Hajde da se nadamo da je referendum jedna od poslednjih podvala srpskih nacional-fašista. I valjda političari na vlasti, koji su postigli sporazum, neće nasesti na tu zlonamernu provokaciju. Bilo je gadno gledati poslanike DSS-a – Miloša Aligrudića i Slobodana Samardžića – kako u skupštinskoj raspravi izvrću argumente u prilog sporazumu patetičnim, ali praznim izjavama o prodaji Kosova, gubljenju državnosti, stradanju „srpstva“, a da nijednog trenutka ne ponude bilo kakvo rešenje i ne preuzmu odgovornost za njega. Ali, to insistiranje na zadržavanju postojećeg stanja koje se proteže u rđavu beskonačnost, samo po sebi, još je i podnošljivo. Budala i podlaca oduvek je bilo i biće ih. Odrasli smo ljudi, naučili smo da živimo s tim.

Nepodnošljiva su, međutim, bila njihova nemušta pozivanja da „narod“ izađe na ulice i uzme pravdu u svoje ruke tako što će kazniti „izdajnike“. Aligrudić je taj neki „još-ne-osvešćeni“ narod direktno upotrebio kao pretnju, istovremeno se požalivši na to što eto Srbi ne shvataju šta se u stvari dogodilo. Tako je on izostanak podrške vlastitoj destruktivnoj politici protumačio neznanjem, neobaveštenošću, ali i glupošću Srba, za koje očekuje da, čim se opamete, nauče pameti i sve one koji bi da „trguju“ Kosovom. Da nije pogubna, bila bi zabavna ta nacional-fašistička politička dinamika između tobožnjih predstavnika naroda koji znaju istinu i vide budućnost i samoga naroda koji je jadan i tup i koji – baš zato što je jadan i tup – treba samo da smogne snage i prepusti se vođstvu ovih „vlasnika istine“.

Pri tom se, naravno, dosledno u skladu s nacional-fašističkom tradicijom i šmitovskim (ne)poimanjem politike, do kraja obesmišljavaju procedure i ustanove liberalne parlamentarne demokratije. Narod treba da se izlije na ulice i demonstrira svoju volju; oni koji „vide“ budućnost tačno znaju koja je to volja i šta ona zahteva, pa unapred pretenduju na mesto zastupnika te volje; to ih na kraju čini tobože legitimnim pretendentima i na poziciju vlasti. Nevolja je samo u tome što se taj nesrećni narod već danima tvrdoglavo ne izliva na ulice. Naprotiv, narod političarima šalje jasnu porku da ga ostave na miru i rade svoj posao ne skrivajući se iza paravana „narodne volje“. Drugim rečima, narod bi baš sve suprotno od DSS-a: da procedure i ustanove funkcionišu i da se pitanja rešavaju unutar njih.

Pa se Samardžić lukavo dosetio i svoju dosetku izrazio jednom neverovatnom verbalnom akrobacijom: neka se raspiše referendum, ali da se zna da je narod taj koji je tražio referendum. Drugim rečima, kad već narod neće na ulice, onda ćemo iskoristiti, nadmudriti, prevariti tekuću vlast tako što ćemo im pozivanjem na narod nametnuti referendum koji ćemo onda predstaviti kao volju naroda – kao referendum na koji poziva i koji raspisuje narod sam. Da ponovim, da nema potencijalno pogubne posledice, čitav ovaj referendumski žongleraj bio bi smešan. Međutim, nije nimalo smešna volja DSS-a da priziva katastrofu a da se istovremeno oslobađa odgovornosti za nju. Jer, prema DSS-u, odgovornost je uvek na narodu, dok bi vlast, ako je moguće, uvek trebalo da bude DSS-ova. Hajde da se nadamo da to više nije moguće.

Osvrnimo se nakratko i na to ko na ovoj slici otelovljuje taj famozni narod: reč je o četvorici predsednika kosovskih opština koji formalno predstavljaju par desetina hiljada građana. I tu leži cela tajna srpskog nacional-fašizma: nekoliko desetina hiljada građana u izopačenoj računici srpskih nacional-fašista mogu zameniti više miliona ljudi, među kojima čak ni svi – na sreću – nisu etnički Srbi. To je ta nacional-fašistička demokratija: ako se narod opire istini i volji koju mi zastupamo, svešćemo narod na par desetina hiljada, ili, što da ne, na samo četiri „pravednika“, dok će svi ostali biti proglašeni ili za izdajnike ili za maloumne, pa stoga i za nepodobne da učestvuju u odlučivanju. Treba se nadati da im to neće proći.

Ako je političarima na vlasti ipak stalo da provere stepen podrške koju njihove odluke u ovom trenutku uživaju kod građana Srbije, umesto referenduma mnogo je poštenije i praktičnije da raspišu izbore. Biću dovoljno naivan, pa ću reći da bi to mogli biti i izbori za ustavotvornu skupštinu, sasvim na tragu predloga LDP-a, koji je logično zatražio da ako se raspisuje referendum o Kosovu, to onda treba da bude i referendum o Ustavu.

Više je razloga zašto su izbori bolji od referenduma. Prvo, kakvi god da budu rezultati referenduma, velika je verovatnoća da bi za njima morali da uslede i sami izbori: stoga je racionalnije odmah raspisati izbore. Drugo, kakvi god da budu rezultati referenduma, posledice takvih rezultata snosiće samo oni koji su sada na vlasti. Drugim rečima, DSS će moći da vodi referendumsku kampanju potpuno bezbedan od rizika da preuzme odgovornost za njen rezultat. Dodatna institucionalizacija neodgovornosti dodatno bi obesmislila političke ustanove i procedure u Srbiji. Konačno, raspisivanje izbora a ne referenduma moglo bi predstavljati prekretnu tačku u novijoj političkoj istoriji Srbije, u kojoj se politika vodila na ulici, a sve bitnije odluke donosile na osnovu navodne volje naroda. Takva politika nanela je veliku štetu svima koji su imali nesreću da žive ili se nađu u susedstvu s tim „narodom“, i sad je prilika da se sa tim jednom zauvek prekine.

Peščanik.net, 28.04.2013.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)