Sjećanje je čudna stvar i ne priziva se po narudžbi. Uzmimo za primjer rat; iako u kontekstu predizborne kampanje pojedini političari čine sve da svoje biračko tijelo podsjete na rat, to im eventualno uspijeva isključivo na najpovršnijem nivou. Pravo prisjećanje rata, živi povratak u prošlost sa svim detaljima dešava se samo u prustovsko-metafizičkim okolnostima, bez pragmatično-tendencioznog posredovanja politikantskih proglasa i saopćenja.

Prije neku noć, malo prije nego će zazvoniti mobitel, zakrčao je zvučnik na televizoru, pa sam se sjetio rata. Sjetio sam se kako je krčao radio, pokretan od strane skoro istrošenih baterija, u vremenu kad struje nije bilo mjesecima. Uključivali bismo ga uglavnom noću, malo uoči ili iza ponoći. Radio je krčao, a kroz krčanje su se čuli glasovi. Najbolje pamtim dvije emisije iz tog vakta. U jednoj su se iščitavale poruke ljudima o kojima njihovi bližnji nisu znali ni jesu li (još) živi. Ta se emisija najprije zvala „Poruke lične prirode“, no onda je Abdulah Sidran negdje kazao da bi takvo ime bolje odgovaralo emisiji u kojoj samci i samice traže partnere i partnerke, a ne emisiji u kojoj se traga za nestalim bližnjim te je emisija, možda i zbog ovog pjesničkog apela, promijenila ime u „Pokidane veze“. Druga emisija koje se sjećam zvala se „Sandžak, otrgnut od srca“.

Ova je emisija, kako joj i ime kaže, poručivala kako je Sandžak otrgnut od matice-zemlje, Bosne i Hercegovine. Ona je to „srce“ iz naslova, i zbog geografski srcolikog oblika i zbog simbolične važnosti za Sandžak. U periodu u kojem su nosioci vlasti u današnjoj Republici Srpskoj odbijali makar i samo oficijelno priznati da su dio Bosne i Hercegovine, kad su činili sve (baš sve) da se Bosna i Hercegovina izbriše sa geografske karte, sarajevski državni radio je prizivao historijske veze između BiH i Sandžaka, između ostalog i pokušavajući valjda barem na pukoj simboličkoj razini odgovoriti na karadžićevske fantazme o ujedinjenju „svih srpskih zemalja“. Nije tu, međutim, bilo nikakvog političkog plana ni strateškog okvira, bio je samo vapaj u eteru, bliži registru one kunderijanske „litosti“ (ojađenosti) negoli današnjim autonomaškim proklamacijama muftije Zukorlića i paralelama koje ovaj povlači između Sandžaka i Republike Srpske.

A paralele između Sandžaka i Republike Srpske postale su gotovo pa medijsko opšte mjesto nakon što se u subotu uveče, u centru Novog Pazara, okupilo više stotina mladih ljudi da proslavi pobjedu reprezentacije Turske nad reprezentacijom Srbije u polufinalu svjetskog košarkaškog prvenstva. Budimo precizni, nisu Novopazarci toliko slavili pobjedu Turske, koliko su slavili poraz Srbije, zemlje čiji su državljani i čiji im pasoš, recimo, za razliku od državljana Bosne i Hercegovine već omogućava slobodno putovanje po (skoro) cijeloj Evropi. Uostalom, Turska je i dotad na prvenstvu nizala sve same pobjede (nijedan poraz Turci nisu imali do finala sa SAD-om), pa velikih javnih slavlja u Novom Pazaru nije bilo. Sandžački slavljenici su se, dakle, radovali porazu svoje zemlje; kad se u Republici Srpskoj javno raduju sportskim porazima Bosne i Hercegovine, sarajevski mediji pravednički lamentuju kako se takvo što ne zbiva nigdje drugdje, ako ništa, sad se vidi da nije baš tako. Iako je Meho Omerović, potpredsjednik Ljajićevog SDP-a, javno osudio novopazarsko slavlje trijumfa Turske i poraza Srbije, pojedini kolumnisti desno orijentisanih srbijanskih medija već su počeli (indirektno) prozivati Rasima Ljaljića i Sulejmana Ugljanina da se javno odrede – za koga su te subotnje noći navijali. Kad je o Zukorlićevim navijačkim preferencijama riječ, mogla bi se vjerovatno varirati ona Dodikova: on navija za Srbiju, osim kad ona igra protiv Turske.

Pojave poput novopazarskog proslavljanja srbijanskog sportskog poraza, odnosno banjolučke (pa i širokobriješke) radosti kad izgubi Bosna i Hercegovina, uvijek izazivaju medijsku histeriju, no na njih se treba navići. Raspad Jugoslavije stvorio je kontekst u kojem će se takve stvari još dugo dešavati. Tome ne treba pridavati preveliku pažnju. U parafrazi sevdalinke mogli bismo reći: Neka navija ko za koga hoće.

Uostalom, cilj matrice etničkog čišćenja jest i bio da se granice država u potpunosti poklope sa etničkim. Kao i fenomen „dviju škola pod jednim krovom“, navijanje protiv vlastite zemlje (u smislu državljanstva) je, naoko paradoksalno, zapravo dokaz multietničnosti. Uostalom, i oni silni navijači što pohode gostovanja bh. fudbalske reprezentacije uglavnom su državljani (i nosioci pasoša) Njemačke, Austrije i drugih evropskih zemalja, koji su se, nerijetko, formalno morali odreći bosanskohercegovačkog državljanstva, a u sportu fanatično navijaju za Bosnu i Hercegovinu. To što se pojedinci prije identificiraju sa etničkim, nego sa političkim identitetom nije opasno, sve dok se ne pokuša operacionalizirati ideja o promjenama granica. Svaka takva ideja (ili san, kako bi rekao Nikola Špirić) je mačka u džaku i nemoguće je unaprijed znati kakve će posljedice imati ideja, odnosno da li će se san pretvoriti u noćnu moru.

Oslobođenje, 13.09.2010.

Peščanik.net, 14.09.2010.