Stajanje Žena u crnom 10. jula 2021, foto: Peščanik
Stajanje Žena u crnom 10. jula 2021, foto: Peščanik

Neko je možda pomislio da je došlo do zaravnavanja jasenovačke krive u javnom diskursu Srbije, ali jedan građanin se pobrinuo da je ponovo „podigne“, gotovo epidemiološki, plasirajući Komisiji za spomenike još jedan svoj predlog koji se ne može odbiti. Naime, predsednik Aleksandar Vučić je dozvolio svojoj građanskoj egzistenciji da se obrati pomenutoj komisiji sa predlogom da se novobeogradska (leva) obala Save, na potezu od Brankovog mosta do Gazele preimenuje u Obalu Jasenovačkih žrtava. Građanin Vučić se, dakle, dosetio da u javnosti niko nije pomenuo Jasenovac već nedelju dana i da je krajnje vreme da se napravi nešto veliko s tim sećanjem, koje se ovde rifrešuje na dnevnom nivou. A kada građanin Vučić primeti neki nedostatak u urbanoj infrastrukturi glavnog grada, on reaguje kao pravi aktivista, s tim da se njegovi predlozi, za razliku od pokušaja brojnih drugih aktivista, realizuju u veoma kratkom roku.

Recimo, pokušaj aktivista Inicijative mladih za ljudska prava da se organizuje uklanjanje murala Ratka Mladića na uglu Njegoševe i ulice Alekse Nenadovića, naišao je na crveno svetlo u MUP-u. A to je i logično u kontekstu vladavine SNS-a i SPS-a, jer je skup bio planiran za 9. novembar – Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma, što se u Srbiji obeležava na drugačiji način od ostatka sveta. Zapravo, predsedniku Vučiću je, za razliku od građanina Vučića, važno da tog dana niko ne oskrnavi mural Ratka Mladića na pomenutoj lokaciji. I spreman je da ga brani silom, ako treba.

No ovde ipak postoji poveznica između ove dve ličnosti u jednom čoveku, dnevnog i noćnog Vučića, takoreći. A to je Jasenovac. Obojica bi se saglasili da je reč o topiku koji nadmašuje sve. On ima jak potencijal i uglavnom se koristi kada dođe do kolapsa ekonomske politike ili koncepta regionalnog pomirenja, pa čak i kulturne politike. Takođe, Jasenovac u Srbiji odavno funkcioniše i kao propagandna protivteža za Srebrenicu, tako da Ratko Mladić iz Njegoševe itekako ima veze sa budućom Obalom Jasenovačkih žrtava. Opstanak Ratka u Njegoševoj, odnosno u zvaničnoj politici Vučićevog režima, zavisi od što većeg broja gradskih memorijalnih markera koji će građane svakodnevno podsećati na zločine koji su u prošlosti vršeni nad Srbima.

Leva obala Save, na koju su se naprednjaci iskrcali davnih dana, pretvorivši nekadašnji Spasićev paviljon (gde je bila smeštena bolnica u vreme Judenlagera – Semlin) u kancelariju svog mesnog odbora, trebalo bi sada da simbolično utvrdi neko drugo sećanje, a ne ono koje je nerealizovanim decenijskim projektom Memorijalnog centra Staro Sajmište bilo predviđeno. Ovaj predlog građanina Vučića savršeno se naslanja na nekadašnju intervenciju građanina Tadića, koji je nedaleko od neobeleženog mesta logora Staro Sajmište, otvorio Park Republike Srpske. Takođe lokalitet na levoj obali Save, koji bi sada trebalo da se poveže sa Vučićevom Obalom Jasenovačkih žrtava. Memorijalni centar Staro Sajmište može da pričeka. Uostalom, najavljen je drugi memorijalni centar, mnogo važniji, tzv. „svesrpsko svetilište“ koje će predsednik Vučić sa Miloradom Dodikom izgraditi u Staroj Gradiški.

Jasenovac u kulturi sećanja Vučićeve Srbije živi kao zahtev za resantimanom. Bilo da je reč o filmu, književnosti, spomenicima, ulicama, konferencijama ili aktivnostima institucija kulture. I sam građanin Vučić pominje svoju uspešnu saradnju sa stručnjacima iz Muzeja žrtava genocida koji su mu pomogli oko formulacije predloga. Oni koji poznaju rad Dejana Ristića, sadašnjeg direktora ovog muzeja, lako mogu da prepoznaju njegov autorski pečat u pojedinim paragrafima Vučićevog dopisa Komisiji: „Među nama je sve manje preživelih jasenovačkih zatočenika, kao i Beograđana koji su lično posvedočili zastrašujuće scene savskog priobalja u Beogradu prekrivenog leševima nevinih“. Direktor Ristić je u danima nakon Vučićevog podneska Komisiji za spomenike dodatno pojačao ovu sliku, kako bi pridobio podršku građana za Vučićevu inicijativu. „Leševi iz Jasenovca i sa čitave teritorije genocidne NDH stizali su Savom do te obale“, izjavio je Ristić u svom stilu, ne razmišljajući mnogo o slici zombi apokalipse koju je poslao u javnost. Uostalom, on je tokom avgusta uveliko pripremao podizanje jasenovačke krivulje u novembru, organizujući „kamernu izložbu“ u Narodnom muzeju u Beogradu, gde je u znak sećanja na masakr u Prebilovcima (1941) bila izložena zastrašujuća kolekcija slika ekshumacije posmrtnih ostataka i njihove sahrane početkom devedesetih godina, sa posebnim akcentom na dečijim kostima iz jame Golubinka u Hercegovini. Ovakav vid edukacije direktor Ristić je poslednjih meseci izveo u čitavom nizu biblioteka i škola u Srbiji (Vranje, Lebane, Vladičin Han, Surdulica), a sve to pod pokroviteljstvom Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.

Nema odmora od istorije, bar ne onakve kakvom je vide Vučić i njegovi stručnjaci uključeni u kreiranje kulture sećanja i obrazovne politike u Srbiji. Deo te kulture sećanja je i „istraga poturica“ u Njegoševoj ulici, koja je fiksirana muralom Ratka Mladića. Zbog toga je Jasenovac dobio povlašćeni status ne samo u kulturnom modelu i formiranju nacionalnog identiteta, već je postao konstruktivni element u konceptu obrazovanja, do čijih rezultata ćemo tek doći kada generacije budu usvojile program plasiran preko Vučićevih udžbenika istorije i književnosti.

***

Dok ovo pišem, upravo stiže vest o hapšenju aktivistkinje Aide Ćorović koja je gađala jajima mural Ratka Mladića. Policajci u civilu, njih desetak, obrušili su se na građanku Ćorović koja je primetila duboku anomaliju u Vučićevom poretku i zato je hitnula jaje prema ratnom zločincu na muralu, kojim se nepoznati neko zahvaljivao generalovoj majci. Građani su mislili da se radilo o navijačkoj grupi, a zapravo je iza svega, kao i obično, stajao predsednik države sa kantom farbe i četkom. A sada i sa policijskim kordonom.

Peščanik.net, 10.11.2021.

JASENOVAC
MURAL RATKA MLADIĆA
SREBRENICA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)