Smirila se, izgleda, barem privremeno, lokalna medijska histerija oko Angeline Jolie i njezinog filma o temi rata u Bosni i Hercegovini. Stvar je zapravo i logična: film je, sada, snimljen i dok ne bude prikazan, medijima preostaju trivijalnosti poput preksinoćnje dezinformacije o (novom) dolasku slavne glumice i novopečene režiserke u Sarajevo. Kratkoročna zabrana snimanja koju je donijelo Ministarstvo kulture Federacije BiH, ponukano nezadovoljstvom pojedinih udruga koje okupljaju žene – žrtve rata, utjecala je, po svoj prilici, na odluku ekipe filma da u samoj Bosni i Hercegovini snime tek malobrojne “ornamentalne” scene sa statistima. Je li to nanijelo propagandno-turističko-ekonomsku štetu Bosni i Hercegovini, kako tvrde neki, manje je bitno od suštinskog pitanja: Kako je moguće da u Bosni i Hercegovini različite birokratske himere mogu tradicionalno, bez obzira na epohu i društveno uređenje, krojiti sudbinu filmova?
Naslušali smo se i načitali, dakle, najrazličitijih “mišljenja” i mišljenja o “slučaju zabrana”, oštrili su na njemu pera i najugledniji komentatori i analitički šegrti, a na marginama su se bilježile svakojake bizarnosti. Evidentirane su, recimo, i dvije-tri reakcije Emira Kusturice na cijelu priču. On je najprije prepoznao sličnost između sinopsisa filma Angeline Jolie koji je kružio medijima i priče njegovog vlastitog filma “Život je čudo”, a nekoliko sedmica kasnije je u birokratskim preprekama kojima se željelo onemogućiti snimanje filma Angeline J. u Bosni i Hercegovini vidio još jednu potvrdu njegovog mišljenja o (današnjem) Sarajevu. Potonja reakcija izrečena je u istupu čiji je povod bila promocija Kusturičine autobiografske knjige “Smrt je neprovjerena glasina”. Sam Kusturica, međutim, nije pravio paralele između problema s kojim se sada suočila Angelina Jolie i onih koje je on imao u istom gradu, četvrt vijeka ranije, a povodom scenarija i knjige snimanja za film “Otac na službenom putu”. Ali kad se, hic et nunc, iščitava poglavlje “Nema ti filma bez mraka” iz Kusturičine knjige, paralele se nameću same od sebe. U ovom poglavlju, naime, Kusturica široko citira originalne zapisnike sa dviju sjednica Umjetničkog vijeća Radne organizacije Sutjeska film održanih u prostorijama Sutjeska-filma na Jagomiru u zimu 1983. godine.
“Otac na službenom putu” je, znamo, dobio Zlatnu palmu u Cannesu i iz današnje je perspektive lako govoriti da je riječ o remek-djelu. Funkcioneri Umjetničkog vijeća bili su, međutim, prilično nezadovoljni scenarijem i knjigom snimanja. Neđo Parežanin, recimo, u svojoj diskusiji postavlja pitanje: “Da li bi film izgubio mnogo ako bi izmijenio ime Zvornika i Banje Koviljače, jer se tamo liječe nerotkinje i tu se mogu javiti ružne asocijacije.” Gledano iz sadašnjosti, a nakon što je Abdulah Sidran, scenarista filma, višestruko govorio o svojim djetinjskim godinama u Zvorniku, znamo da je Zvornik tu autobiografska datost, dok su, kako se vidi, u Umjetničkom vijeću brinuli da ne uvrijede nerotkinje “ružnim asocijacijama”. Čedi Kisiću je, primjerice, smetao grub jezik likova filma. Najprije je na sjednici održanoj 1. februara 1983. primijetio: “Ima malo provincijalizma i primitivizma u scenariju na nekim mjestima, pa bi to trebalo očistiti. Čini mi se, takođe, da je pomalo isforsirana psihološka slika djeteta. Ne znam da li ovaj film nosi punu boju angažmana”, da bi nepun mjesec kasnije (28.02.1983) rekao i ovo: “U knjizi snimanja se takođe mnogo insistira na psovkama. One ničemu ne doprinose, pa mislim da bi ih trebalo reducirati.” Vidimo, znači, da je Umjetničko vijeće bilo namjerilo da ukine kultnu repliku o Muzaferovom kupanju, ali im to, srećom, nije uspjelo.
Na desetak stranica svoje knjige na kojima Kusturica citira originalne zapisnike našlo bi se još dosta sličnih “bisera”. Ipak, i ovih je nekoliko primjera, po svoj prilici, dovoljno za ilustraciju “klipova pod točkovima” koje su ekipi “Oca na službenom putu” bacali lokalni polit-komesari zaduženi za “kulturu i umjetnost”. Film je, svjedoči Kusturica, na kraju ipak snimljen jer mu je imprimatur dao Cvijetin Mijatović. Kontekst iz kojeg dolazi Angelina Jolie je, naravno, dovoljno drukčiji da njoj nije trebalo da joj Emir Hadžihafizbegović bude ono što je Kusturici bio Mijatović (makar se on jest ljubazno ponudio!). Oba filma su ipak snimljena, makar su šanse da film Angeline Jolie dobije kansku Zlatnu palmu manje od mogućnosti da Kusturica za neko svoje buduće ostvarenje dobije SFF-ovo Srce Sarajeva. U cijeloj ovoj paraleli, jedna je sličnost ipak najznačajnija i najznakovitija: zloupotreba “potencijalno uvrijeđene” populacije (jednom nerotkinja, drugi put silovanih žena) u čisto (dnevno)političke svrhe, u potvrđivanju neupitne vjernosti dominantnoj društvenoj dogmi. Bosna i Hercegovina historijski vjerovatno jest, kako tvrde stručnjaci, “društvo diskontinuiteta”, naročito u institucionalnom smislu. No kad je riječ o birokratskom (i ne samo birokratskom) iživljavanju mediokriteta nad umjetnicima, odnosno tamnovilajetskoj atmosferi, o razumu na (trajnom) službenom putu, teško je naći zemlju s dugotrajnijim, intenzivnijim i strašnijim kontinuitetom.
Oslobođenje, 29.11.2010.
Peščanik.net, 30.11.2010.
