meta
Foto: Predrag Trokicić

Kako se postaje predsednik Srbije? To smo već zaboravili, samo jedan je ovde od kad znamo da taj ne zna za sebe. Taj položaj osvojen besprizornim hajdučkim pohodom, smatra se posedom osvajača, ličnim imanjem koje se čuva očnjacima.

Ideja o tome da je vlast smenjiva, da rok trajanja ima čak i rogato i repato božanstvo na nebu Srbije, uvredljiva je za boga komičara i bezuman apostolski kor. Pogledajte samo taj zastrašujući skup negdašnjih kandidata za ljude, koji su se uplašili mogućeg kandidata za predsednika Srbije! Šta tu imamo? Možda pokušaj da njihov rugobni spomenik trči nepotrebni sprint bez ijednog protivnika. Njemu takvi nisu potrebni, i sebi i njima dovoljan je takav kakav jeste, unapred izabran kao pobednik nad građanima, obeležen neuporedivom slavom.

No, pojavila se (dobra) ideja da bi kandidat za predsednika Srbije mogao da bude Zdravko Ponoš. Čovek čiste biografije, general koji drži do svojih principa, a oni se ne mogu rušiti. Tako buntovnog oterali su ga iz vojske sada marginalni Šutanovac i Tadić, iako se Zdravko Ponoš nije borio za položaj. Jer da jeste, svakako bi ćutao. Ne bi autoru ovog teksta u intervjuu za Politiku rekao sve ono što je želeo a nije morao, i što ga je svakako koštalo karijere.

Znači li to da je Ponoš neposlušan? Naravno da znači, ne mora se niti sme slušati i sprovesti sve, tada još niko nije bio bog. Ako se želi otpor besmislu mora se misliti.

Mnogo kasnije, Ponoš će odrešito, lucidno i sasvim javno razarati logiku Vučićeve porazne vladavine. U fragilnoj srpskoj opoziciji postao je snažan glas, sveža pamet kojoj slabašni umovi režima ne mogu ništa. Ali ipak, u toj fazi političkog uzleta generala i diplomate, klika nije obraćala mnogo pažnje na njega. Njima je smetao Đilas, jedino je Đilas postao i ostao cilj, deo loše naučene lekcije o agitpropu u kome se stvara nova istina iz podlačkih zamisli. Taj se progon postepeno okončava u svom besmislu, ali još traje. Mlade hijene uvežbavaju se na Đilasu.

A onda su videli Ponoša, koji je uvek bio tu, a za njih se tek pojavio, kao opasni takmac u kome su prepoznali otimača prestola. Kako i ne bi: pametniji je od božanstva, ima izgled i manire modernog političara. Nema lažnu biografiju prepunu mrlja i mračnih tajni u njoj, obrazovaniji je od vladara. Mnogo je pristojniji, bolje razume spoljnu politiku države koja je nema. Ume da govori suvislo i razložno, da slobodno i mirno razgovara sa ljudima.

Sve ove Ponoševe osobine, koje su za odabrane kadrove sekte nedostižne, dovele su u njenom vrhu do serije kolektivnih nervnih slomova. Ponoš je postao njihova opsesija, predmet strastvene mržnje, meta i cilj na koji se već izbacuje svo smeće iz memljive skupštinske štale.

Izabrani delegati iz nepismenog polusveta ocenjuju generalske kvalitete i učinke Ponoša, tvrdeći čak da je on „najgori načelnik Generalštaba u istoriji srpske vojske“. Taj balegarski trend prvi je započeo gospodar prestola, nemušto optužujući Ponoša, koristeći svoj odurni cinizam, pre svega za ondašnju i sadašnju navodnu bliskost sa Alijansom.

To je bio okidač za seriju identičnih optužbi: da je Ponoš ništa drugo do izdajnik vojske i države, a kao loš načelnik verovatno i loš izdajnik. Tako je hajka zapala u krizu kreativnosti među svetom koji raspolaže samo sa jednom glavom. Koliko toj glavi pomažu pogodnosti histerične paranoje i straha od pada, toliko sve njih slabo služi prilično usahli kolektivni um. Dakle, u opticaju je neprekidni sociopatski festival, sa pajacima, klovnovima, telalima i seizima koji budno paze svoje gipsano božanstvo.

U razumevanju histerije kojom rukovodi vrhovni paničar, važno je saznanje o velikom strahu koji razara živce vladara, i dovodi ga do javnog ispoljavanja ozbiljnih oštećenja.

Ako ništa drugo, ako i ne bude kandidat, Ponoš mu je na froncle iskidao samopouzdanje i doveo ga do njegove kukavne suštine. Vladar je, uveren u beskonačno trajanje distopije, zgranut pred saznanjem da će imati opasnog protivnika.

Za njega je uvredljiva pomisao da Ponoš može da ga pobedi u ravnopravnim uslovima. I to u prvom krugu. Vladar je zreo za poraz, i sadašnja hajka na mnogo boljeg od sebe je strah od gole ništavnosti.

Ponovo je uzavreo radikalski brlog u kome se guši Srbija. Niko ko vredi ne sme da ostane čist. Nakazno božanstvo ne podnosi ljude, iskreno mrzi čak i one koji lažu da ga vole. Odlučio je da Ponoš bude uništen poganim jezikom lupeža, fukare i krivokletnika.

Zbog toga što je taj čovek drugačiji od njih, i sve je ono što oni ne mogu da budu. I ne haje za besni čopor.

Peščanik.net, 05.11.2021.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)