Napisano na zidu: Viktor
Foto: Slavica Miletić

Napomena: donji tekst izvorno je napisan za tjednik Novosti, u kojem je autor kolumnist već 12 godina, ali ga je zbog satiričnog sprdanja s premijerom Andrejom Plenkovićem taj list odbio objaviti.

Soba tajnice premijera Vlade RH. Tajnica iz blijedožute šalice decentno srče kavu sa šlagom i prelistava u kožu uvezani rokovnik. Ulazi Marko Milić, glasnogovornik Vlade RH. Zadihan je.

MILIĆ: Je li se premijer već rodio?

TAJNICA: Jeste, baš maloprije.

MILIĆ: Može li se do njega?

TAJNICA: Za par minuta. Samo da skine pupčanu vrpcu i obrije se.

MILIĆ: Da mu odnesem džus i prepečenac?

TAJNICA: Može. I čašu mlijeka. Stavila sam je tamo na pladanj.

MILIĆ: Friško je nacijeđeno?

TAJNICA: Jutros.

Ured premijera Vlade RH. Premijer sjedi za svojim radnim stolom, djeluje mamurno, žmirka očima i nastoji razlabaviti čvor kravate koja mu steže grlo. Ulazi Marko Milić noseći pladanj s doručkom. Živahno prilazi i uz blagi naklon odlaže pladanj na stol.

MILIĆ: Dobro jutro, predsjedniče.

PREMIJER: Predsjedniče… čega?

MILIĆ: HDZ-a i Hrvatske vlade.

PREMIJER: A HDZ i Hrvatska vlada su…?

MILIĆ: HDZ je vladajuća politička stranka u zemlji, a Hrvatska vlada vrhovno tijelo izvršne vlasti. To jest organ preko kojeg HDZ provodi svoju političku volju.

PREMIJER: Što još o tome trebam znati?

MILIĆ: Ništa. Možda samo da je HDZ stvorio dr. Franjo Tuđman, a zatim, skupa s HDZ-om, i hrvatsku državu. Da nije bilo Tuđmana i HDZ-a, ne bi bilo ni hrvatske države. To je to.

PREMIJER: I ništa drugo?

MILIĆ: Ništa.

PREMIJER: Dobro.

MILIĆ: Možemo li onda preći današnji raspored?

PREMIJER: Možemo.

Ulazni hol u zgradi HDZ-a. Premijer stoji pred buketom mikrofona, s dosadnoplavim stranačkim plakatom u pozadini. Karakteristično njiše obrvama, jagodicama prstiju lijeve ruke lupka po jagodicama prstiju desne ruke, a zatim obratno. S druge strane mikrofona pocupkuje desetak novinara, fotografa i kamermana, među njima Novinar 1 i Novinar 2.

NOVINAR 1: Kako komentirate današnju izjavu Krunislava Olujića o HDZ-u i pravosuđu?

PREMIJER: A što je gospodin izjavio?

NOVINAR 1: Izjavio je da je HDZ glavni krivac za katastrofalno stanje u pravosuđu.

PREMIJER: „Jako površno poznam gospodina, ne znam po čemu je on meritoran da bi njegov stav bio bitan u današnjem trenutku. Ne vidim bilo kakvu relevantnost njegova stava o bilo čemu. Da HDZ drži šapu nad pravosuđem, ta teza je dio pokušaja bacanja odgovornosti na politiku, izvršnu vlast, pa i vladajuću stranku bez ijednog argumenta. To su neistine, netočne informacije, floskule i očito zlonamjerne teze koje taj gospodin i njemu slični bacaju u eter.“

NOVINAR 1: Samo to imate reći? Da Olujić nije meritoran i relevantan?

PREMIJER: „Ne dolazi u obzir da se u javnosti nameće teza da je za stanje u pravosuđu odgovoran HDZ. Hvala vam lijepa.“

NOVINAR 2 (šapatom, na uho Novinaru 1): Možeš li ovo vjerovat?

NOVINAR 1: Kakva budala!

Kancelarija u zgradi HDZ-a. Premijer nervozno hoda od jednoga do drugog zida, mutnocrvena lica, sa znojnim rukama za leđima. Marko Milić samozatajno stoji u uglu, tik to saksije s filodendronom, pomno promatrajući premijerovu putanju, kao da prisustvuje teniskome meču.

PREMIJER: Zašto mi je rekao da sam budala?

MILIĆ: Ja to stvarno nisam čuo…

PREMIJER: Ali ja sam ga čuo! Zašto je to rekao?

MILIĆ: Ma ko ga jebe, predsjedniče, to je onaj moron iz Novosti.

PREMIJER: Znači, ipak si i ti čuo.

MILIĆ: Ma možda malo… ono, s pola uha…

PREMIJER: Inzistiram da mi objasniš, Miliću! Nemoj mi vrdati!

MILIĆ: Ali zašto, predsjedniče? Pa dali ste fenomenalnu izjavu, upravo savršenu, taman onakvu kakva nam treba…

PREMIJER: Miliću!

MILIĆ: Ha, dobro, kad navaljujete… Vidite, kad vas je dotični moron od novinara pitao da komentirate izjavu Krunislava Olujića, onu da je HDZ glavni krivac za katastrofalno stanje u pravosuđu, vaš se odgovor svodio na to da taj gospodin ni po čemu nije meritoran i relevantan da govori o toj temi. Je li tako?

PREMIJER: Da, i?

MILIĆ: I sad… stvar je u tome da je rečeni Olujić konzumirao praktički sve visoke funkcije u pravosuđu, i to tako što ga je na njih postavljao baš HDZ. Shvaćate? Bio je i Glavni državni odvjetnik, postavljen od dr. Tuđmana osobno, i predsjednik Vrhovnog suda… Shvaćate?

PREMIJER: Da…

MILIĆ: O Olujiću se može štošta reći, ali djeluje maksimalno glupo kazati kako on nije relevantan da govori o tome kako HDZ destruira pravosuđe, kad ga je HDZ postavljao na visoke pravosudne funkcije, pa mu je cijela priča, sa svim prljavim detaljima, bez sumnje poznata iz prve ruke. Shvaćate? Zato vam je onaj novinar dobacio da ste…

PREMIJER: Ali ja nisam budala, Miliću!

MILIĆ: Znam, predsjedniče. Vi ste se tek danas rodili. Niste ni stigli postati budala.

Ured premijera RH. Zidni sat ledenim zvukom oglašava ponoć. Premijer i Vladimir Šeks, pračovjek HDZ-a, zavaljeni su u foteljama, jedan nasuprot drugome. Na stoliću od tikovine su dvije čaše i dopola prazna boca viskija. Premijer i pračovjek su skinuli kravate, raskopčali košulje, odmrsili vezice na cipelama, a Šeksu je zbog nekog razloga otvoren i šlic. Djeluju izmoždeno.

PREMIJER: Ovo je jako naporno, Vlado…

ŠEKS: Znam da jest, Andrej, ali sad treba izdržati. Nema nam druge.

PREMIJER: Svaku večer se pitam što to meni treba…

ŠEKS: Ne treba samo tebi, Andrej. Treba svima nama. Lijepo smo se na čelništvu dogovorili – treba nam predsjednik stranke koji će se svakoga dana iznova roditi. Tako će i on i partija koju predvodi biti stalno bez prošlosti. To jest malo naporno, a i pomalo bizarno, ali je jedina formula spasa. Nemoj da te sada kad nam je krenulo hvata malodušnost.

PREMIJER: Lako je tebi govoriti. A meni već glasno dobacuju da sam budala. Zar nema neki drugi način?

ŠEKS: Kakav drugi način?! Kako bi uopće vladao s takvim teretom prošlosti? Znaš i sam da je povijest HDZ-a povijest zločina. To je jedan deponij užasa. U trideset godina uništili smo sve što se uništiti može, smlavili smo ovu zemlju, i ekonomski, i politički, i moralno. Fino ti je onaj Olujić objasnio kako smo razjebali pravosuđe, a isto je i sa svime drugim… I što bi ti sad trebao, da s takvom hipotekom zadržiš uzde vlasti? Da ti svaka šuša to može nabijati na nos?

PREMIJER: Dobro, tu se slažem…

ŠEKS: Ne, ne, dragi moj… Jasno smo rekli – na čelu stranke treba nam netko tko će svaki dan iznova doći na ovaj svijet. Neko potpuno čist, nevin kao beba, s memorijom veličine zrna riže. Netko tko će provokatorima uzdignuta čela reći: Niti me se tiče, niti imam pojma što je bilo jučer poslijepodne, jer ja postojim tek od jutros! Jer samo tako će cijela partija uspješno prošvercati svoj zlikovački historijat. Razumiješ?

PREMIJER: Ma razumijem…

ŠEKS: HDZ mora biti stranka koja se u stanju najoštrije distancirati od opačina koje je činila prije sat-dva vremena, a kamoli prije deset godina. A za to nam treba lider odgovarajućih sposobnosti. Netko tko je bez prestanka odvojen od prošlosti, tko je vječnosadašnji, ili trajnodanašnji. Treba nam permanentno novorođenče!

PREMIJER: Ali zašto baš ja, Vlado?

ŠEKS: E, pa sam si to htio, mladiću. Kad si od mene kao stranačkog pračovjeka tražio podršku za kandidaturu i rekao mi da se osjećaš kao „rođeni premijer“, ja sam te otvoreno pitao možeš li se, umjesto na imenicu, fokusirati na pridjev, i još ga malčice pojačati, jer nam je nasušno potreban „tek rođeni premijer“. I ti si rekao da možeš. Znači, sad bez kenjkanja. Stisni zube i izdrži!

U ured premijera Vlade RH poltronskim korakom ulazi Marko Milić. Kažiprstom i lijevom obrvom pokazuje prema zidnom satu.

MILIĆ: Kasno je, predsjedniče.

PREMIJER: Uh, bogami jest. Kapci mi padaju od umora.

MILIĆ: Najbolje je da sad pođete i dobro se naspavate. Sutra se treba iznova roditi, a onda nas čeka naporan dan.

PREMIJER (ustajući): Dobro, dobro. Idem u materinu.

Pisano za Novosti.

Peščanik.net, 27.03.2021.

Srodni link: Branko Mijić – Ples slobode: Tko se usudi cenzurirati Viktora Ivančića?


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.