka. Njihovi roditelji u kameru su pričali o svojim naporima i ljubavi. ”Činim sve za moje dete”, naglašavali su. Shvatio sam da niko od njih nijednom nije rekao: molim se za svoje dete. Ili: predajem ga Bogu.

Napisao sam mejl producentkinji filma sa pitanjem kako je to moguće. Znam da mnogo Čeha ponavlja kako živi u državi sa najviše ateista na svetu (nije istina, prestiže je npr. Švedska, ali Česi brižljivo neguju to uverenje). Ipak, valjda će se i u ateističkoj državi naći neko ko se moli za zdravlje svog deteta. Barem jedna osoba.

Producentkinja je odgovorila da je dokumentarac o deci sa rakom bio prikazan baš na crkvenom kanalu. Većina roditelja se moli. Zna, jer je bila na snimanju.

Ispitivao sam dalje da li su ova priznanja izbacili u montaži.

– Ne, roditelji su rekli da ne žele javno da govore o molitvi. Kod nas u Češkoj vera je privatna stvar.

Tako, dakle, izgleda idealno odvajanje Crkve od države?

U takvu državu dolazi za sat vremena papa Benedikt XVI u posetu koja će trajati tri dana. Na televiziji od jutra govore kako ova poseta treba duhovno da ojača češke katolike. Podsećaju: nakon dugih godina sporova, sudovi su oduzeli crkvi katedralu svetog Vita na Hradu. Njen vlasnik je država, crkva je samo koristi. Predsednik Vaclav Klaus je protiv potpisivanja konkordata sa Vatikanom i blokira već postojeći zakon. Smatra kako nijedna crkva ne sme biti favorizovana. Ovo su nezvanične teme koje prate papinu posetu.

U Češkoj 27 odsto državljana priznaje da veruje u boga, ali na mise ide samo četiri odsto.

Nešto je posle 11, na glavnim televizijskim kanalima tokom papinog dolaska emituju filmove i zabavne programe. Dolazak gosta sve vreme prenosi kanal CT24.

U iščekivanju svetog oca, u studiju je filozof-sveštenik profesor Tomaš Halik koji priča kako je češka crkva u dobroj situaciji: „Danas su u crkvi samo ljudi koji to stvarno žele. Nije kao pre 50 godina kada je snaga katoličanstva ležala u tradiciji i kada su ljudi išli u crkvu samo zato što su išli i njihovi roditelji. Danas je to svestan izbor.“

Voditelj Vaclav Moravec pita kakve su razlike između Jovana Pavla II i Benedikta. „Današnji papa“, kaže sveštenik Halik, „nema nerealnu želju da napuni crkve u Evropi. Katoličanstvo tu više nije socijalno i kulturno utemeljeno. Benedikt je drugačiji od Vojtile, koji nije mogao da se reši svojih predstava o katoličanstvu koja je poneo iz Poljske.“

Predsednik Vaclav Klaus je dočekao Benedikta XVI sa rečima da je on jedan od najvećih svetskih intelektualaca.

Papa kaže da bez Boga čovek ne zna kojim putem treba da ide. Izveštači zapažaju da razdaljinu od Evropske ulice do centra Benedikt XVI ne prelazi papamobilom. Papamobil je napravljen da bi poglavar crkve mogao usput da pozdravlja vernike. Ali, nema nikoga kome bi mahao. Poslednji put Evropska ulica je bila puna kada je njom prolazio Kim Il Sung.

Bivši portparol predsednika Havela, Ladislav Špaček, podseća: „Za vreme prolaska Jovana Pavla II, pre 12 godina, Evropska je takođe zjapila prazna.“

U Pragu nema bilborda koji bi pozdravljali papu, nema plakata, papskih zastava i slika u prozorima.

Subota, 12.30
Mali princ Isus

U ulici sam Ujezd na Malej Stranie gde Benedikt XVI direktno sa aerodroma dolazi do crkve Svete Marije od pobede, da bi čuvenom praškom detetu Isusu uručio poklon: zlatnu krunu. Dete (Česi ga zovu ”Jezulatko”) je, u stvari, kip veličine 47 cm koji predstavlja malog (po izgledu bi se reklo trogodišnjeg) Isusa, koji je spasao Prag od Šveđana 1639. i ima isceliteljske moći. Jučerašnje izdanje novina Mladá Fronta DNES naglašava da je monaški red Karmelita, koji brinu o Jezulatku, bio inspiracija za Antoana de Sent Egziperija da napiše ”Malog princa” (Jezulátko i meni izgleda kao otelotvorenje Malog princa). Na tom mestu jedan Brazilac je izmolio svoju književnu slavu. Zove se Paolo Kueljo.

Prodavac koji preko puta prodaje kipove Jezulatka priznaje novinama da u prodavnicu karmelita dolaze uglavnom Italijani, Španci i Brazilci. Čeha ima možda 10 procenata i najčešće kažu: „To je neka lutka, je l?“

Ispred crkve ima oko hiljadu ljudi, najviše se čuje poljski jezik. Česi viču: ”At’ žije papež!”, ali vrlo brzo ih nadglasavaju Poljakinje.

Što se Česi više trude, Poljaci su sve glasniji.

Papa pruža ruku onima koji stoje najbliže. Gradonačelnik Praga Pavel Bem dočekuje ga u najateističkijoj državi na svetu, ali ipak naglašava kako Benedikt XVI donosi vrednosti koje su zajedničke svima – ljubav prema bližnjem, na primer.

Gospođa Irena iz Vambiežica viče na poljskom: ”Živeo papa!” Htela je ona da viče i na češkom, ali kaže: ”Pomislila sam kako Česima više nema pomoći, a sveti otac će bar shvatiti da je i ovde među avojima. ”

Kupujem subotnje novine. Tabloid Blesk u specijalnom dodatku otkriva šta papa voli da jede i objašnjava kako će njegova poseta uticati na gradski saobraćaj u Pragu. Seksolog Vajs daje intervju: ”Sveštenici bez seksa? Besmislica!”, a redakcija prepričava, povodom dolaska svetog oca objavljenu, knjigu ”Seksualni život papa” Najdžela Kavtorna.

Lidove noviny donose naslov: „Dolazi ”kontoverzni“ vođa katolika“. Ali daju prostor i katoličkom blogeru i menadžeru Davidu Petrlijegu (1970. godište, zaposlen u telekomunikacijama), koji izjavljuje: ”Dolazi papa pokornosti i istine.”

Moram mu kasnije napisati mejl.

Jedino Právo (bivše komunističko Rudé Právo) nema naslovnicu posvećenu ovoj poseti, već prikazuje sliku glumice koja izjavljuje da veruje u ono što joj kažu karte.

Subota posle podne
Nisam antisemita, pa da ne volim Poljake

Voz za Brno skoro je prazan (pretpostavljam da će većina vernika krenuti u nedelju). Naspram mene devojka, ima 20-ak godina. Lepa, dugokosa, nije našminkana. Nema tašnu, samo ruksak. Možda ide na sutrašnju misu. Potrudiću se da joj uhvatim pogled kada podigne glavu sa knjige i obratim joj se.

Za sada, oboje čitamo.

Knjige koje držimo u rukama tek su objavljene i nijedna od njih nije prijatna za Čehe.

Devojka čita poznatu knjigu devetnaestogodišnje Čehinje vijetnamskog porekla koje se rodila na jugu Češke, iz češke gramatike je imala najbolje ocene, a još uvek je svi doživljavaju kao Vijetnamku. To je prva knjiga koju je neki predstavnik vijetnamske manjine napisao na češkom (Lan Pham Thi, ”Beli konj, žuti zmaj”). Radnja se odvija u Pisku, gde je junakinja maturirala i gde su je prebili skinhedsi. Njen otac je tamo otvorio dugo sanjani restoran, a gradonačelnik, koji ga je svečano otvarao (”jer ipak smo mi za toleranciju i saradnju”), ima vozača skinheda (i on je tukao autorku). Gradonačelnik je veseli Čeh, najviše voli dobru šalu: „Dolazi Čeh na vijetnamski štand i pita: Imaš li SIDU?. Ne, odgovara Vijetnamac, ali je do sutra mogu nabaviti”. Tata Vijetnamac iz knjige ima češkog prijatelja na čije ime je kupio kuću. Uvek su se lako dogovarali. Filozofija češkog prijatelja: ”Dok daješ kintu, ne moraš da mi zahvaljuješ.” Filozofija tate: ”Najvažnije je da se niko ne naljuti.” Recenzenti se slažu: „Mi jesmo rasisti, ali to se dobro prodaje.”

Dugokosa devojka čita toliko brzo da za pola sata ima pola knjige iza sebe i uopšte ne diže pogled.

Ja čitam eseje češkog sociologa (Jan Stern, ”Mistika Zapada”) koji, kao sledbenik Frojda, časti Čehe psihoanalizom. Izdavač na koricama najavljuje poglavlje u kom ću saznati šta o češkom društvu govore njegove grupne fantazije o homoseksualizmu predsednika Klausa. Trenutno čitam da razlog pada komunizma nije bila želja za slobodom:”Da je komunistički režim bio malo inteligentniji i pustio na tržište sve one kutijice i tubice, da je potpisao ugovor sa Coca Colom i McDonaldsom, da je Čeh bio ubeđen kako prodavnica u njegovom naselju nudi isto što i zapadnonemački supermarket, ne bi se nikad zaluđivao borbom za neku «demokratiju».“

Nažalost, devojka sa ruksakom izlazi na prvoj stanici. Umesto nje ulazi starija žena, i to je ona ista dugokosa devojka, samo 50 godina kasnije. Sa istim ruksakom.

– Ne idete slučajno na sutrašnju misu?

– Idem, a vi mi ličite na duhovnika.

– Ne, ja sam svetovna osoba.

Ženi to ne smeta. Do Brna znam sve o njenoj parohiji.

– Čeških sveštenika više nema. Izumrli su. Ostali su samo Poljaci. Ti Poljaci svuda stignu, samo ih još u vladi nema. Na primer, naš sveštenik je morao da ode u penziju, slabo je hodao, slabo je čuo. Postavili su na njegovo mesto Poljaka, iz Poljske. Poljak, zna se – odmah je krenuo sa trgovinom. Ne kažem, hoće ih novac. Recite, otkud tom Poljaku pare? Došao je sa jednim koferom a odmah je promenio prozore. I ključeve već prvog dana, tako da naš sveštenik nije mogao u svoju kuću, a u njoj je proživeo 40 godina. Čim je otišao u starački dom, Poljak je izbacio sve njegove stvari u dvorište. Na đubrište. Komšinica je nešto od toga spasla. To je bilo jako neprijatno. Naravno, nisam ja neki antisemita ili nešto slično, pa da ne volim Poljake, ali recite, kako to da kad negde postoji neko prazno mesto, njega uvek popune Poljaci? Kakav je to narod? Zašto toliko putuje? Ona Engleska, pričaju, to je već Poljska. Da li je to pristojno da narod ne može da sedi mirno na jednom mestu? Vi Slovaci ste potpuno drugačiji.

– Pa, mislim… (mucam dok pijem kofolu, češku varijantu koka-kole).

– Kod nas, za vreme komunizma, u tekstilnoj industriji je radilo mnogo Poljaka. Čim su došli u Čehoslovačku, svi su odmah otišli u crkvu. Grupno. I meni je srce bilo puno kad bih videla da je naša crkvica puna. Sad se pitam: šta se desilo sa tim Poljacima?

– Nema ih više?

– Ima. Žive u Češkoj već 30 godina.

– Šta je, onda, moglo da im se desi?

– Prestali su da idu u crkvu. Svi. Kao i Česi. Zato se i pitam šta se desilo Poljacima.

Brno, glavni grad Moravske, najreligioznijeg dela Češke Republike. Izlazim iz voza, 21.30, grad je prazan, duva vetar. Glavnim šetalištem prolaze male grupe mladih, posle piva. Baš kao u Pragu – nikakvih znakova da će doći poglavar crkve.

U baroknoj crkvi svetog Mihala u centru, na Dominikanskom trgu, radi kafić Caffetino. Unutra nema nikog osim barmena. Na terasi – među kipovima svetaca – zjape prazni stolovi, samo neki dečko ljubi devojku naslonjenu na svetog Dominika.

Odlazim na Trg slobode, usput gledam izloge knjižara, možda su izložili neke knjige kardinala Racingera. Ili nešto o Vatikanu. Ali niko ništa nije izložio.

Samo u izlogu knjižare Akademija stoji novi češki prevod Biblije. Odmah pored ”Merde” Stivena Klarka.

Nedelja ujutro
Ekskurzija na drugu planetu

Misa će se održati na aerodromu. Sa glavne stanice stalno polaze autobusi. Mlade žene dele putnicima žute knjižice. Na koricama: ”Isus – naša sudbina”. Unutra, propoved pastora Vilhelma Buša iz Esena koji podseća: toliko se govori o ljubavi Božjoj da smo zaboravili na to da je Bog strašan. Treba se bojati Boga!

U autobusu ljudi raznih godina, žute knjižice stavili su u torbe. Jedna starija gospođa priča drugarici kako ide da bi se ”pošteno pomolila”, a druga, starija, da je ovaj „vikend ekskurzija na drugu planetu”.

Mlade Poljakinje u plitkim, ravnim sandalama, Čehinje na štiklama. Poljakinje u dužim suknjama, Čehinje u kraćim. Poljakinje bez traga šminke, Čehinje kompletno našminkane.

Kod ulaza na platformu areodroma – red. Usred njih Benediktus, internetska prodavnica sa alkoholom.

Dežurni dele neophodne stvari: kišne mantile (kišobrani su zabranjeni), sličice sa Marijom, zaštitnicom Brna, i promotivni materijal južnomoravskog vojvodstva. Preko megafona se čuju opomene da se tokom službe – prema želji svetog oca – ne maše zastavicama, ne tapše i ne viče.

Misa se održava na latinskom (svako je dobio tekst na latinskom), ali hiljade vernika ne odgovaraju papi. Umesto njih odgovara hor pored oltara. Česi nisu otvoren narod. Njihova stvar. Ipak, imam osećaj da sva ova naređenja od strane gosta čine domaćine još suzdržanijim.

Beležim najvažnije misli iz propovedi:

”Jedina sigurna i izvesna nada je u Boga.”

”Mi smo ovde pre svega zbog toga da bismo slušali reč koja nam pokazuje put Nade.”

”Slušajmo Reč koja jedina može da nam pruži stvarnu nadu, jer je ta reč Božja.”

”Hristos razapet na krstu i vaskrsao – Nada naroda!”

”Naša jedina nada je, dakle, Hristos.”

”Ovde, kao i na drugim mestima, mnogo je ljudi patilo zbog odanosti jevanđelju, ali nisu izgubili nadu.”

”Na ovom svetu koji propada, jedino Hristos može da pruži nadu.”

”Neka vas prati i hrani Marija, majka našeg Gospoda, naša nada.”

”Amin.”

Sedim na stolici u sektoru za hendikepirane, pravim se da sam staratelj. Za novinare su predviđena mesta za stajanje. Zato Italijani, obučeni u odela, sede na zemlji sa laptopovima, da bi odmah poslali svoje izveštaje. Najmanje četiri sati stajanja. Ni govora!

Pored mene sede dvojica Roma. Jedan brat je doveo drugog, paralizovanog, u kolicima.

– Mogu vam reći da mi se ništa lepše od ove mise nije desilo u životu, a sigurno ni mom bratu“, kaže onaj zdrav, „Brat je pao sa skele, radio je bez ugovora, jer znate, kad zaposle Ciganina, onda je to uvek na crno. Sad brat nema ništa, ali cela porodica brine o njemu. Sa nama i uz božju pomoć, neće biti izgubljen!“

Nakon mise odlazim autobusom rezervisanim za novinare.

Iza mene ekipa neke televizije. Novinarka uzdiše: „Da je bar bila neka predstava, ali ovo je prosto fijasko. Propade mi ceo vikend.“

Nedelja poslepodne
Hajde da izađemo iz katakombi

Vraćam se u Brno, na sunčanim ulicama i trgovima mir, kao da se ništa u blizini nije dešavalo.

Voz za Prag. U kupeu mlada Čehinja slična Poljakinjama iz jutrošnjeg autobusa: mislim da plitke sandale nosi čak i tokom zime. Jedna od onih koje se ne takmiše sa drugim ženama.

Kaluđerica?

Vadi knjigu o svetom Vaclavu. Zvoni joj mobilni.

– Sestro – kaže pobožno – sve je to bilo lepo kao događaj, snažno sam sve proživela. Ali ova propoved…

– … Ne, jako dosadno…

– … Opšta mesta. Moram priznati: zaspala sam na nekoliko minuta, toliko je bilo dosadno…

– …  Mislim, da li je greh…

– … Da li da se, zbog svog mišljenja o propovedi, ispovedim?

– …  Sestro ja brinem zbog…

– …  Da, znam, ovo nije za telefon…

Devojka odlaže mobilni, stavlja svetog Vaclava u krilo i zatvara oči.

Dok ja putujem vozom, papa u Pragu ima sastanak sa predstavnicima univerziteta. Juče je na TV-u  sveštenik Halik rekao da su obrazovani ljudi najveća šansa katoličke crkve u Češkoj. Obrazovani nemaju predrasuda. „Među univerzitetskim profesorima, po mom mišljenju, ima više vernika nego u radničkoj klasi“, rekao je.

Vraćam se u hotel, skajpujem sa onim blogerom, menadžerom telekomunikacija. Živi sa ženom i dvoje dece u Brnu. Nisu bili na misi, svi su se razboleli. Pišem mu da mi se propoved Benedikta učinila kao litanija fraza. Odgovara da je slušao na TV-u, jer je prvi kanal prenosio misu i da je bilo odlično. ”Vrlo dobro poznajem papu Benedikta, pročitao sam 20 njegovih knjiga i njegov smireni i duboki stil meni odgovara.”

Razgovaramo o toleranciji u Češkoj. ”Ako pogledate diskusije na internetu, naći ćete mnogo provokacija katolika. Podsećaju me na napade na Jevreje 30-ih godina”.

Prosledio je moj mejl drugaru koji je vernik. Drugar, Jiři Kuba, radi u ”oblasti prirodnih nauka”, ali su na poslu tolerantni prema njegovoj religioznosti. „Problem je“, piše njegov drug, „u javnom anonimnom prostoru. On privlači patološke slučajeve. Zapazio sam da administratori foruma na internetu radije brišu agresivne postove protiv Roma, Jevreja i homoseksualaca, nego one usmerene protiv katolika. Za mene je to posredna, ali sistematska diskriminacija. Većina ljudi u Češkoj toleriše vulgarne napade na vernike.”

”Hajde da izađemo iz katakombi! Hajde da postanemo svesni svojih vrednosti. Nemamo nikakvog razloga da krijemo veru. Više nas niko ne zatvara, niko nam ne preti, osim možda nas samih”, napisala je u uvodu svoje knjige ”Verovati – to je normalno” Maria Svatošova. Lekarka koja je pre 20 godina osnovala prvu hospiciju.

Nalazim je preko interneta. Piše mi da zna koliko Poljaci pate zbog svojih ”bezbožnih suseda”.

Priča kako je biskupija u Brnu, nekoliko meseci pre dolaska svetog oca, svakog jutra slala vernicima SMS-ove sa mislima Benedikta XVI. Zahvaljujući tim porukama, mnogo vernika ga je bolje upoznalo. Maria Svatošova zna da će njegova poseta tek kroz neko vreme doneti rezultate.

Ponedeljak ujutro
Sam sa svojom verom

Danas je dan svetog Vaclava. Od ove godine – nacionalni praznik. Zovem poznanicu, nastavnicu, koja ne radi zbog praznika.

– Ovaj papa uopšte se ne razlikuje od vašeg.

– A da li bi trebalo? Po čemu bi trebalo da se razlikuje?

– Isti je ubica kao i onaj vaš.

– Molim?

– Neko ko je protiv upotrebe prezervativa u Africi, ne može se nazvati drugačije.

Ne idem u Staru Boleslavu, u okolini Praga, na misu za omladinu (50 hiljada vernika). Program počinje u 6.30, preporučuje se dolazak u 5.00. Gledam na TV-u kako se u bazilici Sv. Vaclava, izgrađenoj na mestu njegove mučeničke smrti, sveti otac klanja njegovoj lobanji. Na TV-u kažu da, u redovnim okolnostima, na misu svakodnevno ide oko deset osoba.

Registrujem se na sajt Signaly.cz gde međusobno razgovara više od 17 hiljada katolika. Pitanje je: ”Zašto veruješ?”. Čitam post: ”Odrastao sam u ateističkoj porodici. Moja vera se rodila naglo, iz srca. Lepo je biti vernik. To je duhovna sloboda. Sa svojom verom, nažalost, živim sam. Ponekad je vrlo teško, ali shvatam ovo kao svoju sudbinu. Milan.”

Šaljem Milanu nekoliko pitanja.

Ponedeljak poslepodne
Kondomi za papu

Na televiziji CT24 čekaju svečani oproštaj od pape (17.15), a trenutno traje diskusija o prezervativima, budući da je u 16.00, na trgu Vaclava u Pragu, počeo hepening ”Kondomi za papu”. Sa sveštenikom Halikom diskutuje organizatorka akcije, Teresa Hendlova. „Vera koju nudi papa nije za žene čiji su muževi HIV pozitivni. A na jugu Afrike inficirana je jedna trećina populacije“, kaže ona.

Televizija ipak ne prikazuje kako izgledaju sporni prezervativi. (Imaju sliku Benedikta XVI sa kondomom navučenim na glavu).

Utorak ujutro
Moja majka ne zna.

Milan odgovara na moja pitanja.

Koliko ima godina? „41-u“.

Da li je bio na misi u Staroj Boleslavi ili u Brnu? ”Bio sam u Boleslavi, ali službeno. Brinuo sam za bezbednost svetog oca kao policajac. Intenzivno sam proživeo misu, ali sam to morao da ”progutam” jer bio sam na poslu. Kasnije, kod kuće, gledao sam snimak na TV-u i plakao”.

Kako su roditelji reagovali na vašu odluku da živite sa Bogom? ”Baš to je problem… Moja majka ne zna da sam vernik, a ocu sam rekao trenutak pre njegove smrti. Niko drugi ne zna za to. Samo moja devojka nešto sluti, osećam da bi to tolerisala.”

Da li neko na poslu zna da ste vernik? ”Ne”.

Kako vam izgleda odnos prema vernicima u Češkoj? ”Ne znam kako je sa drugim katolicima, ali već to što nikome nisam rekao, svedoči o tome da je teško biti vernik u Češkoj. Ličiš pomalo na idiota. To je jedan od ostataka komunističkog režima, tada je bilo najbolje da se ne veruje. Zato je meni toliko značilo učešće mladih na misi svetog oca. Ponekad razmišljam da emigriram u neku državu gde bih mogao da živim među hrišćanima. Ali ne mogu, volim svoje najbliže. Neću nikome da namećem veru, previše sam tolerantan za tako nešto.”

Kako biste odgovorili na pitanje sa portala Signaly.cz – zašto veruješ? ”Bogu mogu sve da poverim. Bog me ni na šta ne prisiljava. Znam da mi istinski prašta, sa Bogom mi je lepo. Ne mogu to da opišem. Ali sam zahvalan što mogu da ti poverim ono što je za mene jako važno.”

(Milanov mejl je jako opširan).

Utorak posle podne
Koliko košta iznajmljivanje pape?

Posmatram novine sa prvim komentarima.

”Papa očarao Vaclava Klausa.”

”Vatikan će sačekati sa potražnjom imovine od Republike Češke. Kriza je.”

”Papi nije bilo prijatno kod nas, a njegov češki nam je, nažalost, zvučao kao kod sudetskog Nemca.”

”Katolička crkva se ispravila i podigla glavu. Hoće li izdržati u toj poziciji?”

”Jedan sat iznajmljivanja pape košta 1,6 miliona kruna. 55 sati posete koštalo više od 90 miliona.”

”Taj gost je odgovoran za smrt stotina hiljada ljudi. U martu je u Kamerunu i Angoli rekao da „SIDA ne može da se suzbija deljenjem kondoma koji taj problem samo povećavaju. Da je to rekao Borat, bar bi bilo smešno.”

”Papa nas je podsetio na ulogu hrišćanstva u osnivanju univerziteta i na činjenicu da je ono uvek cenilo razum.”

Hospodářské noviny pišu da su desetine ljudi hteli da prime pričest na obema misama.

– Morate da kažete ”amin” pre nego što primite pričest, učio ih je sveštenik.

– To nisam znao.

– A jeste li kršteni?

– Pa, nisam.

– Onda idite odavde. Ne možete primiti telo Hristovo.

I svi pišu o pauku. U subotu, za vreme govora na Hradu, pauk je počeo da se šeta po Benediktu XVI. Papa je baš hvalio Prag kad mu se pauk spustio na levo rame, obišao vrat i prešao na desno rame. Dok je sveti otac pričao o paroli ”Istina će pobediti”, koja je – popularna zbog husita – krasila predsedničku zastavu, pauk mu se popeo na lice. Benedikt XVI nije ga ni primetio.

Mariusz Szczygieł, Gazeta Wyborcza, Duży Format, 08.10.2009.

Prevela sa poljskog Magdalena Brągiel

Peščanik.net, 26.10.2009.

ATEIZAM