Na zapadu Evrope nema ni intelektualnog ni političkog antikomunizma. U postkomunističkoj Evropi postoji dosta snažan politički antikomunizam, dok su intelektualna kretanja nešto složenija. U bivšim jugoslovenskim zemljama, politički antikomunizam je najprisutniji u Srbiji, dok je teško reći da postoji neki ozbiljniji intelektualni odnos prema marksističkim i komunističkim teorijama i idejama. Kako razumeti ove razlike?

Intelektualni i politički antikomunizam

U intelektualnim sporovima na zapadu Evrope, teško je naći primer da se nečije stanovište odbacuje zato što je marksističko ili komunističko. Još uvek postoje sporovi između, recimo, trockista i drugih komunista u vezi sa time da je pripadnost jednoj ili drugoj orijentaciji argument za ili protiv nekog konkretnog stanovišta, ali u široj intelektualnoj javnosti ideološka pripadnost se ne uzima kao argumenat za bilo šta. Ovo je posledica opšteg trenda racionalizacije ideoloških sporova.

Razlozi za to su mnogostruki i ne mogu se ovde detaljnije razmatrati. Više o tome u Gligorov, „Notes on Politics in a Disenchanted World: On the Centenary of “The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism”,” wiiw Monthly Report 6, 2005.

Ideološki sporovi su na zapadu Evrope danas izgubili oštrinu, tako da se može govoriti o odumiranju ideološke konkurencije, u smislu postojanja nepomirljivih celovitih pogleda na svet. Na istoku Evrope je situacija drugačija, pre svega zato što još uvek postoje snažne ideološke ambicije, a ponegde i potrebe. Njima se ne suprotstavlja komunistička ideologija, budući da ju je teško naći na istoku Evrope, već više ono što određeni ideološki preduzetnici vide kao ostatke komunističke ideološke prošlosti. To se, recimo, odnosi na sekularizam i na ideje o jednakosti ljudi nezavisno od njihovih posebnih karakteristika, stvarnih ili pripisanih. Taj intelektualni antikomunizam je više uperen protiv liberala, ali takvi kritičari sebi olakšavaju posao pozivanjem na antikomunizam.

U bivšim jugoslovenskim državama intelektualni antiliberalizam, koji se izdaje za antikomunizam, takođe je prisutan, mada ne u tolikoj meri kao u nekim zemljama Srednje Evrope. Razlog je pre svega u tome što značajan I uticajan deo antiliberalnih ideologija gaji simpatije za komunistička shvatanja i učenja, bar u onoj meri u kojoj su ona antiliberalna. Tako su izraženiji napadi na liberale i neoliberale nego na komuniste i neokomuniste. Dok kolektivisti u Srednjoj Evropi prigovaraju komunistima zalaganje za individualizam i socijalnu jednakost, antiliberalni ideolozi na Balkanu vide u komunizmu jednu od antiliberalnih ideologija, pa se često oslanjaju na njene argumente u kritici liberalizma ili, što je usvojeno kao pežorativan naziv, u kritici neoliberalizma.

Za razliku od ideološkog antikomunizma, politički antikomunizam je snažan na istoku Evrope, pre svega zato što se za komunizam vezuje period sovjetske dominacije. U političkoj konkurenciji, to je od koristi liberalnim ili konzervatninim patrijama, jer stavlja socijaldemokrate, koji su u najvećoj meri biviši komunisti, u defanzivni položaj. Jedna od posledica takve političke konkurencije jeste rast populističkih pokreta, budući da slabljenje umerenijih levih partija vodi radikalizaciji socijalno nezadovoljnih.

U zemljama bivše Jugoslavije, politički antikomunizam je na mnogim mestima sredstvo političke konkurencije,

slično kao u zemljama Srednje Evrope. Razlika je, međutim, u tome što tu postoje napori da se dođe do nacionalnog pomirenja. To je bilo posebno karakteristično za Hrvatsku u vreme Tuđmana, koji je imao ideju da pomiri kosti nacista i komunista tako što će ih sve zakopati u zajedničku grobnicu, i za Srbiju nakon 2000, kada su fašisti i nacisti izjednačeni sa komunistima na više načina, mada je istovremeno, što je specifičnost Srbije, istorijska osuda pala na komuniste, a nacionalne zasluge otišle drugima, među kojima ima i fašista i nacista.

Srpski je slučaj poseban zbog toga što su dominantni politički uticaj u poslednjih dvadeset godina imali antititoisti, među kojima je veliki broj komunista, marksista i čak staljinista. Ovo je generacija koja odlazi sa političke scene, tako da su perspektive antikomunizma u Srbiji rđave, jer kada antititoizam prestane da ima politički značaj, antikomunizam će se svesti na ono što se sreće na istoku Evrope: na antiliberalizam i na sredstvo političke konkurencije, koja bi trebalo da posluži u borbi protiv postkomunističkih stranaka. Kako će takvih u Srbiji biti malo, politički antikomunizam nema perspektivu, tog časa kada prestane politički uticaj antititoista.

Postoji jedna druga specifičnosti Srbije, a to je politički antiekstremizam ili takozvana teorija o dva ekstremizma.

Dva totalitarizma

Politički antikomunisti u zemljama na istoku Evrope često ističu hipokriziju Zapadne Evrope, koja se ne odnosi na isti način prema levom i desnom totalitarizmu, znači prema komunistima i fašistima (što je opšti naziv za jedan oblik desnog ekstremizma, u koji pre svega spadaju nacisti). Naime, u mnogim zemljama na zapadu Evrope, fašistički i posebno nacistički pokreti i partije su zabranjeni, a nema ni pune slobode izražavanja, jer se može krivično goniti neko ko ih veliča ili ko negira neke od njihovih zločina (isto ne važi za komuniste). Kako to da je antifašizam institucionalizovan, a antikomunizam nije?

Često se čuju objašnjenja da je to posledica značajnog uticaja komunističkih ideja u intelektualnim krugovima u Zapadnoj Evropi, pa je reč o njihovom uticaju na politiku njihovih zemalja. To nije netačno u širem smislu. Naime, marksizam i kominizam su jedna od intelektualnih i političkih struja, čije je izvorište u prosvetiteljstvu i u Francuskoj revoluciji. U tom smisli, reč je o doktrini i pokretu, koji su aktivni učesnici ideoloških i političkih rasprava i sukoba na zapadu Evrope od početka moderne ideološke i političke konkurencije. Takođe, bez obzira na antiliberalizam i antidemokratizam, komunisti dele neke ključne prosvetiteljske vrednosti sa drugim velikim ideološkim pokretima, kao što su liberalni, socijaldemokratski i konzervativni pokreti.

Za fašizam i nacizam se to ne može reći. To su nesporno antiprosvetiteljski pokreti i po tome predstavljaju izazov ne samo liberalnim nego i svim drugim modernim ideološkim pokretima i političkim partijama. Postoje objašnjenja, uglavnom marksistička ili konzervativna, koja naciste vide kao krajnji izraz prosvetiteljstva, čak kao neminovni ishod prevlasti liberalizma, ali te su teorije bile popularnije pre Drugog svetskog rata nego kasnije. O ovome valja pogledati izveštaj o Austriji poznat kao „Report of Three Wise Men“ iz 2000. U svakom slučaju, ideološki sporovi sa komunistima, posebno sa onim što se zvalo zapadnim marksizmom, imaju dugu tradiciju i deo su ideološke ravnoteže koja je uspostavljena na zapadu Evrope.

Fašisti i nacisti su ideološki izazov sasvim drukčije prirode. To samo po sebi ne bi bilo ni razlog niti objašnjenjenje za njihov drugačiji položaj u javnim raspravama i u političkom životu Evrope. Mnogo su značajnija dva, prevashodno politička razloga. Prvi je lako videti. Naime, fašistički i nacistički pokreti i partije su zabranjeni ili je njihove delanje ograničeno u zemljama u kojima su imali značajan politički uticaj i gde su došli na vlast. Ovo je jedno opšte pravilo za uslov pod kojim se mogu ograničavati politički pokreti u demokratskim društvima i državama. Ono se može izraziti na sledeći način: Ako neka antidemokratska partija dođe na vlast demokratskim putem i vlada totalitarno, posle demokratizacije može biti zabranjena i ona i širenje njenih ideja.

Ovo se pravilo ne može primeniti preventivno, što je razlog da ta ograničenja ne postoje u demokratijama koje nisu pokazale slabost prema totalitarnim partijama ili pokretima. Iz tog razloga se ova ograničenja ne mogu primeniti na komuniste, jer oni nigde na zapadu Evrope nisu došli na vlast.

Tamo gde su postkomunističke partije došle na vlast u demokratizovanim zemljama na istoku Evrope, one nisu pokazale spremnost da ukinu demokratske ustanove i zavedu totalitarizam. To je, dakle, politički razlog zbog kojega se desni ekstremizam ili totalitarizam ne izjednačava sa levim totalitarizmom. Demokratija se pokazala kao dovoljna brana levom totalitarizmu, ali ne i desnom. Ovo je povezano sa onim što je srž njihovih ideologija. Levi totalitarizam je klasni, dakle, teži da totalizuje jedan socijalni interes. Za to je u demokratijama potrebna politička podrška većine, a nju je veoma teško ili nemoguće steći. To je svojevremeno shvatio Lenjin, a shvataju i njegovi moderni sledbenici kao što je Žižek, ali to je takođe zasebna tema.

Desni totalitarizam je etnički ili rasistički i može da stekne podršku većine u društvu. Zbog toga on zaista može da demokratskim sredstvima potkopa ili potre demokratiju. A ukoliko mu to pođe za rukom, to onda opravdava kasnija ograničenja njegovog političkog delovanja.

Drugi razlog za to što se u Evropi komunisti i fašisti ne posmatraju na isti način jeste taj što su komunisti bili saveznici liberalnih demokratija u ratu sa fašistima. Ovu činjenicu su, čini se, razumeli javnost i političari u Hrvatskoj, mada je Tuđmanov režim težio da uspostavi jednakost u zlu i dobru između ova dva političkapokreta. U Evropi te jednakosti nema, što se ne razume u nekim zemljama na istoku Evrope. To je i razlog što na zapadu Evrope nema ni snažnog antiruskog raspoloženja. Rusija je bila saveznik u sukobu sa fašistima i nacistima. Sukob sa Sovjestkim Savezom je vezan za hladni rat, koji su liberalne demokratije dobile, pa je tu neko posebno političko ograničenje saradnje sa Rusijom nepotrebno.

U tom kontekstu je potrebno posmatrati teoriju o dva ekstremizma, koju u Srbiji ne zastupaju samo nacionalisti, već i demokrate. Čak je i Boris Tadić smatrao za potrebno da se ogradi od dva ekstremizma na poslednjim predsedničkim izborima. Da bi se videlo koliko je to besmisleno u evropskom kontekstu, dovoljno je ukazati na teškoće koje zastupnici teorije o dva ekstremizma imaju kada pokušavaju da nađu pogodan naziv za levi ekstremizam. Najviše je u upotrebi termin „građanizam“, koji je, sva je prilika, uveo Svetozar Stojanović. Budući da postoji nacionalizam, kao ekstremni vid patriotizma, zašto ne bi postojao i „građanizam“, kao ekstremna verzija građanske ideologije? Razlog je isti kao kada se razlikuju opšte i posebno. Pojam građanina se koristi da bi se istaklo neko opšte svojstvo, koje ne poništava posebna svojstva, recimo klasnu ili nacionalnu pripadnost. Marksisti su smatrali da te opštosti nema, jer su interesi uvek posebni. Njihov prigovor je bio da nije moguće srednje ili umereno stanovište: nema političkog kompromisa između sukobljenih interesa. To je bio razlog za to što su komunisti bili protiv liberala, kao što je bio i razlog da fašisti budu protiv liberala. Isto važi i za one koji nisu spremni da prihvate verske slobode u okviru sekularne države. Sve su to „građanisti“, jer negiraju potrebu da postoji neka privilegovana vera ili negiraju opravdanost izvesne povezanosti crke I države: njihov se ekstremizam sastoji u tome što su za pune verske slobode i potpuno razdvojenost crkve od države. Konačno, građanistički ekstremisti su za to da se ne povlači razlika između građana jedne države na taj način što će se država definisati na etničkoj osnovi.

Sve što se iz ovog shvatanje o dva ekstremizma može saznati jeste da su zagovornici toga shvatanja nespremni da prihvate liberalne vrednosti. Ponekad sa tim ide i antikomunizam, što nije nekarakteristično i za neke druge zemlje na istoku, jer se komunizmu pripisuje izvesna sličnost sa liberalizmom. U Srbiji je više reč o nameri da se relativizuje ekstremizam nacionalista, naročito zato što ova kritika građanizma najčešće dolazi od konzervativnih ili postkomunističkih krugova. U svakom slučaju, kao i u mnogo čemu drugom, ni ovo upoređivanje i izjednačavanje dvaju ekstremizama u Srbiji nema neposredne veze sa onim što se podrazumeva pod odnosom prema dva totalitarizma na zapadu i istoku Evrope. U Srbiji je to jedan od oblika banalizacije čitavog spora, motivisan kratkoročnim ideološkim i političkim interesima – da se nađe opravdanje za nacionalizam.

Antititoizam

Kada se izuzmu antikomunisti, koji su motivisani verskim razlozima ili je reč o fašistima, u Srbiji je dominantni antikomunizam u stvari – antititoizam. On je izvorno staljinistički, ali je s vremenom stekao najviše sledbenika među srpskim nacionalistima. Među njima je najviše bivših komunista i reformisanih ili nereformisanih marksista. Njima se ne može pripisati neka ozbiljnija ideologija. Možda je tu najuticajnija misao Dobrice Ćosića, koji kaže da su komunizam i Jugoslavija dve najveće srpske zablude. Ovu misao ponavljaju mnogi, čak i oni koji ne razumeju šta ona u stvari znači. Reč je o racionalizaciji političkog poraza, dakle o nespremnosti da se ozbiljno razgovara o intelektualnoj i političkoj odgovornosti antititoista. Odgovornost se prebacuje na srpski narod i na zlonamernost suseda i međunarodnih činilaca. Glavni izvršilac tih zlih namera je bio Josip Broz Tito i njegovi hrvatski i slovenački komunisti. Iz toga se izvode i često fantastične teorije o uticaju Zapada, antisovjetizmu i o, u osnovi, titoizmu kao antistrpskoj ideologiji i politici.

Ovaj antikomunizam ima ograničeni vek trajanja, jer antititoizam već nema značaj koji je imao za generaciju srpskih intelektualaca i političara dominantnih u poslednjih 20 godina. Isto važi i za antijugoslovenstvo srpskih antititoista. Ubuduće će biti mnogo važnije da se ostvari ono što je postignuto, na primer, u Hrvatskoj, a to je da se utvrdi evropska razlika između dvaju totalitarizama, jer će to podrazumevati prihvatanje liberalno-demokratskih i građanskih shvatanja, koja podrazumevaju demokratsku odbranu od komunizma i ustavnu odbranu od fašizma. To će podrazumevati i ozbiljnu transformaciju srpskog nacionalizma, što je već mnogo neizvesniji cilj.

Helsinška povelja, jan-feb. 2008.

Peščanik.net, 02.04.2008.


The following two tabs change content below.
Vladimir Gligorov (Beograd, 24. septembar 1945 – Beč, 27. oktobar 2022), ekonomista i politikolog. Magistrirao je 1973. u Beogradu, doktorirao 1977. na Kolumbiji u Njujorku. Radio je na Fakultetu političkih nauka i u Institutu ekonomskih nauka u Beogradu, a od 1994. u Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije (wiiw). Ekspert za pitanja tranzicije balkanskih ekonomija. Jedan od 13 osnivača Demokratske stranke 1989. Autor ekonomskog programa Liberalno-demokratske partije (LDP). Njegov otac je bio prvi predsednik Republike Makedonije, Kiro Gligorov. Bio je stalni saradnik Oksford analitike, pisao za Vol strit žurnal i imao redovne kolumne u više medija u jugoistočnoj Evropi. U poslednje dve decenije Vladimir Gligorov je na Peščaniku objavio 1.086 postova, od čega dve knjige ( Talog za koju je dobio nagradu „Desimir Tošić“ za najbolju publicističku knjigu 2010. i Zašto se zemlje raspadaju) i preko 600 tekstova pisanih za nas. Blizu 50 puta je učestvovao u našim radio i video emisijama. Bibliografija