izlog prodavnice u kome stoji natpis: Totalna rasprodaja
Foto: Peščanik

Zaraze korone i ludila šire se gradovima Srbije. Potonjoj mahom podležu gradske administracije. Rade rebalanse budžeta: smanjuju novac za obdaništa i škole. Seku ga gotovo na pola. Odmah se dodaje da se neće smanjivati stavke za plate zaposlenima u obdaništima i školama. Poruka je na prvi pogled utešna: plate ostaju iste.

Korona je izazvala ludilo. Mesne uprave kažu da nema razloga da se novac odvaja za obdaništa i škole jer zbog korone nisu radili više meseci, a očekuje se verovatno da opet ne rade. Istovremeno sa ovim smanjenjem iz škola stižu poruke roditeljima da se đački dinar ove godine dâ za kupovinu sredstava za dezinfekciju, umesto za stvari na koje se inače trošio. Ili se taj đački dinar ne dira, nego se od roditelja traži da sami kupe papirne ubruse i tečne sapune u meri koja se određuje po glavi deteta.

Iz čega sledi jednostavan izvod: laž je da se ne smanjuju plate zaposlenima. Ako zaposleni u obdaništima i školama imaju školsku decu, onda će iz svog džepa morati da izvade novac za sve što nedostaje u obdaništima i školama zbog toga što su mesne uprave smanjile izdvajanja za njih. Treba biti magarac pa progutati to ludilo.

Ako i jeste istina da su škole (priča o obdaništima je nešto drugačija) u prvoj polovini godine trošile manje novca za održavanje, svakako ga za tu svrhu nisu trošile upola manje. A sve i da jesu, ono što se uštedelo u školi kao trošak se prebacilo na leđa nastavnika i đaka. Pola godine kasnije, mesne uprave rezanjem budžeta za škole praktično priznaju da je već onda bilo dovoljno novca da se nadoknade troškovi nastavnicima i deci iskrsli zbog prelaska na nastavu na mreži.

Ako taj novac nije otišao na same školske zgrade, mogao se dakle preusmeriti za kupovinu računara ili za pokrivanje troškova za brzi internet. Nastavnici i roditelji sve su to tada izneli na svojim plećima i platili iz svog džepa, da bismo sada dobili priznanje da nije moralo tako da bude, samo da je neko zaista hteo da misli i radi svoj posao. Pa pošto se uštedelo preko poslovične grbače žitelja Srbije, šta fali da se sad taj višak novca preusmeri ka nečemu drugome, o čemu ćemo naravno biti obavešteni… jednom… možda.

U tom svetlu, informacija da se nisu dirale stavke u vezi sa platama deluje zapravo kao šamarčina i nastavnicima i roditeljima, a ne kao tobožnja briga vlasti za zaposlene. Jer, ako i jeste moguće smanjiti davanja za održavanje škola, zašto se taj novac ne preusmeri na povećanje plata prosvetnim radnicima ne bi li se time makar malo kompenzovao trošak iz prve polovine godine. A ako ne na plate, zašto taj novac ne ide za kupovinu ubrusa, sapuna ili sredstava za dezinfekciju, nego saveti škola traže od roditelja da sami sve to obezbede za svoju decu u školama.

Kada se stvari ovako poređaju, počinje da izgleda čudno i zahtev studenata da se smanje školarine na univerzitetu. Tim zahtevom studenti slede trag i argumente lokalnih uprava. Kao što lokalne uprave prevarno tvrde da škola na mreži košta manje od prave škole, studenti kažu da su za lošiji kvalitet nastave na mreži spremni da plate tek dve trećine od pune cene. Kao što je sve izvrnuto naglavce u argumentu mesnih vlasti, tako nema smisla ni zahtev studenata.

Za univerzitet važi isto što i za škole, nastava na mreži je skuplja od nastave u školskim zgradama. Iz toga sledi da bi školarine trebalo povećati, a ne smanjiti. A ako je nastava na mreži lošeg kvaliteta ili se uopšte ne drži, onda ona ne može biti za trećinu jeftinija, jer naprosto onda ne vredi ništa i ne bi za nju trebalo dati ni dinara. Nadalje, pohađati visoku školu nije samo stvar časova uživo ili na mreži. Ako se fakulteti zatvore, studentima neće biti na raspolaganju biblioteke sa neophodnom literaturom. Idiotski je tražiti da pojeftini za trećinu usluga koju studenti na kraju uopšte neće dobiti.

Umesto što traže pojeftinjenje, studenti bi morali zajedno sa nastavnicima da se dogovore kako se radi pod koronom. Šta se zaista može dobiti – časovi na mreži, literatura u elektronskom obliku, konsultacije… – a šta nije moguće, izračunati koliko sve to košta i onda zajedno sa nastavnicima izaći sa realnim školarinama (pod uslovom da se složimo da školovanje na državnim univerzitetima treba uopšte nešto da košta).

Zašto studenti ovo ne traže? Zato što bi se onda otvorilo krupno pitanje kako se uopšte određuje visina školarine. Pa bi se moglo ispostaviti da se to ponegde radi proizvoljno i bez ikakvih kriterijuma. Što bi opet zahtev da se smanje školarine za trećinu učinilo bespredmetnim.

I dok gradske administracije kinje prosvetne radnike, država se izmestila iz priče o školarinama za visoke škole, i ostavila nastavnike i studente da se međusobno kolju, a na radost ministarstva prosvete. Država se dakle izmestila pod izgovorom autonomije univerziteta. I to je jedan od mehanizama za čuvanje vlasti ovog režima – ne mešati se tobože iz principijelnih razloga, pustiti da se ustanove uruše i onda ih tako oslabljene uzeti pod svoje i zloupotrebljavati bez ikakvih skrupula. Interes režima je jasan. Trebalo bi utvrditi šta je interes onih koji u školama i na univerzitetu na to bez oklevanja pristaju.

Peščanik.net, 01.10.2020.

KORONA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)