Razgovor vodio Dragan Grozdanić
S filozofom, publicistom, kulturologom i prevoditeljem Borisom Budenom razgovarali smo na nedavno održanom 11. Fališu – festivalu alternative i ljevice u Šibeniku o transformaciji Europske unije, domaćem Zakonu o jeziku i nacrtu Zakona o medijima, o hrvatskoj prošlosti i budućnosti, tranziciji, ratu u Ukrajini, migracijama i drugim temama.
S obzirom na to da kao austrijski državljanin puno duže uživate u blagodatima EU-a od nas koji smo joj pristupili prije jednog desetljeća, moramo vas pitati kako vam se danas čini Unija?
S Evropskom unijom više se uopće ne identificiram, ne doživljavam je kao nekakvu zajednicu kojoj pripadam. Uza sve transformacije, to nije ona Unija otprije desetak i više godina. Uzmimo samo jedan primjer, naizgled ne toliko značajan koliko simptomatičan. Mislim na jezičnu politiku Evropske zajednice koja je bila zasnovana na plemenitoj ideji jezične raznolikosti. Sva djeca u EU-u trebala su učiti tri jezika: materinji, engleski i jezik susjeda. Unija je čak imala komesara za jezik koji je trebao sprovoditi tu politiku.
Nakon nekoliko godina sve je to propalo; Poljaci su recimo učili susjedni njemački, dok Nijemci nisu učili poljski jezik, Slovenci su učili talijanski, ali ne i obratno itd. Drugim riječima, ravnopravnost je samo nominalna. To je istina iza ponosne tvrdnje da je hrvatski jezik priznat kao jedan od službenih jezika Unije. U stvarnosti, taj jezik je na dnu realnih jezičnih i kulturnih hijerarhija u Evropi, u kojoj danas vlada neka neosrednjovjekovna diglosija – ne samo u komunikaciji nego i u svim višim diskursima znanja, ekonomije, politike i kulture govori se engleski, paradoksalno, jezik zemlje koja nije više članica Unije, dok nacionalni jezici, neki više, neki manje, sve više sliče nekadašnjim predstandardnim, prednacionalnim vernakularima, narodnim jezicima koji su se govorili u svakidašnjem životu.
Ono što je veliki hrvatski umjetnik Mladen Stilinović rekao početkom devedesetih, da umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik, danas vrijedi za sve, za političare, konobare, znanstvenike, inženjere, iznajmljivače apartmana itd. Pod tim uvjetima načelo jezične ravnopravnosti, odnosno jezične suverenosti jest iluzija. Ali to vrijedi i za ekonomiju, politiku, kulturu. Nemoguće je ponovo doseći onaj stupanj ravnopravnosti na kojem je Hrvatska bila u bivšoj jugoslavenskoj federaciji. Općenito, san o nacionalnoj suverenosti je odsanjan. EU i nije ništa drugo nego jedan još prilično utopijski projekt postnacionalne suverenosti koji realno potiskuje činjenicu novih hijerarhija, neofeudalnih odnosa izravne ovisnosti, čitavu dijalektiku dobitnika i gubitnika.
Gdje je tu Hrvatska, kakva je njezina budućnost?
Hrvatska javnost ne misli u kategorijama dugoročnih perspektiva. Njezin pogled u budućnosti nije ništa manje mitski nego njezin pogled u prošlost. Mi govorimo o stoljeću sedmom iako znamo da je nacija moderna pojava, da o njoj ne možemo govoriti ako je većina ljudi nepismena, ne zna čitati ni geografske karte pa još nema predodžbu o nekakvom cjelovitom teritoriju, da ne govorimo o zajedničkom jeziku, kulturi, onome što danas nazivamo identitetom. Bez obzira na to što djeca uče o hrvatskoj povijesti u školi, hrvatska nacija nije bitno starija od nekih sto pedeset godina. S druge strane, premda je jednom rođena, mi ne možemo zamisliti da će i jednoga dana umrijeti, da je dakle konačna. Ona predočava svoju budućnost u kategoriji takozvane relativne vječnosti.
Zato je danas u vremenu globalnog zatopljenja i prijetnje nuklearnom katastrofom lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj hrvatske nacije. U tom smislu moguće je reći da je hrvatska budućnost u hrvatskoj prošlosti. Hrvatska nacija u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, u bivšoj Jugoslaviji, imala je budućnost koju danas više nema. Ako je vjerovati statistikama Eurostata, depopulacija se u Hrvatskoj ubrzava. Do kraja stoljeća, ako se ne dogodi neko čudo, u Hrvatskoj će šezdeset posto ljudi biti starije od 65 godina. Da li ćemo to još uvijek moći zvati nacijom? A jedini koji se oko toga uzbuđuju su nacionalistički demografi kojima je etnička čistoća važnija od budućnosti. Živimo kao u onom vicu o čovjeku koji se spotaknuo s 25 kata i dok pada negdje na razini desetog kata kaže: “Pa dosad je sve u redu.”
Spominjali ste jezičnu politiku EU-a, a nama se sprema novi Zakon o jeziku kako bi se, kako kažu zakonodavci, zaštitio identitet hrvatskog naroda kroz jezik?
Kao da više ništa ne postoji izvan horizonta identiteta. A nekada smo živjeli bez tog identiteta, izgleda da nam nije trebao, dok danas kao da nema života bez njega. Evo, i Evropa se sve više konstituira kao zajednica nekakvog identiteta, nekih, kako se to danas kao mantra ponavlja, european values, a što se pod tim misli ostaje nejasno. Naravno, riječ je uvijek o onome što Englezi zovu cherry picking, arbitrarnom odabiranju onih lijepih i plemenitih karakteristika, demokracije, vladavine zakona, ekonomskog prosperiteta, a ne o dominaciji, eksploataciji, krizi ili, ne daj bože, fašizmu, Auschwitzu. Ali ta veza između jezika, naše jezične prakse i identiteta je također arbitrarna, proizvoljna i u tom smislu ideološka.
Ideologija međutim nisu nekakve misli koje su u suprotnosti sa stvarnošću. Ideologija nisu ni stavovi ni kulturna politika Matice hrvatske ili HAZU-a; ideologija su same te institucije, one nisu ništa drugo nego materijalizirana ideologija, ideja da nam nekakvo vijeće mudrih staraca iščitava budućnost. Zakon o jeziku je s te strane promašena priča. Oni još uvijek čiste jezik, žele očistiti urbani prostor od fast fooda, ali ne pada im ništa na pamet kada je riječ o digitalnom odumiranju hrvatskog jezika. Prije par godina upravo je jedno temeljito istraživanje odnosa evropskih jezika prema digitalnoj tehnologiji došlo do zaključka da većina, uglavnom manjih jezika Evrope, konkretno 21 od njih 30 koje su istraživali, neće, kako su doslovno naveli, “preživjeti digitalno doba”. Naravno da je hrvatski među njima.
Na šibenskom predavanju spominjali ste vezu između jezika i deindustrijalizacije?
U Dalmaciji, uostalom kao i u Istri i na cijeloj obali, nema više brodogradnje. Hale su prazne, ali nitko ne postavlja pitanje što to znači u jezičnom i kognitivnom smislu. Pritom recimo mislim na ono znanje radnika i inženjera koji su se obrazovali na vlastitom jeziku – inženjeri kemije i radnici kemijske industrije koji su umiješali boje, elektroindustrije koji su proizveli i položili kablove, strojari koji su projektirali, istokarili i montirali turbine, zavarili metalne konstrukcije, sve je to obavljeno na našem jeziku, tako da svaki taj brod treba zamisliti kao ogromni jezični i kognitivni monument, materijalizirani svijet ideja i riječi. To su brodovi koji su potonuli i povukli za sobom jedan velik i važan dio našeg jezika. Iza toga je ostala silna jezična i kognitivna pustoš, koja međutim naše čuvare jezika ne brine. Oni sada pendrekom spašavaju hrvatski jezik, utjeruju umjesto fast fooda brzu hranu, da nam ona valjda ne pobjegne.
U svom eseju “Zapad u ratu: O samoograđivanju liberalnog uma” koji je lanjskog aprila, dakle nedugo nakon napada Rusije na Ukrajinu objavljen na njujorškom portalu e-flux Journal, postavljate pitanje tko ili što je taj Zapad, što predstavlja taj pojam. Također ste napisali da Ukrajinci vode rat kao opunomoćenici, zastupnici Zapada – o čemu zapravo ovdje govorimo i kakav je vaš pogled na taj rat?
Ukrajina plaća cijenu vlastitih iluzija o onome što zovemo Zapadom, premda nemamo nikakvu jasnu ideju što bi to realno moglo značiti. Ali to ni drugdje nije jasno. Britanski Guardian recimo nikada ne piše taj pojam velikim slovom, za razliku od drugih. Izgleda da je riječ o nekom normativnom identitetskom bloku, ali nitko ne zna koje su njegove granice, tko njime upravlja, koji je to zapravo identitet. Govori se o zapadnim demokracijama, ali mehanički zbir nacionalnih demokracija nije još nikakva nadnacionalna demokracija. Zapad nema parlament a donosi odluke, nema ministarstvo obrane a vodi ratove, financira ili sankcionira, a nema ministarstvo financija ni centralnu banku. Nitko ne zna što je to, ali zato Ukrajina vidi sebe kao zastupnika Zapada. I sâm Zelenski govori o Ukrajini koja brani zapadnu civilizaciju od, valjda, nezapadnog barbarstva. Znači, Ukrajina ratuje, ali ne samo za svoj teritorijalni integritet nego i za zapadnu civilizaciju.
U tom smislu, dakle ideološki, a ne samo u smislu konkretne vojne, materijalne i političke podrške, to je zamjenski rat. Glavni problem je upravo u artikulaciji te civilizacijske razlike, povlačenju jasne i sada već krvave granice između civilizacije i barbarstva. Sve smo to mi prošli u našim ratovima devedesetih, kada se branilo takozvanu evropsku, iako tada još ne i zapadnu civilizaciju protiv balkanskog barbarstva. Mi to svaki dan čujemo sa svih strana političkog spektra kada se kaže da je ovo ili ono “civilizacijsko, a ne političko pitanje”. Ali tko ima pravo artikulirati tu civilizacijsku razliku, povlačiti tako sudbonosne granice? U tom smislu kažem da je rat u Ukrajini proxy war – zastupnički rat, da je on u svojoj ideološkoj samoreprezentaciji rat ultimativnog graničenja između civilizacije i barbarstva. To je taj njegov ideološki višak smisla, s onu stranu činjenice da je Rusija ta koja je napala Ukrajinu i otima njezin teritorij. I to je odgovor na pitanje što je taj Zapad. E pa Zapad je upravo taj akt – danas krvavog – razgraničenja od onoga što on navodno nije, u smislu one dobro poznate sintagme The west and the rest (Zapad i ostatak).
Iznijeli ste i podatak da su u Ukrajini usred rata doneseni zakoni na štetu radnica i radnika?
Ukrajina je prošlog ljeta promijenila zakon u smislu totalne deregulacije tržišta radne snage, čime je svojoj radničkoj klasi oduzela gotovo sva prava i servirala je na pladnju kapitalu. Da li će to pomoći obrani Ukrajine? Da li će to osnažiti ukrajinski suverenitet? Ukrajina je, uz Rusiju i Čile, država najvećih klasnih razlika u svijetu. U tim zemljama skoro četvrtina nacionalnog bogatstva pripada oligarsima, s tom razlikom da su oligarsi u Rusiji još ovisni o ruskoj političkoj birokraciji, o autokratu Putinu, dok je u Ukrajini obrnuto, politika je ovisna o oligarsima koji u odnosu na Zapad imaju status kompradorske klase, dakle u konačnici služe interesima stranog kapitala.
Brine li vas skretanje Europe udesno, od Poljske i Skandinavije do Italije i njezine premijerke Meloni? Predavač ste na sveučilištima u Austriji i Njemačkoj, živite u Berlinu, odakle su glasovi neonacističke desnice također sve glasniji.
Njezina opasnost nije u otvoreno fašističkoj politici, već upravo u onoj kakvu Giorgia Meloni vodi. Da odgovorim kao Austrijanac: sjećam se trenutka u kojem je prvi put u Evropi jedna desna populistička stranka, Slobodarska stranka pod vodstvom Jörga Haidera, ušla u vladu. Čitava se Evropa užasnula. Govorilo se tada da će Austrija biti izbačena iz EU-a, u evropskim metropolama održavane su demonstracije, u Beču sa stotinama hiljada ljudi. Sve se promijenilo. Italija ima postfašističku vladu i nitko se zbog toga ne uzbuđuje. Već sada možemo zamisliti Evropu u kojoj će antifašizam postati anomalija ili, još gore, opasna forma komunističkog totalitarizma. Mislim da je to u bliskoj vezi s transformacijom EU-a u identitetsku zajednicu.
Svjedočimo neprestanoj migrantskoj krizi, Hrvatska je također u tom kolu. Pritom se ne kriju antimigrantski sentimenti?
Što je to što zovemo migrantima? To je danas pojavna forma svjetskog proletarijata. U tom smislu migracije su preduvjet funkcioniranja globalnog kapitalizma, koji ne može bez njih. One su direktni proizvod granica, koje su prije svega instrument upravljanja tim globalnim kapitalizmom. Granica nije naprosto prepreka, nego je uvijek neka vrsta filtera, ona ne sprečava migracije, nego ih regulira. Razvijene zemlje ne mogu više opstati bez migracija. Njemačka treba pola milijuna uvozne radne snage godišnje. Nema rasta bez migracija. Kako antimigracijska desnica nije antikapitalistička, znamo da njezin cilj nije sprečavanje migracija, nego novi aparthejd, nova rasno ili etnički definirana klasna vladavina. Gore mi, bijeli Evropljani, dolje oni, žuti, smeđi, crni; nama profit, njima rad. To je ono što generira političku mobilizaciju antimigrantskih sentimenata.
Na tome se očito mogu mobilizirati zajedno Hrvati i Srbi, kao što se nedavno dogodilo u Krnjaku, gdje država najavljuje izgradnju migrantskog kampa?
Ne bi bilo prvi put da se Hrvati i Srbi slože na reakcionarnoj političkoj platformi. Tako je, uostalom, bilo i davne 1848., kada su se složili pod banom Jelačićem…
Možete li podsjetiti na tu epizodu?
Riječ je o tome da je povratak tog spomenika u Zagrebu početkom devedesetih bio shvaćen kao velik demokratski čin, a da se nije pitalo tko je taj habsburški sluga na konju. Inače, u konkretnim diskusijama u to doba o Jelačiću povjesničarka Mirjana Gross imala je druge stavove, ali je u tom trenutku već bila usamljena. Dakle, Hrvati i Srbi su pod Jelačićem složno sudjelovali u gušenju demokratske, republikanske revolucije u Beču u oktobru 1848. u ime feudalnog apsolutizma, dovodeći na vlast Franju Josipa. Odigrali su mračnu kontrarevolucionarnu ulogu u Evropi, ulogu koje bi se danas, kada se pozivaju na demokratske, republikanske i evropske vrijednosti, trebali stidjeti.
Inicijativu za vraćanje spomenika u Zagrebu pokrenuli su politički liberali.
To govori o vizionarstvu liberala: kako su ga doveli, tako su i nestali sa scene. Ostala je samo ta sramota, taj spomenik na grobu hrvatskog građanskog liberalizma. Prikupili su silne potpise za vraćanje spomenika na Trg Republike. A koliko su potpisa skupili protiv masovnog uništavanja hiljada partizanskih spomenika, bacanja u smeće skoro tri milijuna knjiga? Nijedan.
Tada započinje i postkomunistička tranzicija, kojom se bavite u svojoj knjizi “Zona prelaska – o kraju postkomunizma”. Je li tranzicija danas napokon završena?
Završena je, ali ne zato što je bila uspješna, nego zato što je izgubila svaki smisao. Postoji svega nekoliko zemalja koje su bile ekonomski uspješne u dostizanju razvijenog zapada, tj. u prelasku u klub moćnih, bogatih, stabilnih kapitalističkih zemalja. Najviši rast su imale Poljska, Estonija, Albanija i za najveće čudo – Bjelorusija. Najveći gubitnik je Ukrajina, koja nema nikakav rast, dapače ima negativan rast, i to još prije ovog rata. Trebat će joj više od pola stoljeća da dostigne ne zapad, nego stupanj razvoja koji je imala u Sovjetskom Savezu prije skoro četrdeset godina. Niti jedna zemlja bivše Jugoslavije nije ostvarila takve stope rasta kojima bi mogla dostići zapad, a istočna Evropa u cjelini daleko zaostaje za prosječnim globalnim rastom od 3,8 posto. Teoretičari koji su radili bilancu “šok-terapije” koja je uvedena nakon pada komunizma danas predlažu da pojam tranzicije, koja je stvorila uglavnom gubitnike, zamijenimo pojmom krize. To je ono što je započelo 1989/90. i traje do danas – kriza.
Što je s vjerom, probuđenom nakon pada komunizma? Granica između crkve i države u nominalno sekularnoj državi sve je tanja, čak se čini da je nema?
Kada govorimo o slavnom, veličanstvenom povratku vjere u javnost i javni život, ulasku u državne institucije, sistem obrazovanja, osvajanje javnosti od strane Crkve, odnosno institucionalizirane vjere, onda to poistovjećujemo s renesansom vjere u Boga. To je pogrešno. Riječ je o renesansi crkvene moći i utjecaja u društvu, a ne o produbljenju vjere. Prije bi se moglo govoriti o nekoj vrsti ateizacije same vjere, njezinoj totalnoj kulturalizaciji. Uspješna je utoliko ako je svedena na privjesak nacionalnog identiteta. To je prije poraz nego pobjeda vjere. Ona je postala moćna, ali u svojoj kulturaliziranoj, identitetskoj formi. Kod nas su vjera i hrvatstvo odnosno srpstvo do te mjere poistovjećeni da je pitanje postoji li iza toga uopće nekakva duboka, transcendentna vjera u Boga.
Možemo li s te strane promatrati fenomen muškaraca koji svake prve subote u mjesecu kleče na trgovima gradova i mole se za duhovnu čistoću?
Prvo treba reći da su ti takozvani klečavci u biti institucija dobro organiziranog civilnog društva. Pred nama se rađa jedno veoma moćno desno, konzervativno, proto-, para- ili – klerofašističko civilno društvo koje sve više zauzima javni prostor i nastupa zajedno s pro life inicijativama u okviru nekakve renesanse ideje obitelji i slično. I tu će nužno doći do sukoba, a da će se država u svemu tome praviti blesava i pozivati na svoju sekularnost i svoju nevinost, iako svi znamo na čijoj je strani. Tragedija je međutim u tome da se ova desekularizacija ne odvija onako kako su liberalni teoretičari očekivali. Vjerovali su da će u postsekularnom svijetu one pozitivne, moralne vrijednosti vjere u boga obogatiti društvo i učiniti ga više demokratskim. Ali to se ne događa. Naprotiv!
U radnom nacrtu novog Zakona o medijima izjednačeno je promoviranje komunizma i nacifašizma. Dakle, zbog antifašističke prošlosti uskoro bismo mogli završiti na sudu?
Odgovor je veoma jednostavan: hrvatska država se kroz taj novi zakon, upravo s tim tezama evropeizira, zato što je to oficijelna politika EU-a koja u tri deklaracije o prošlosti i kulturi sjećanja izjednačava komunistički te fašistički i nacistički totalitarizam. U Evropskom parlamentu su gotovo sve stranke glasale za tu rezoluciju, uključujući socijaldemokrate i zelene. Dakle, hrvatska država ne čini ništa što EU demokratski nije odlučila. Živjela Evropa! Ali to sam već spomenuo. Problem je u tome što se ta evropska zajednica želi utemeljiti u nekakvom identitetu, kao što je to pokušala međuratna jugoslavenska kraljevina. Zato se više ne mogu poistovjetiti s projektom tih takozvanih euroatlantskih integracija. To ide u krivom smjeru. Svaka forma transnacionalne suverenosti koja se zasniva na identitetu je utopija ili, još gore, distopija.
Novosti, 22.09.2023.
Peščanik.net, 23.09.2023.
