zastava Srbije na kojoj je mikrofon

Foto: Predrag Trokicić

Čitanje Povelje o srpskom kulturnom prostoru

Prevarili su se svi koji su pomislili da su vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj zaboravile obećanje da će priteći u pomoć ugroženom srpskom narodu. Nada da spas stiže probuđena je još sredinom 2017. godine, kada je objavljeno da se u Beogradu i Banjaluci priprema dokument pod naslovom Deklaracija o zaštiti i očuvanju srpskog naroda, a kad je početkom 2018. godine došla vest da predstoji svečano potpisivanje tog dokumenta – zakazano, shodno njegovoj istorijskoj važnosti, za 15. februar, Dan državnosti Srbije – Srbi su se već počeli osećati zaštićeno i očuvano. Dokument je tada bio napisan i, kako je objasnio jedan od njegovih autora, Sima Avramović, dekan Pravnog fakulteta u Beogradu, „ostalo je da se doteraju neke finese“. Međutim, uskoro je stigla za ugrožene Srbe razočaravajuća vest da je na predlog predsednika Vučića odlučeno da se objavljivanje Deklaracije odloži, kako bi se, rekao je Predsednik, „obezbedila šira međunarodna podrška“.

Obezbeđivanje podrške je potrajalo više od godinu dana, sve do nedavno, do 4. marta, kad je na svečanosti upriličenoj u gimnaziji „Branko Radičević“ u Sremskim Karlovcima obnarodovan dokument koji nesumnjivo (mada to nije rečeno) predstavlja konačnu verziju obećane Deklaracije. Ne znamo da li je međunarodna podrška za njegovo objavljivanje tražena diplomatskim putem, a ne znamo ni to šta je u cilju dobijanja te podrške u njegovom tekstu promenjeno u odnosu na verziju koja je navodno odavno bila spremna za štampu, ali je ostala neobjavljena. Međutim, već to što je dokument dobio novi naslov – Povelja o srpskom kulturnom prostoru, ukazuje na nameru njegovih autora da se ono što je u prvoj verziji nedovoljno precizno nazvano „zaštitom i održanjem srpskog naroda“, u stvari odnosi na akcije radi pomoći srpskoj kulturi, a ne na neke druge mere iz oblasti zaštite i održanja koje bi mogle da budu sumnjive pojedinim davaocima međunarodne podrške.

U skladu s tim, ovaj dokument je svrstan među povelje, vrstu tekstova koji obećavaju nešto staro i plemenito i ne „vuku“ ni na šta politički aktuelno, što se pak očekuje od deklaracija. Narodu su, na njegovu polzu i radost, Povelju o srpskom kulturnom prostoru predali ministri kulture Republike Srbije i Republike Srpske, a ne njihovi predsednici ili premijeri, koji su se štaviše uzdržali od toga da događaju prisustvuju, pa je on i zahvajujući tome zadržao svoj čisto kulturni karakter. Takođe, za mesto svečanog puštanja u rad Povelje izabrana je stara sremsko-karlovačka gimnazija, jedan od spomenika i simbola srpske tradicije i kulture, a za datum proglašenja uzet je jedan običan dan, a ne državni praznik kako je najpre bilo planirano.

Po svemu sudeći, autori i recenzenti Povelje pribojavali su se toga da bi i zalaganje za očuvanje jedne neupitne vrednosti kao što je srpska kultura moglo da izazove podozrenje nekih skeptika koji, posle ratova u Jugoslaviji, ne veruju Srbima ni kad kulturne darove donose, pa su se trudili da takve razuvere i odobrovolje za davanje podrške. Već u prvoj rečenici stoji da se ovaj dokument donosi „u duhu međunarodnog prava, poštujući principe međunarodnog ugovora u oblasti ljudskih prava i osnovnih sloboda“. Zatim se na više mesta u tekstu naglašava da je briga o srpskoj nacionalnoj kulturi u potpunom skladu sa demokratskim standardima i vrednostima savremenog sveta. Zato svet ne treba da se sumnjičavo pita zašto Srbi insistiraju na zaštiti svoje nacionalne kulture, jer oni to rade upravo sveta radi. „Jedino narod sa izgrađenom kulturnom samosvešću“, stoji na kraju Povelje, „može biti aktivan član globalne, evropske i svetske zajednice, kao njen dragoceni činilac od kojeg se ne očekuje samo da oponaša izvesne kulturne obrasce nego i da ih stvara“.

***

Pa, hoće li svetska zajednica pozdraviti ovo slovo o kulturi sročeno u ime jednog njegovog „dragocenog činioca“, to jest srpskog naroda? Hoće li se Povelja o srpskom kulturnom prostoru dopasti svetu? Nekima sigurno hoće. Na primer, shvatanje kulture na kome se ovaj dokument temelji, prema kome je prava kultura ona nacionalna, ona koja ostaje u granicama jedne nacije, jer je ona i „izraz emancipacije naroda“ i „kontekst u kome se ostvaruje svaki slobodni pojedinac“, ali ne i u granicama jedne države, zato što „granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora“ – može da računa na puno razumevanje u savremenoj Mađarskoj. I u ovoj zemlji se već dugo, a naročito intenzivno od 1998. godine, kad je Viktor Orban prvi put postao predsednik vlade, radi na tome da se ostvari prekogranično nacionalno ujedinjenje, odnosno, kako se Orban izrazio, „duhovno ujedinjenje mađarske nacije“, dakle, isto ono što je u našoj Povelji opisano kao jedinstvo „srpskog kulturnog prostora“.

Orbanu će biti jasno zašto Srbi svoju želju za svesrpskim ujedinjenjem ograničavaju na kulturu i da to ne znači da oni ne bi da se ujedine i inače, ali da znaju da danas o tome inače ne treba pričati. On je pričao, pa je shvatio da je od priče bolje podrazumevanje. Na njegov predlog Parlament Republike Mađarske 19. juna 2001. godine usvojio je zakon o građanima mađarskog porekla koji žive u susednim zemljama, gde su oni bili definisani kao delovi „celine mađarske nacije“, što je Orban otvoreno i radosno – pokazaće se, neoprezno – predstavio kao početak „prekograničnog ujedinjenja mađarske nacije“. Međutim, pod pritiskom nekih nezadovoljnih i prilično ljutih suseda (Slovačke i Rumunije) i Saveta Evrope, dve godine kasnije (23. juna 2003) zakon je morao biti izmenjen, tako da se u njemu umesto ujedinjenja mađarske nacije sada govori o zadatku države da se brine o osobama u njenom susedstvu koje su „vezane za mađarsko kulturno nasleđe“.1 (Ne mogu a da ne pomislim da su Vučićevi savetnici, ako ne i on lično, kad su Deklaraciju o zaštiti i očuvanju srpskog naroda zamenili Poveljom o srpskom kulturnom prostoru, imali u vidu ovo Orbanovo loše iskustvo sa davaocima međunarodne podrške, kao i kulturno rešenje koje je našao da ih nekako umiri, deklarativno svodeći ambicije širenja mađarskog nacionalnog prostora samo na kulturu.

Orban i njegov Fides će s odboravanjem primetiti da se u našoj Povelji kulturno ujedinjenje nacije ne nudi samo kao simbolična kompenzacija za njeno neostvareno političko i teritorijalno ujedinjenje, nego da se u njoj manje-više otvoreno stavlja do znanja da i u delovima srpskog kulturnog prostora koji nije u granicama srpske države samo ona ima suvereno pravo da taj prostor uređuje, da njime upravlja, a ne strana država u kojoj Srbi žive. Kulturna politika Srba van matične zemlje nema potrebe da se usaglašava sa kulturnom politikom tih zemalja, nego samo sa politikom matice, odnosno, kako piše u Povelji, Srbi na celom svom kulturnom prostoru treba da vode „uzajamno saglasnu kulturno-prosvetnu politiku“. To podrazumeva neizrečen ali podrazumevajući stav – koji mađarskim nacionalistima, i ne samo njima, mora da bude blizak – da politička lojalnost Srba izvan Srbije u nekim oblastima života može da bude dvojna, da oni mogu da imaju i dvojno državljanstvo, ali da to ne važi za kulturu, da u srpskom kulturnom prostoru nema dvojne lojalnosti, nema dva kulturna pasoša, ili si kulturno naš ili nisi. A kad si u tom bitnom smislu samo naš, čista je šteta i nepravda što nisi i inače.

Zalažući se za kulturni suverenitet Srba u susednim zemljama, a pre svega u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori, autori naše Povelje, reklo bi se, nisu imali u vidu da bi te zemlje i druge susedne države mogle da traže istu vrstu suvereniteta za pripadnike svojih nacije koji žive u Srbiji, i da i one mogu da računaju na njegovu ekspanziju, to jest na njegov iredentistički kapacitet.

***

Naša Povelja može da računa i na razumevanje u savremenoj Rusiji. I tu državna politika polazi od stava da se nacionalna kultura prostire preko državnih granica i da je država dužna da je štiti na celom njenom prostoru, koji se danas najčešće naziva „ruskim svetom“. U skladu s tim 2007. godine osnovan je državni fond Ruski svet, sa zadatkom da štiti nacionalne vrednosti, a pre svega ruski jezik, rusko pravoslavlje i rusko istorijsko pamćenje. Kako je objasnio patrijarh Kiril, Ukrajina i Belorusija u kulturnom pogledu se ne razlikuju od Rusije, ali fond Ruski svet ne dovodi u pitanje njihovu političku nezavisnost, odnosno – kako je patrijarh rekao – „nije instrument političkog uticaja Ruske Federacije“, nego se taj fond isključivo brine za sverusku kulturu. Štaviše, Kiril je pozvao ukrajinske i beloruske vlasti da se priključe akcijama Ruskog sveta, jer samo zajedno sa Rusijom mogu da odbrane svoju u osnovi rusku kulturu, da „odbrane svoje duhovne, kulturne, civilizacijske interese u svetu koji se globalizuje“.2

Međutim, i u ovom slučaju se pokazalo da prekogranično kulturno jedinstvo nekog naroda nikad nije sobom zadovoljno, nego uporno hoće da bude nešto više od toga, odnosno da je iredenta njegovo neodoljivo iskušenje ako ne i njegov pravi raison d’être. Tako su vlasti u savremenoj Rusiji sa govora o svetu ruske kulture koji se tobože miroljubivo širi izvan granica matične države, brzo prešle na govor o Rusima kao nesrećno podeljenoj naciji i počele da preduzimaju akcije da se izgubljeno jedinstvo vrati. U aprilu 2013. godine ukazom predsednika Putina sledeća, 2014. godina bila je proglašena Godinom kulture, a već u martu te godine izvedena je akcija koja će biti pozdravljena kao veliki doprinos ruskoj kulturi – aneksija Krima.

U govoru pred poslanicima Dume 18. marta 2014. godine, u kome je objasnio razloge aneksije, Putin se požalio da je posle raspada Sovjetskog saveza ruski narod postao „jedan od najvećih, ako ne i najveći podeljeni narod na svetu“ i da to nesrećno stanje ne može i dalje da traje, posebno ne kad je reč o Krimu. Jer tu se nalazi najvažniji duhovni i istorijski izvor ruskog sveta, odnosno sveruske kulture. „Na Krimu je“, rekao je Putin, „sve prožeto našom zajedničkom istorijom i sve nas ispunjava ponosom. Ovde je drevni Hersones, gde je kršten sveti knez Vladimir. Njegov duhovni podvig – primanje pravoslavlja – predodredio je ukupnu kulturnu, vrednosnu, civilizacijsku osnovu koja je zajednička narodima Rusije, Ukrajine i Belorusije“. Tako je odbrana ruske istorije i kulture na Krimu, a zatim i u Dombasu – kako piše ruski kulturolog Ilja Kalinjin – postala casus belli, a u Rusiji je najčešći odgovor na pitanje „Zašto su Krim i Dombas naši“ glasio: „Zato što su oni naši s kulturne, jezičke i istorijske tačke gledišta“.3

Mada je najveći deo međunarodne zajednice, uključujući tu i Evropsku uniju, osudio Rusiju zbog ove aneksije jednog dela susedne države u ime kulture, nasilno pripajanje Krima Rusiji može da ohrabri i druge koji bi da pokušaju nešto slično. Kad je reč o srpskim nacionalistima, iz ovog slučaja oni mogu da izvuku zaključak da markiranje srpskog kulturnog i duhovnog prostora, koje je bilo intenzivno krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina, posle čega je usledio uglavnom neuspešan pokušaj da se taj prostor fizički zauzme – ne mora uvek da se završi loše ili nedovoljno dobro.

***

U Povelji o srpskom kulturnom prostoru poseban značaj dat je stavu da jedan narod najčvršće povezuju „sećanja na kolektivna stradanja“ i da je to ono što Srbe, koji su u stradanjima izuzetno bogati, drži zajedno više nego išta drugo. Pritom je naglasak stavljen na stradanje srpskog naroda izvan njegove države, što sugeriše zaključak da se ta stradanja ne bi ni desila da je ceo narod bio u svojoj državi i da će ona prestati samo ako se srpski narod na taj način konačno skući. „Pretnjom uništenja je obeleženo iskustvo srpskog naroda tokom dvadesetog veka“, piše u Povelji, „što podrazumeva i potiranje srpskih kulturnih tragova na područjima van teritorije Republike Srbije i Republike Srpske, kao i ugroženu baštinu na Kosovu i Metohiji“. Zatim se precizira da su to „pojave genocidnog karaktera“, koje su dugo zataškavane i relativizovane, a uz to su se nametnuli „narativi u kojima je srpska strana bezuslovno negativno markirana“. Zato se od aktera kulturne politike na srpskom kulturnom prostoru traži da kod Srba razvijaju istorijsku svest „naročito o razmerama genocida nad srpskim narodom“, tako što će ova tema biti stalno prisutna „u muzeologiji, umetnostima i publicistici“. Na taj način, staće se na put danas „raširenoj pojavi dezorijentacije, malodušnosti i gubitka elementarnog narodnog samopoštovanja“.

Da bi se razumelo otkud sad to da će Srbi povratiti veru u svoje snage i sebe više poštovati ako se neprekidno podsećaju na stradanja i gubitke, a ne ne pobede i dobitke, treba znati da srpski nacionalisti još od početka 1980-ih godina (kad su bili u opoziciji) primenjuju strategiju nacionalne autoviktimizacije, kojom se od raznih slučajeva progona, torture i masovnih ubistava pripadnika srpskog naroda, za koje su odgovorni njihovi neprijatelji, pravi monolitna (očišćena od svega što se u nju ne uklapa) slika Srba kao nacije-žrtve. Polazi se od toga da političke i druge akcije u ime nacije-žrtve mogu da računaju na dobar prijem ne samo u Srbiji nego i međunarodnoj zajednici. U ovoj drugoj se u novije vreme javnost humanizovala ili, tačnije rečeno, humanitarizovala, pa više veruje žrtvama nego pobednicima i to treba iskoristiti, iskopati sve naše mrtve i – kao što se traži u našoj Povelji – pokazati ih svetu, u muzejima, u publikacijama, u umetnosti i književnosti, pa neka on vidi da su Srbi nacija-mučenica, nacija-žrtva, na kocu i na krstu. Razume se, iskopavanje naših mrtvih mučenika iz grobnica i iz zaborava ne ide bez tome komplementarnog zatrpavanja i zaboravljanja onih za čija su stradanja odgovorni pripadnici našeg naroda.

Dakle, ima rezona u očekivanju da će i mesta u Povelji koja govore o Srbima kao žrtvi genocida naići na razumevanje u inostranstvu, bar kod nekih tamo. A i to što se u novije vreme namnožio broj nacija koje se predstavljaju kao žrtve i nadmeću u tome koja je od njih najveća žrtva – što je Amos Oz opisao kao „Svetsko prvenstvo žrtava“ – može da ide u prilog srpskoj viktimološkoj stvari. Najpre, u ovoj vrsti nadmetanja nije toliko važno pobediti koliko je važno učestvovati, jer se tako naša nacija svrstava uz bolju stranu čovečanstva, koju danas čine žrtve, a ne pobednici, i time stiče (odnosno sebi pripisuje) moralno pravo da se bez pardona obračuna sa vinovnicima svog stradanja, da se osveti svojim neprijateljima. Kako kaže Dubravka Stojanović – u jednom tekstu o funkcionisanju viktimološkog narativa u srpskim udžbenicima istorije, u kome citira Oza – „sadašnje i buduće nasilje koje čine ‘žrtve’ može da se pravda u ime nekadašnjih patnji“.4

Pored toga, u moru samoproglašenih kandidata za titulu najveće nacije-žrtve, postaje teško razlikovati prave od lažnih, odnosno događa se ono što se i inače danas događa sa informacijama u medijima, tako da sada imamo fake genocides kao što imamo i druge fake news. Zahvaljujući tome, vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj – pa tako i ministri koji su objavili Povelju o srpskom kulturnom prostoru – mogu optužbe i presude za genocid izrečene nekim učesnicima ratova 1990-ih na srpskoj strani da ocene onako kako piše u Povelji, to jest kao lažne, kao „proizvod brutalne ratne i poratne propagande“. Pritom, kao predstavnicima nacije-žrtve, neće im biti teško da pokažu interesovanje za, kako su napisali, „stradalna iskustva drugih u okruženju“, ako se pokaže da se ona zasnivaju na činjenicama, kao što je to slučaj sa genocidom koji su iskusili Srbi. Ali, izgleda da su autori Povelje svesni toga da ima više nego dovoljno činjenica o zločinima nad hrvatskim, bošnjačkim i albanskim civilima i zarobljnicima koje su u toku ratova 1990-ih počinili pripadnici srpskih vojnih, paravojnih i policijskih jedinica. Zato oni traže ne samo da se te činjenice iznesu nego i pravo da ih Srbija tumači kako njoj odgovara, širokogrudo ostavljajući isto pravo i drugima. Navodno samo takva suočavanja sa prošlošću, autonomna, međusobno nepodudarna, mogu da doprinesu pomirenju između naroda posle ratova u Jugoslaviji. „Obnova poverenja među susednim narodima“, piše u Povelji, „može da počiva jedino na spremnosti da se uvaže verodostojne istorijske činjenice i različite interesne perspektive sa kojih se činjenice tumače“.

Lako je mogućno da i ovakav, takoreći postmoderan (multiperspektivan), odnos prema nezgodnim činjenicama u Povelji o srpskom kulturnom prostoru može da bude dobro primljen u inostranstvu, bar kod onih koji takođe imaju problem sa nasleđem zločina učinjenih u njihovo ime, pa ovde mogu da nađu strategiju koja pokazuje kako se taj problem može rešiti bez po muke, a pre svega bez za nacionaliste neprihvatljivog gubitka, onog u herojskom kadru nacije.

Istina, biće i onih kojima se Povelja o srpskom kulturnom prostoru neće dopasti, na primer, onima koji se sećaju posledica agresivne politike i ratnih zločina i razaranja počinjenih u XX veku – a pre dvadesetak godina u Jugoslaviji – u ime jedne naizgled neupitne, fine stvari kakva je odbrana nacionalne kulture. Dobar deo savremene Evrope, onaj koji se ujedinjuje na osnovu zajedničke volje da se osujete novi ratovi, zazire od pojave novih politika kulturne autarhije i kulturne iredente, jer mu „stradalno iskustvo“, kako bi rekli autori naše Povelje, govori da zlo često tako počinje, ne nastupajući agresivno, nego samo kulturno.

Peščanik.net, 23.03.2019.


________________

  1. O ovome više u: Priscilla Jensel Monge, „I’identité nationale par-delà les frontières: l’exemple de la Hongrie“, u: Rostane Mehdi, Marthe Fatin-Rouge Stefanini (ed.): La frontière revisitée: un concept à l’ épreuve de la globalisation, Bruylant, 2016.
  2. Aleksej Miler, „Koncepcija ‘ruskog sveta’“, u: Milan Subotić, ur, Druga Rusija, Biblioteka XX vek, 2014.
  3. Ilja Kaljinin, „Kulturna politika kao instrument demodernizacije“, u: Milan Subotić, ur, Druga Rusija, Biblioteka XX vek, 2014.
  4. Dubravka Stojanović, „Vinovnici i žrtve u srpskim udžbenicima istorije“, Peščanik, 19.9.2013.
The following two tabs change content below.
Ivan Čolović, rođen 1938. u Beogradu, na Filološkom fakultetu diplomirao opštu književnost (1961), magistrirao (1972) romanistiku, na Filozofskom fakultetu doktorirao etnologiju (1983). Radio kao urednik u nekoliko izdavačkih preduzeća, u penziju otišao 2000. kao naučni savetnik Etnografskog instituta SANU. Predavač i gostujući profesor na univerzitetima u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj, Italiji, Engleskoj, Sloveniji, Švajcarskoj i Poljskoj. Preveo desetak knjiga sa francuskog, najviše dela Rolana Barta i Žorža Bataja. Objavio 17 knjiga studija i eseja. Dobitnik je sledećih nagrada i priznanja: Herderova nagrada (2000), Orden viteza Legije časti (2001), nagrada Konstantin Obradović (2006), povelja Prijatelj lista Danas (2009), zvanje počasnog doktora Varšavskog univerziteta (2010), nagrada Vitez poziva (2010) i medalja Konstantin Jireček (2012). Biblioteku XX vek osnovao je 1971, a od 1988. je i njen izdavač. (Istorijat Biblioteke prikazan je u knjigama Dubravke Stojanović Noga u vratima. Prilozi za političku biografiju Biblioteke XX vek (2011) i Pola veka XX veka. Zbornik radova povodom 50 godina Biblioteke XX vek (ur, 2021). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983), Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000), Vreme znakova (1988), Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990), Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009), Pucanje od zdravlja (1994), Jedno s drugim (1995), Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002), Kad kažem novine / When I say newspaper (1999, 2004), Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007), Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001), Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011), Vesti iz kulture (2008), Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012), Zid je mrtav, živeli zidovi (ur, 2009), Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011), Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014), Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu. Ogledi o političkoj antropologiji, 4 (2020), Na putu u srpski svet. Ogledi o političkoj antropologiji, 5 (2023). Knjige: Književnost na groblju. Zbirka novih epitafa (1983); Divlja književnost. Etnolingvističko proučavanje paraliterature (1985, 2000); Vreme znakova (1988); Erotizam i književnost. Markiz de Sad i francuska erotska književnost (1990); Bordel ratnika. Folklor, politika i rat ( 1992, 1993, 2000), prevodi na nemački (1994) i francuski (2005, 2009); Pucanje od zdravlja (1994); Jedno s drugim (1995); Politika simbola. Ogledi o političkoj antropologiji (1997, 2000), prevodi na engleski (2002) i poljski (2002); Kad kažem novine / When I say Newspaper (1999, 2004); Campo di calcio, campo di battaglia, originalno izdanje na italijanskom, prev. Silvio Ferrari (1999), prevod na grčki (2007); Dubina. Članci i intervjui 1991-2001 (2001); Etno. Priče o muzici sveta na Internetu (2006), prevod na poljski (2011); Vesti iz kulture (2008); Balkan – teror kulture. Ogledi o političkoj antropologiji, 2 (2008), prevodi na poljski (2007), engleski (2011), nemački (2011) i makedonski (2012); Zid je mrtav, živeli zidovi (ur.) (2009); Za njima smo išli pevajući. Junaci devedesetih (2011); Rastanak sa identitetom. Ogledi o političkoj antropologiji, 3 (2014); Smrt na Kosovu polju: Istorija kosovskog mita (2016); Slike i prilike. Redom kojim su se ukazivale (2018); Virus u tekstu (2020).

Latest posts by Ivan Čolović (see all)