Pisci ovakvih zapisa su po prirodi stvari dosadni, a još je mučnije i dosadnije ono što im se nudi.

Danima se rapisale novine beogradske o onome što curi iz Vikiliksa. Čak i ozbiljni komentatori u dnevnom lisu Politika nalaze objašnjenja u priči o nekom „građaninu“ Lenjinu. On je navodno oborio carizam i objavio tajna dokumenta čuvene ruske tajne policije Ohranke. U vreme kad je ovaj građanin to činio, carizam je bio oboren već osam meseci i oborili su ga i Rusiju proglasili republikom 2. marta 1917. godine, na železničkoj stanici u gradu Pskovu – izaslanici Dume dobili su od cara Nikolaja II akt o abdikaciji. Ovaj drugi građanin zvao se V.V. Šuljgin i stari Beograđani ga pamte iz jedne uličice kod Kalenićeve pijace, gde su ga oktobra 1944. prilikom oslobođenja Beograda „digli“ Staljinovi obaveštajci i odveli u Rusiju. Sve to i nije mnogo važno, jer u Beogradu malo koga zanimaju činjenice, pa ih previde i ozbiljniji ljudi. Jeste, kada su boljševici na Mitrovdan 1917. preuzeli vlast, objavili su neka tajna dokumenta čuvene Ohranke, ali naravno, ne sva. Bilo je dokumenata koji su ukazivali da su i neki ugledni boljševici, Lenjivnovi saradnici, sarađivali sa Ohrankom, i to nije objavljeno. Politika se i dalje vodila i javno i tajno. Između ostalog, objavili su bili i zapise i snimke sa carskih zabava, gde se članovi carske porodice seksualno zabavljaju sa lepuškastim damama. Odmah su ozbiljni ljudi protestovali, a među njima prvi je protestovao Maksim Gorki, Lenjinov bliski saradnik, koji je kazao da je to sramota i besmislica i da to ništa ne znači, već predstavlja samo sramotu, jer se režim služi tračevima kako bi sebe učvrstio. Ohranka nije bila neozbiljna policija. U njenoj „kuhinji“ stvorena je čuvena faljšivka „Protokoli sionskih mudraca“ koji i danas u Beogradu predstavljaju duhovnu hranu i crkvenim i političkim rukovodiocima. Ovo što sada Vikiliks nudi nije da je baš sasvim beznačajno, ali predstavlja izraz alave žudnje posustale štampe koja je večito gladna senzacija, a ovde senzacije zapravo nema. Kao da bez toga nismo znali šta je Narodni Velja govorio kome, ili šta je Doktor K. pisao. Uostalom, ko nije dokon neka zaviri u neki pristojniji rečnik grčkog jezika, pa će lako videti da reč diplomata znači elemenat sa dva lica, drugačije rečeno dvoličnost. Sve je to naravno dosadno, ali evo uporni su brzopisci u novinama i uveravaju nas da treba da očekujemo nešto što nismo znali. Sve je to dobro poznato i bez njihovih tajnih izveštaja, a diplomatska se pošta odvija drugim kanalima, do kojih ovi čarobnjaci željni senzacija još nisu došli.

Da nije ovakvih reagovanja, pisac ovih zapisa ne bi se usuđivao da gnjavi čitaoce, ali neka – nekad je i to potrebno.

P.S. Javlja naš prijatelj Dragan Bujošević, koji uređuje Politiku, da čita knjigu „Generalova tragedija“. Bogu hvala da neko čita ozbiljne knjige, koje već godinama postoje na našem jeziku, u briljantnom prevodu Bogdana Pešića – a ovakve knjige su izazov za prefinjene znalce francuskog jezika. Dobro je da je tako. Usuđujemo se prijatelju da preporučimo još jednu knjigu koju su napisali Ana i Pjer Ruane, i koja je objavljena u Parizu 1980. godine i njen naslov glasi u prevodu „Tri poslednja bola generala de Gola“. Nismo sigurni da je i ova knjiga prevedena na srpski jezik, ali ozbiljni ljudi ne bi trebalo da je propuste.

 
Zapisi iz palanke

Peščanik.net, 06.12.2010.


The following two tabs change content below.
Mirko Đorđević (1938-2014), objavio veliki broj knjiga: Osmeh boginje Klio 1986, Znaci vremena 1998, Sloboda i spas – hrišćanski personalizam 1999, La voix d`une autre Serbia, Pariz 1999, Legenda o trulom Zapadu 2001, Sjaj i beda utopije 2006, Kišobran patrijarha Pavla 2010, Balkanska lađa u oluji 2010, Oslobođenje i spasenje 2012, Pendrek i prašina 2013, Negativna svetosavska paralipomena 2015. Sarađivao sa međunarodnim stručnim časopisima, priredio mnoge knjige, prevodio sa ruskog i francuskog. Redovni saradnik časopisa Republika i portala Autonomija i Peščanik. Bio je član Foruma pisaca, PEN kluba, član Saveta Nezavisnog društva novinara Vojvodine i dobitnik nagrada: Konstantin Obradović 2007, Dušan Bogavac 2008, Vukove povelje 2008. i Nagrade za toleranciju među narodima Vojvodine 2009.

Latest posts by Mirko Đorđević (see all)