Foto: Jeremiah's Vanishing New York
Foto: Jeremiah’s Vanishing New York

2014. je godina doista bogata obljetnicama – počevši, primjerice, s 2050 godina od vjenčanja Antonija i Kleopatre (i Pascal i Hegel su, poznato je, bili suglasni u tomu da bi svijet bio drukčiji da je „Kleopatrin nos bio kraći“, ali, zapravo, baš tada vjerojatno započinje mukotrpan proces osvještavanja egzistencije „svijeta“), pa sve do 20 godina otkako je „Pulp fiction“ doživio premijeru (kronologijski se između ovih godišnjica, uza sve ostale, može smjestiti još i 300 godina Bachove kantate „Mein Herze schwimmt im Blut“, 225 godina od početka Francuske revolucije, 125 godina od Heideggerova rođenja, 75 godina otkako je RCA započela s redovitim televizijskim programom, 60 godina od Brechtova „Kavkaskoga kruga kredom“, 40 godina od Nixonove ostavke…). Ipak, stogodišnjica Prvoga svjetskog rata kao da je progutala sve druge – vjerojatno i zbog općeproširene fiksacije na „okrugle“ brojke (a na jubilarne obljetnice naročito).

Tako je i sedamdesetpetogodišnjica početka Drugoga svjetskog rata – valjda i zbog svojevrsne tek tročetvrtinske stoljetne mjere, ali i zbog posvemašnje iscrpljenosti nametanim prisjećanjem u povodu rata 1914.-1918. – komemorirana začuđujuće prigušeno, diskretno. Kao da je riječ o pukoj povijesnoj reprizi koja svagda ostaje zasjenjena premijerom. Da tomu nije tako razmjerno je se lako dokazuje uvidom u velik broj različitih povijesnih interpretacija, sažetih prikaza, (auto)biografija, pa i suvremenih pogleda na najveći ratni sukob što ga je čovječanstvo preživjelo. Sa stajališta Evrope (i Sjeverne Amerike) drugi rat nije donio ni približno takve političko-geografijske promjene kakve su se pojavile 1918. (barem formalno – o čemu je ovdje prije mjesec dana već bilo riječi). No, posljedice su drugoga rata bile znatno šire i dugotrajnije. Uostalom, ovaj rat – srećom, ipak – nije nastavljen novim ni nakon trostruko duljega razdoblja od onoga koje je proteklo između prva(?) dva. Uza sve nedaće što ih je donio, „hladni“ je rat za poratni (razvijeni) svijet ipak bio ponajprije epoha predaha, točnije: vrijeme u kojemu je ratovanje prebačeno iz svjetskih metropola na političku periferiju svijeta.

Jedinstvo biti i privida

Razlika je između dva rata i u tomu što je onaj drugi – paradoksalno s obzirom na tehnički, a posebice komunikacijski razvoj – započinjao mnogo polaganije od onoga prvog; trebalo je više od dvije godine da poprimi doista svjetski značaj. Kako bilo, njegova sedamdesetpetogodišnjica označuje faktičko prelaženje prošloga događanja u povijest; ima još svjedoka, no zbiljski sudionici su uglavnom pomrli, pa i njihove tajne (i taštine). Trebalo bi to, dakle, označiti današnje razdoblje kao ono koje doista dopušta da se – sine ira et studio – konačno objektivno razumije dogođeno.

Za razliku od prvoga rata, o bitnim aspektima najveće povijesne katastrofe i nema mnogo nedoumica (neovisno o opetovanome amaterskom, ili profitno motiviranom recikliranju njegovih „najskrivenijih tajni“). Za razliku od prvoga, ovaj je rat protekao u neobičnome jedinstvu biti i privida; na njegovu početku nije bilo dihotomije pojavnosti, naime: povoda (ubojstvo „našega Ferdinanda“) i, tek kasnije (još uvijek kontroverzno) osvještavanih zbiljskih ratnih motiva (preraspodjela kolonija, itd.). Riječju, drugi je rat bio (frei nach Clausewitz) nastavak prvoga, ali drugim sredstvima (bitno drukčijima, dapače) – i, dakako, s posve drukčijim ishodom.

Rat je započeo 1. rujna nakon dugih priprava, koje su – posve otvoreno – trajale godinama, no uglavnom u evropskim okvirima (šest dana prije početka rata u Evropi u SAD je, primjerice, glavnim događajem bila premijera „Čarobnjaka iz Oza“). I opet, za razliku od velikoga prethodnika, drugi rat ne započinje „tek“ pripremama neposredno ratne naravi, nego, ponajprije svjetonazorskim uvodom. Hitlerov je Mein Kampf – koji je svakako na samome početku spirale rečenih priprema – jedinstven svojom potpunom otvorenošću, jasnim, posve neuvijenim obećanjem agresije i usustavljenih zločina koji slijede. U tom je pogledu, s ovom knjigom (vjerojatno najzloćudnijom ikada napisanom) petnaestak godina prije navlastita početka ratovanja određen bitni kontekst kasnijih bitaka. Riječju, na mjesto (nacionalističkoga) patriotizma, koji pronosi prvi, nastupa ideologizirana slika zbilje koja određuje drugi rat.

Ideologija iznad patriotizma i strategije

Nacisti su masovno ubijali Židov(k)e od kojih su mnogi samorazumijevanjem bili genuini njemački patrioti, francuski (i drugi) komunisti odbijali su ratovati u obrani napadnute države, jer su napadači u tom trenutku bili saveznici SSSR-a, pripadnici pokreta otpora protiv kvislinških inačica nacista i/ili fašista borili su se protiv režima „svojih“ država, rečeni su kvislinzi, zbog predanosti inozemnim vođama, teritorijalno kljaštrili teritorije nacija u koje su se zaklinjali, itd. Cinizam spram samoga koncepta državne suverenosti upravo u ovome razdoblju postaje relevantnim stajalištem. Ideologija je, dakle, neprijeporno uglavljena u osnovu svih ratnih zbivanja koja su započela 1939. godine; ona je – jasnije čak no u davnim križarskim ratovima, primjerice – danomice pobjeđivala ne samo patriotizam, nego i ratnu taktiku, strategiju, geopolitiku (o ljudskim pravima u ratu i tako nema smisla puno govoriti).

Njemački su početni spektakularni vojni uspjesi svakako bili posljedicom superiorne strategije (koju je vodio naslijeđeni, „pruski“ generalštab), jednoobraznoga ustroja države i društva (koji je – do duboko u drugu polovinu rata – uživao enormnu potporu pučanstva), te inovativne uporabe vojne tehnike. Kada je, međutim, u kasnijim fazama Hitler po svaku cijenu pokušavao ostvariti ranija svjetonazorska obećanja („Drang nach Osten“, npr.), kada je rat postao „totalnim“ (najprije na istočnim bojištima, a kasnije i u samoj Njemačkoj), poraz je bio na vidiku (dobrim dijelom to važi i za Japan). Tomu nasuprot, druga je strana rat započela ideologijski zakočena, ne samo nasljeđem prvoga rata, nego i nedoumicama o tomu tko su „pravi neprijatelji današnje demokracije“, fašisti/nacisti ili boljševici. No, pokazali su se sposobnima s vremenom mijenjati političke temelje ratovanja – od ironiziranja Hitlera i Mussolinija i minimaliziranja japanskih potencijala, preko nevoljkosti SAD da uopće uđu u rat, podcjenjivanja britanskih i sovjetskih šansi da se obrane, do kasnijega organiziranog korištenja bitnih industrijskih, demografijskih, energetskih i strategijskih prednosti svih saveznika; od Staljinove vjere da je siguran sa zapada, do potpune ratne mobilizacije i proglašenja otadžbinskoga/domovinskog rata koji je završio ulaskom Crvene armije u Berlin.

Nedvojbeno, ključni je politički element – neovisno o međusobnim političkim, ali i ideologijskim razlikama – bio u poimanju nužnosti savezništva SAD, Velike Britanije i SSSR-a. Ma koliko kratko trajalo (jer ideologijska se je osnova političkog funkcioniranja dugoročno nametnula državnoj strategiji), ma koliko bilo prožeto međusobnom sumnjičavošću, ovo je savezništvo bilo ključnim uvjetom ratne pobjede (pa i svjetonazorske zbrke koja kod mnogih i dalje traje, pa se još uvijek teško poima da Staljin istovremeno personificira najvećega antifašista i jednoga od najvećih zločinaca svih vremena).

Teritorij važniji od ljudi

Sam je početak rata pokazao i jednu tradicionalnu odliku politike velikih sila – teritorij je, opet, bio bitno važnijim od ljudi. Činjenica da je nacistički režim već bio započeo masovnu likvidaciju značajnoga dijela vlastite populacije (Židova, Roma, komunista, socijaldemokrata, „seksualno izopačenih“,…) nije, ni u primisli, mogla biti casus belli (ono bitno novome u II. ratu – industrijalizirano ubijanje milijuna ljudi zbog njihova podrijetla – u samome ratu nije igralo bitnu ulogu). Zauzimanje „nacionalnoga teritorija suverene države“ međutim jest. No, ne bilo koje države, jer na djelu je, nakon „incidenta“ kod odašiljača u Gleiwitzu/Gliwicama zapravo bio casus foederis (Poljska je ugovorima s velikim silama bila znatno čvršće zaštićena od ČSR-a). Evropske su sile odlučile da treba prestati s popuštanjem Hitleru, jer su kanile braniti teritorij za koji su bile (i) strategijski zainteresirane. Jednako su tako „manje važni“ teritoriji pa, dakako, i ratne operacije na njima (i za njih) gotovo posve zaboravljeni. Primjerice, poljska okupacija dijela Čehoslovačke nakon što ju je Njemačka bila zauzela (pri čemu se je Poljska ponašala u načelu jednako kao i SSSR na njezinu štetu godinu dana poslije), kratki slovačko-mađarski rat, talijanska aneksija Albanije… Razmjeri „pravoga“ rata nakon 1. rujna 1939. – i iznad svega milijunske žrtve – ove su „uvodne ratne vježbe“ naprosto prekrili, pa su i dandanas uglavnom zaboravljene.

Ideologijske odrednice – na do tada nepojmljiv način ojačane zloćudnom uporabom uznapredovalih znanstvenih (i tehničkih) inovacija u komuniciranju – označile su novo doba priprave ratovanja. U prvome planu promičbe koja je privlačila (ali, ponajprije: proizvodila) mase bili su kolektivizirani (i, dakako, teritorijalizirani) koncepti prava (na „životni prostor“ kod Hitlera, na proširenje zahvata „proleterske revolucije“ kod Staljina, na globaliziranje „slobodnoga svijeta“ kod Roosevelta/Churchilla). Tako su, s nepopravljivim posljedicama, uspješno pervertirane tri bitne inovacije evropske Moderne: ideologizirana politika (koja, uza sve ostalo, prisiljava vlastodršce na davanje – pa i ispunjenje – poopćivih obećanja), tehnologizirana znanost (koja omogućuje skraćen put praktičke uporabe znanstvenih uvida) i koncept (kolektivnih) prava (koji jamči opstanak, pa i dobrobit pojedincima i skupinama u politički ustanovljenim okvirima).

Za razliku od ranijih običaja, svojevrsnoga iščašenog ratnog bon-tona, II. je svjetski rat uveo nenajavljene napade kojima započinju ratna djelovanja. Umjesto uljudnih pisama kojima se, s unaprijed određenim datumom, najavljuje rat, nakon 1939. ratovi započinju iznebuha, u nastojanju da se „prvim udarom“ onemogući neprijatelj (s Falklandskom intervencijom kao izuzetkom zadanim zemljopisnim položajem otočja). Ubijanje civila nije, dakako, novost u ratovanju, no u ovome je ratu tehnički osigurana besprimjerna masovnost niza masakara. Pritom je, dobrim dijelom, baš ideologija određivala civile koji su bili određeni kao „privilegirane“ žrtve.

Obračuni s ‘vjekovnim neprijateljima i izdajicama’

Svjetonazorska „osovinska“ trojka – (njemački) nacizam, (japanski) militarizam i (talijanski) fašizam izazvala je zlo bez presedana (u povijesti, znano je, impregniranoj zlom). Zlo koje su započeli djelovalo je u ratnim prilikama takorekuć zarazno – brojni su režimi u „malim“ (čak, tradicijski, „nepovijesnim“) nacijama koristili iskustva uzora u velikim centrima radi obračunavanja s „vjekovnim nacionalnim neprijateljima“ i „domaćim izdajicama“ (od Baltika do Indonezije). U tom je kontekstu hrvatska zaostalost u (anti)fašističkim prijeporima u mnogome rezultat nesposobnosti da se realno pojmi zločinački karakter ponajprije NDH, kao režima bez države, ali i masovni zločini onih koji su ga dokrajčili. Nasuprot svojevrsnome izokrenutom interpretativnom nacionalizmu, Jugoslavija (i unutar nje Hrvatska) nije bila – gotovo – ni po čemu posebna u tom pogledu. Kriptonacistički ideologemi, nacionalistički motivirana klanja, pokušaji prekrajanja granica (uz poklanjanje – čak ne ni rasprodaju – nacionalnoga teritorija), pa masovne likvidacije razoružanih vojnika i civila u (pobjedničkoj) reakciji na zločine okupatora i kvislinga, sve su to značajke i drugih (po)ratnih sredina. Nedvojbeno je, međutim, da je jugoslavenski (i, unutar njega, ponajprije hrvatski) pokret otpora (pod komunističkim vodstvom) bio značajniji, tj. jači i uspješniji od svih drugih u Evropi.

Pobjednici su se nakon dugih godina ratovanja – s daleko najvećim brojem žrtava u povijesti – i sami osramotili. Uništili su najveću (dotadašnju) opasnost za opstanak čovječanstva, ali su pritom počinili i neke od najvećih ratnih zločina (Hirošima, Nagasaki, Dresden); porazili su totalitarne režime koji su ugrožavali svijet, ali uz pomoć sovjetskoga totalitarizma; po prvi su puta sudili ratnim zločin(c)ima, no samo na strani poraženih; novim sustavom međunarodnih odnosa onemogućili su (naredni) svjetski rat, omogućivši (faktički neprestano) ratovanje po svijetu, utemeljili su novi sustav međunarodnoga prava koji normira i kolektivna i pojedinačna ljudska prava i koristili ga potom pretežno kao hladnoratovsku ideologiju.

Pitanje o izvornoj odgovornosti za početak ovoga rata u ozbiljnoj se literaturi uopće ne postavlja, no unutar kolopleta zbivanja izazvanih agresijom/agresijama Sila Osovine odgovornost za mnoge zločine nije moguće jednostavno pripisati samo „onima koji su počeli“ (dokazivati, recimo, da su nebrojene tisuće Njemica, koje su vojnici pobjedničke Crvene armije silovali 1944./1945., isključivo Hitlerove žrtve doista bi značilo falsificirati samu narav moralne odgovornosti – pa makar se radilo i o ratnim uvjetima).

Riječju, Saveznici su pobijedili naprosto zato što su uspješnije uništavali neprijatelje no oni njih – baš je II. svjetski rat uvjerljivo pokazao: u ratu ne postoje good guys, samo oni koji su manje zli. Jer, i ono dobro koje je rat donosio (pobjednicima prije svega) plaćano je milijunskom cijenom u žrtvama (ukupno se najčešće govori o 50.000.000 ubijenih). Granice se, u Evropi barem, uglavnom nisu mijenjale, ali stanovništvo unutar njih itekako. Pogrom nad Židovima/Židovkama, Romima/Romkinjama, Srbima/Srpkinjama ispraznio je gradove i sela, ali i čitave provincije. Poslijeratni pogrom nad Nijemcima/Njemicama u nizu država, jugoslavenski „križni putovi“, francuski obračuni s kolaborantima (i „kolaborantima“), kineske masovne likvidacije neprijatelja i izdajica, itd., pokazali su da rat, opet jednom, nikoga ništa nije naučio, dapače: ni vlastita pobjeda nije bila poučna za mnoge nacije (koje i dalje teže skrivanju, ili barem umanjivanju, odnosno relativiranju „svojih“ zločina).

Emancipacija, dekolonizacija i – konzumerizam

A, na marginama ratovanja, odvijala se – posredstvom svojevrsne „lukavosti uma“ valjda – široka socijalna emancipacija žena (dok su muževi bili u ratu one su preuzimale brojne funkcije do tada tradicionalno rezervirane za muškarce), crnaca u SAD (još nisu bili Afroamerikanci) i, najvidljivije, afričkih nacija (odnosno stanovništva koje se počelo uspostavljati na način modernih nacija – s eksplozivnom dekolonizacijom u šezdesetim godinama XX. stoljeća kao logičkom posljedicom). Nakon II. svjetskog rata, ne slučajno, bitno je prošireno pravo glasa u najrazvijenijim evropskim (i drugim) državama – prvenstveno na žene, ali i na druge do tada marginalizirane skupine.

Istovremeno, rat je – logikom svoje nacionalne (i nadnacionalne) gigantomahije – prigušivao socijalne (dapače: klasne) suprotnosti (i sukobe), najčešće na štetu „posloprimaca“, no ipak represija nad sindikalnim pokretom u najrazvijenijim svjetskim sredinama nakon rata (čak i u verziji Margaret Thatcher) više nije bila ni približna onoj prijeratnoj. Država je posvuda prigrabila bitne proizvodne funkcije, ali i obvezu skrbi za najslabije (indikativno je tako i „welfare state“ jedan od ratnih posljedaka). Općenito, konsekvencija rata na kapitalističkoj strani hladnoratovske razdjelnice bila je u omasovljenju „odozdo“, posredovanome masovnom proizvodnjom (sve jeftinije) robe široke potrošnje koja je bila način preživljavanja krupne industrije dodatno razvijene u ratnim vremenima. Uz to, novi masovnokomunikacijski obrasci (dijelom karakteristični i za totalitarne režime) omogućuju efikasnu proliferaciju konzumerističkoga ozračja čime se osnažuje nova ekonomijska paradigma.

Rusija i Zapad zadržali stare obrasce

Na drugoj hladnoratovskoj hemisferi omasovljenje je provođeno „odozgo“, nametanjem egzistencijskih obrazaca djelovanjem državno-partijskoga aparata. Veliki socijalni, zdravstveni i obrazovni uspjesi u realsocijalističkome dijelu svijeta bili su, ponajprije zbog autoritarnosti rečenoga aparata, plaćeni neodrživom, nepojmljivo visokom cijenom u ljudskim životima (u nizu „čistki“ koje su se protezale kroz decenije). Ta se je cijena, barem dijelom, u svijesti režimskih podanika gotovo organski nastavljala na enormne ljudske gubitke za vrijeme Drugoga svjetskog rata u SSSR-u, Kini, Vijetnamu, Jugoslaviji i drugdje.

S posljedicama se Drugoga svjetskog rata i nadalje u mnogome živi (čak i poslije naknadnih radikalnih promjena započetih 1989.). No, to, izgleda, ne olakšava proširenu spoznaju onoga što se je u njemu doista događalo. Možda to najbolje pokazuje posve aktualno stanje; u ratu u Ukrajini Rusija se ponaša sukladno obrascu iz I. svjetskog rata; patriotizam/nacionalizam u prvome planu, politički, teritorijalni, ekonomijski interesi u pozadini – kako bi se osigurala poratna geostrategijska hegemonija. Druga (tzv. Zapadna) strana (EU i SAD) rabi pak obrazac koji je dominirao II. svjetskim ratom; stalno ideologiziranje realnih (političkih, vojnih, ekonomijskih) zbivanja – kako bi se osigurala poratna svjetonazorska hegemonija. Oba su obrasca u svoje vrijeme donijela (svima) mnogo zla, no ratna ropotarnica ostaje, očito, neiscrpnim vrelom inspiracije, a ratno stanje kao da, zapravo, i ne prestaje.

Banka.hr, 05.09.2014.

Peščanik.net, 06.09.2014.

UKRAJINA