Evropa je zanemela kada se pre gotovo 14 godina dogodila Srebrenica, kada je više od osam hiljada ljudi brutalno ubijeno. Pre nekoliko dana, predstavničko telo Evrope, Evropski parlament, usvojio je rezoluciju kojom se 11. jul proglašava evropskim Danom sećanja na žrtve genocida u Srebrenici.

Kada je na ovu temu diskutovala evropska komesarka za spoljne poslove, Benita Ferero Valdner, rekla je da rezolucija nema veze sa suočavanjem sa prošlošću, da ima veze sa pravdom za žrtve. U nekim medijima u Srbiji ovaj događaj je ponovo otvorio debatu o tome da li je žrtava bilo osam hiljada ili osam stotina (kao da je to uopšte važno) ili onu još goru debatu o tome zašto je baš Jelko Kacin bio taj koji je inicirao donošenje ovakvog dokumenta u Evropskom parlamentu. Oni drugi, preneli su reakcije međunarodnih zvaničnika, uključujući visokog predstavnika u BiH, Miroslava Lajčaka, ali nisam uspeo da vidim značajnije reakcije srpskih političara na ovu temu. Možda zato što je postalo zamorno da se neprestano priča o prošlosti. Možda zato što se o Mladiću govori više nego o svim talentovanim mladim ljudima u Srbiji, koji su njena budućnost, a možda zato što se nikom ne bavi takvim pitanjem u trenutku kada niko sa sigurnošću ne može da kaže da li će i kada biti novih izbora u Srbiji.

Zašto je EP bio taj koji je inicirao donošenje ovakve rezolucije? Nakon presude Međunarodnog suda pravde, kojom je Srbija proglašena odgovornom što genocid u Srebrenici nije sprečila, očekivalo se donošenje slične rezolucije u srpskom parlamentu. To se, uprkos naporima liberala nije dogodilo, a to pitanje stavljeno je ad acta. Tako se dogodilo da je nakon svoje posete Potočarima prošlog leta, potpredsednica EP Dajana Volis, užasnuta onim što je videla, kako je sama rekla, osetila potrebu da zajedno sa Jelkom Kacinom inicira donošenje ove rezolucije.

Retki su mediji koji su objavili da je Kacin nakon glasanja o rezoluciji (koja je podržana sa preko 550 glasova za i samo devet protiv), rekao da je ona posvećena živima, a ne mrtvima i da je istovremeno njen cilj da uvek bude simbol sećanja na zločin koji se ne sme ponoviti. Konferencija predsednika EP donela je odluku da od ove godine, svake godine pozove dvadesetak mladih ljudi iz Srebrenice, Srba i Bošnjaka, u zvaničnu posetu evropskim institucijama, gde bi mogli da razgovaraju o svojoj evropskoj budućnosti, neopterećeni pritiskom prošlosti. To je Evropa koja želi da stvara mostove među ljudima, koja od loše istorije želi da napravi bolju budućnost.

Niko u toj rezoluciji nije rekao da se zločini nad Srbima nisu dogodili, niti iko tako nešto zaista misli. Istovremeno, Srbija je još uvek talac nepotpune saradnje sa Haškim tribunalom, uprkos pozitivnim ocenama o njenom administrativnom kapacitetu. Ne mogu, a da se ne zapitam, nije li previše ovih šest godina koje smo izgubili od ubistva premijera Đinđića; da li je zaista moguće da još uvek mislimo da će nas Evropa uzeti u svoje naručje zato što smo «nezaobilazni».

Krajnje je vreme da se priča iz prošlosti zatvori. Ona neće biti zatvorena sve dok se odgovorni ne nađu pred sudom i dok svako, uključujući srpski parlament ne preuzme svoj deo odgovornosti i ne iskaže pijetet prema stradalima. To se mora uraditi što pre, zbog sopstvene budućnosti, na koju čekamo već skoro devet godina od demokratskih promena u Srbiji. Nedostaje nam snažan optimizam, volja i energija da budemo sastavni deo evropske budućnosti, i to najviše od nas zavisi.

 
Autor je član Odbora za evropske integracije LDP

Peščanik.net, 19.01.2009.