Dugo, baš dugo, rukovodstvo neke bosanskohercegovačke medijske kuće nije donijelo bolju, pametniju i odgovorniju odluku od one koju je četrnaestog decembra ove godine donio Poslovodni odbor Radio-televizije Bosne i Hercegovine (BHRT).
Podsjetimo, tog je dana, u posljednjem trenutku, takoreći u pet do dvanaest, donesena odluka da Bosna i Hercegovina ne učestvuje u izboru za Pjesmu Evrovizije 2013. godine. Zašto je to bio posljednji trenutak? Pa zato jer je petnaesti decembar posljednji dan do kojeg je moguće otkazati učešće, bez finansijskih posljedica i “penala”, a nakon što se preliminarno najavi participacija u takmičenju. Pošto je u slučaju Bosne i Hercegovine postojala ta preliminarna najava, nije nimalo beznačajno to što će se proći bez finansijskih posljedica, naročito ako se kao razlog za odustajanje od Eurosonga i navodi teška ekonomska situacija, odnosno recesija. I da, treba i to reći, nije Bosna i Hercegovina u ovoj priči izuzetak, prije nje od Evrovizije 2013. godine odustali su Grčka, Portugal, Poljska i Slovačka. Sve navedene zemlje su, osim što su članice EBU-a, Evropske radiodifuzne unije kao i Bosna i Hercegovina, za razliku od Bosne i Hercegovine, i članice Evropske unije. Istini za volju, Portugal i Grčka su dio najnovije PIGS sekte EU parija, pa bi se od njih štednja mogla i očekivati, no Slovačka i Poljska (naročito Poljska) ne spadaju u zemlje koje je globalna kriza naročito jako pogodila. Kad ove zemlje mogu da štede na Eurosongu, može, vala, i BiH.
Ipak, da budem iskren, ne mislim da su ekonomsko-finansijski razlozi jedini zbog kojih je pomenuta vijest – dobra vijest. Iz moje perspektive, ključni razlozi su zapravo – estetski (u najširem mogućem smislu)! Kako je lijepo pomisliti da već od samog početka 2013. godine neće biti onog poznatog i tradicionalnog “zagrijavanja atmosfere”. Prva dilema bi bila da li da se pravi festival na kojem će se birati bosanskohercegovački predstavnik – nekakva “Bosnovizija”, dakle – ili da bh. predstavnika izabere BHRT-ovo “vijeće muzičkih mudraca”. Festivalski izbor je, naravno, atraktivniji, ali je i skuplji, a također i nepredvidiviji. (Sjećamo se one godine kad je sve bilo fiksirano da bh. predstavnica bude famozna američka magistrica i navodna simpatija bivšeg francuskog predsjednika, nezaboravljena Tinka Milinović, a ćudi televotinga izignorisaše “fiks” i izabraše takozvane “Feminemke”.) Izbor koji se obično naziva “izborom struke”, a koji se javnosti samo servira je, naravno, jeftiniji, ali je nužno podložniji pritiscima nacionalnog i entitetskog ključa. (U tom registru valja čitati i jadikovke iz RTRS-a jer je, kao, već bilo predviđeno da Bosnu i Hercegovinu ove godine predstavlja banjalučka grupa Alexandria. Pošto je prošle godine nastupila “federalka”, ove godine je bio red na “eresovce”.)
A opet, cijela ta uvertira je daleko manje mučna od one medijske torture koja počinje kad se bh. predstavnik već izabere. Tek tada počinje pravi vatromet. Najprije idu ankete: Šta o našoj pjesmi-predstavnici misle Hari Mata Hari, Haris Džinović, Dino Merlin, Dino Muharemović, Tula, Nećko i ostali “usual suspects”? (Uglavnom misle da nije ni klincu za uši, ali se eufemistično izraze.) Onda kreću intervjui sa našim predstavnikom iliti predstavnicom. On ili ona u pravilu osjeća ponos zbog predstavljanja Bosne i Hercegovine, najavljuje originalan i neobičan spot koji će se snimati na interesantnoj lokaciji te ističe da ima tremu, ali pozitivnu. Zatim kreću informacije iz kladionica. Neka će po pravilu da tvrdi da je naša pjesma među tri najveća favorita. Pa onda alarmiranje dijaspore, iako se sa bosanskohercegovačkih telefona ne može glasati za bh. predstavnika, naši “dijasporci” to mogu pa, eto, neka pokažu da su patriote. Kako se Eurosong održava u Švedskoj, u Malmöu, gdje živi i priličan broj raseljenih Bosanaca i Hercegovaca, imali bismo i izvještaje o tome kako se naša delegacija na dalekom sjeveru osjeća kao kod kuće. (Bila bi tu vjerovatno i fotografija neke Hasibe iz Ljubuškog koja je našoj delegaciji donijela tepsiju baklave.) Ne bi frka mogla proći i bez popularnog Lake (i njegove sestre također) koji bi se prisjetio dana svoje evropske slave i poručio da je svaki Eurosong svojevrsna lutrija na kojoj je sve moguće.
Otkad postoje i polufinalne večeri, agonija Eurosonga je višestruko produžena. Metafizičke dileme je li bolje nastupiti u prvoj ili drugoj polufinalnoj večeri, je li bolje biti među onima koji nastupaju bliže početku ili onima bliže kraju, pa euforija kad se plasiramo u finale, uz pokroviteljski podsmijeh prema “velesilama” i susjednim zemljama koje su ispale. Onda apotekarsko vaganje: koliko bodova smo mi dali Srbiji i Hrvatskoj, a s koliko su oni nama uzvratili. Pa onda grickanje čipsa (i noktiju) dok traje glasanje, pa hinjeno zadovoljstvo spikera jer smo “solidni šesnaesti”, tako nalik na zadovoljstvo jugoslovenskih sportskih reportera što su prenosili utrke Svjetskog kupa u vremenu prije Bojana Križaja kad bi neko naš bio “solidan trideset sedmi”. Svega toga ove godine neće biti. A biće Eurosonga, biće i prenos i sve, pa će oni koji uživaju u “paradi lakih nota i kiča” moći neopterećeno da uživaju, bez cijelog tog pseudopatriotskog galimatijasa. U filmu “Izlazeće sunce” režisera Philipa Kaufmana (iz 1993. godine), Sean Connery glumi kapetana Johna Connora, eksperta za Japan i majstora borilačkih vještina, zapadnjačku varijantu istočnog mudraca koji zna da je nasilje posljednji mogući odgovor onog ko zaista vjeruje u svoju snagu. U jednom momentu on citira japansku poslovicu: Ako posegneš za nasiljem, već si izgubio. Na neki način, a u ovakvoj situaciji, učešće na Eurosongu bilo bi poraz samo po sebi. Odustajanje je, naprotiv, prva pobjeda Bosne i Hercegovine u 2013. godini.
Oslobođenje, 18.12.2012.
Peščanik.net, 18.12.2012.