Š od Škola, foto: Predrag Trokicić
Š od Škola, foto: Predrag Trokicić

U petak 21. avgusta u škole je stigla konačna odluka kako će se raditi od 1. septembra. Desilo se isto što i onog famoznog utorka 11. avgusta, kada je Šarčević izašao sa takozvanim definitivnim rešenjem za novu školsku godinu. Dakle ništa. Kada se čitava gungula oko škole pod pretnjom zaraze pogleda dan posle dobijanja konačne odluke, evo šta imamo. Tobože se biralo između nastave na daljinu i kombinovane nastave. Trebalo je da prosvetni radnici i roditelji/staratelji đaka kažu šta im je draže. Nekako se dogodilo da se zapravo biralo između odlaska u školu i ostajanja kod kuće. Ispostavilo se da je apsolutna većina roditelja, preko devedeset odsto njih, bila za redovni odlazak u školu, ali to od samog početka, kako se vidi iz svih dokumenata, nije ni bila opcija. Tako je najbolje rešenje odbačeno a da se o njemu nije ni razgovaralo, niti je ostavljena mogućnost da se o tome razgovara.

Čitalac bi sad mogao da kaže da iako najbolje, to rešenje je i najrizičnije po zdravlje đaka i prosvetnih radnika. I naravno, bio bi u pravu. Ako se vodimo razlozima zaštite zdravlja, onda je u stvari jedina prihvatljiva opcija škola na daljinu. Kako to izgleda u praksi, videli smo konačno proletos – izgleda jako loše. Ali, to što je loše ne bi smelo da ima bilo kakav uticaj na odluku, jer smo kao prioritet postavili isključivo čuvanje zdravlja. Jesmo li? Kada pogledamo konačnu odluku, jasno je da ni zdravlje nije bilo ideja vodilja ministarstva. Pa čime se vodilo ministarstvo? Teško je reći, ali utisak je da u glavama kreatora nove školske godine zjapi velika praznina. Ništa oni nisu imali pred očima kada su donosili odluku, izuzev vlastitog sebičnog interesa da se oslobode svake odgovornosti za haos koji ćemo gledati.

Ponovimo, iz pedagoškog ugla najbolje bi bilo da sva deca redovno idu u školu. Redovni boravak u školi posebno je važan za učenike prvog i petog razreda osnovne škole i prvog razreda srednje škole. Za petake i novopečene srednjoškolce, od svega mogućeg, predviđeno je samo upoznavanje 31. avgusta. To je idiotska kompenzacija za ono što će im biti oduzeto kombinovanim modelom nastave. Ali, ima i drugi ugao, zdravstveni. Iz tog ugla, deca nemaju šta da traže u školi. Njihovo pohađanje škole opasno je bukvalno po sve. Škole se izuzetno lako mogu pretvoriti u jake generatore zaraze velikog broja (odraslih) ljudi. Ako se zdravlje postavi kao prioritet, onda pedagoški razlozi postaju nebitni, a jedini prihvatljivi model može biti nastava on line. Pedagoški ugao ovde nikad nije imao prioritet, a zdravstveni samo razotkriva slabosti sistema i tekućeg režima, pa se odustalo od oba jedino odbranjiva rešenja.

Dobili smo tako njihovu kombinaciju – po malo od svega: malo u školu, malo kod kuće. Iz pedagoškog ugla, ovo je očajno rešenje. Ne samo zato što nastava on line ne dobacuje ni blizu pedagoških učinaka neposredne nastave, nego pre svega zato što stalne promene narušavaju đačku rutinu, na kojoj počiva svaka dobra škola. Iz pedagoškog ugla, biće to jedna rastrzana i haotična školska godina. Iz zdravstvenog ugla, nema nikakvog učinka ako decu držite par dana kod kuće i par dana u školi, naizmenično. Ono što ste sačuvali dok su deca bila kod kuće, trenutno ćete izgubiti kada odu u školu. Logika naizmenične nastave ravna je logici zabrane kretanja vikendom da bi se žitelji Srbije zaštitili od zaraze. To je uvrnuta i siledžijska logika, koja ne daje nikakve zdravstvene rezultate. Srbija je iz drugog kruga zaraze mirno izašla i bez policijskog časa.

Čitalac bi sad mogao da kaže da se kombinovanim modelom ipak dobija manji broj đaka u školi, što smanjuje mogućnost zaraze. To je sumnjiv argument. Prvo, on rešava samo „gustinu“ đaka u učionicama, ali decu u hodnicima i u školskom dvorištu, te u proverbijalnim školskim klozetima, ostavlja u situacijama koje su ravne situacijama iz redovnog školovanja. Dakle, manjim brojem đaka u učionici ne rešava se ništa u vezi sa sprečavanjem širenja zaraze, jer drugde u školi sve ostaje isto. Pri tom, kako smo o tome već pisali, smanjenje broja đaka u školi i održavanje redovne nastave nije izvodljivo. Rezon je sledeći: ponedeljkom, sredom i petkom u školu idu 5. i 6. razred, odnosno 1. i 2. gimnazije. Utorkom i četvrtkom, 7. i 8, odnosno 3. i 4. Tako se smanjuje broj đaka u školi i dobija mogućnost da se odeljenja podele na pola. Pretpostavljam da se zamišlja, to nije opisano u rešenjima, iako se kaže da su razrađena u „sitna crevca“, da jedna polovina odeljenja ima recimo matematiku, a druga maternji jezik, pa onda obrnuto, na sledećem času. Tako nastavnici koji bi držali časove jedan za drugim, drže zapravo istovremeno dva časa istom odeljenju.

Na tom mikro nivou, problem podele odeljenja i držanja nastave je dakle rešiv. Ali, na makro nivou škole, rešenje nije moguće i neverovatno je da u ministarstvu to ne vide. Pomozimo im da shvate: podelom odeljenja, škola se zapravo udvostručuje. Ako je u školi bilo sve zajedno, na primer, dvadeset odeljenja, podelom ćemo ih dobiti 40. Pri tom, zahteva se da se prostor i dalje koristi samo za dvadeset odeljenja. Fizički se problem rešava tako što druga polovina škole ostaje kod kuće. Dakle, prostor škole se širi izvan škole i tako se fizički rešava njeno udvostručavanje. Ali, ako prostorno rešenje i postoji, nema ga za vreme. Tih novih dvadeset odeljenja tražiće puni angažman nastavnika, kao da je sve po starom. Ko će vremenski pokrivati drugih dvadeset odeljenja? Da bi ovo radilo, morao bi se udvostručiti i broj nastavnika. Poseban problem su nastavnici koji rade u više škola, ili nastavnici koji rade i u osnovnim i u srednjim školama.

Ministarstvo vreme pokušava da reši snimljenim časovima. U danima kada školu pohađaju kod kuće, deca će gledati časove nekih drugih nastavnika iz drugih škola, dok su njihovi pravi nastavnici angažovani u radu sa odeljenjima u školi. Ova vrsta sinhronizovanja nastave na nacionalnom nivou naprosto nije moguća. Na stranu to što je i pedagoški neodbranjiva. Naprosto, ne prelaze svi nastavnici i sva deca gradivo istim tempom i na isti način. Da se drži samo nastava po kućama, možda bi se to nekako i moglo progutati. Ali, ovako se od živih nastavnika traži da se apsolutno prilagode tempu i programu koji je neko negde zamislio bez ikakve stvarne veze sa realnim kontekstom u kome se nastava odvija. To naprosto neće funkcionisati. Verujem da sve to znaju i u ministarstvu. Verujem i da ih nije briga za to. Njima je stalo samo do privida. Do privida da škola radi i do privida da se čuva zdravlje. A u stvarnosti nećemo imati ni jedno ni drugo.

Dopis osnovnim i srednjim školama

Stručno uputstvo

Dopuna stručnog uputstva

Peščanik.net, 24.08.2020.

KORONA
RAZGOVOR O OBRAZOVANJU

The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)