“…demokratiju treba uništiti oružjem demokratije.”
Adolf Hitler

 
Raspad Jugoslavije proizveo je traume na čitavom prostoru bivše zajedničke zemlje i u etničkom rasejanju. Slovenija je ostala bez nespornog prilaza otvorenom moru. Hrvatska bez istorijskih, etničkih i kulturnih prostora u Bosni i Hercegovini. Rat je uništio trećinu njene teritorije. Crna Gora se upustila u dubrovačku operaciju koja je postala njena moralna senka. Uplivom srpske politike, vojske, paravojske, crkve i organizovanog kriminala, ostala je podeljena na naknadno smišljenim nacionalnim i duhovnim osnovama. S dvonacionalnim karakterom, pod pretnjom delovanja balkanskih spojenih sudova dok kosovska kriza dostiže novo usijanje, Makedonija, u najboljem slučaju, traga za novim identitetom. Makedonija, Kosovo i Srbija nemaju izlaz na more. BIH je masakrirao etnički rat, a Dejton ozvaničio dugoročnu podelu. Bošnjaci su jedini veliki jugoslovenski narod koji je ostao bez nacionalne države. Srbi u BIH neće razumeti načela koja kosovskim Albancima daju pravo na samoopredeljenje, a njima odriču zahtev za federalizmom koji bi ih učinio autonomnim i od Sarajeva i od Beograda. Novo međusobno udaljavanje SAD i Rusije ne donosi izglede da će kosovski Albanci priznanje nezavisnosti ostvariti u Savetu bezbednosti UN.

Jugoslovenska dezintegracija, zasad, neće dobiti legalističko finale. Još jedna trauma, koja se neće zaustaviti na kosovskim granicama. Nakon prijema Rumunije i Bugarske, Zapadni Balkan je za Evropsku uniju, najmanje, logično teritorijalno proširenje. Standardi na osnovu kojih je prihvatila Grčku, potom još nekoliko pravoslavnih i bivših komunističkih zemalja, možda neće morati da obavezuju EU na birokratsku krutost u predstojećem integracionom zahvatu. Zapadni Balkan nije jedina teritorija s kojom je EU preuzela nacionalizme kao relikte koje su održavali komunizam, klerikalizam i tragovi nedorečenih istorijskih nesporazuma. Zatežući oko budućeg statusa Kosova, Rusija nije slučajno postavila novu prepreku balkanskoj evropeizaciji koju su sputavale i njena caristička i njena boljševička spoljna politika.

Preuzimanje staranja o Kosovu koje će ostati u stanju zamrznutog sukoba, dodatno će opteretiti EU i njenu politiku proširenja. EU i SAD se suočavaju s posledicama nedovoljne odlučnosti i preteranih kompromisa. Nalik nemačkoj Vajmarskoj republici podvrgnutoj ponižavajućim odredbama Versajskog ugovora, u Srbiji je mlada i rovita demokratija, nakon 2000, preterano izložena pritiscima koji su ohrabrivali nacionalističke snage koje su pozivale na restauraciju, dok je društvo, u dubini, dobilo nedovoljno jasnu nadoknadu nacionalnim i tranzicionim frustracijama. Duboke rezove, poput izručenja Miloševića Hagu, nisu pratila ohrabrenja koja bi ostavljala dovoljno daha prvoj demokratskoj i tranzicionoj vladi. Dvotrećinsku većinu zaraženu nacionalizmom i funkcionalno nepismenu, umornu i nespremnu na dodatno školovanje ili prekvalifikaciju, iščekivala su tranziciona iskušenja, tokom kojih su se od nje očekivala nova odricanja, uključujući suočavanje s nedavnom prošlošću ratnih zločina i državnog terorizma. Građansko društvo dodatno je ućutkano mitom o zapadnoj politici dvostrukih standarda i, konkretno, birokratskim maltretiranjem onih koji su nameravali da neporedno zakorače u prostor liberalne demokratije prelazeći šengensku granicu. NATO je propustio da nedvosmisleno osujeti pokušaj vojske Republike Srpske da napadne vladu u Beogradu, ili da na pobunu Crvenih beretki odgovori podrškom u odbrani demokratije koja bi primirila nedoumice kako su se raketiranjem mostova, Avalskog tornja i putničkog voza branila ljudska prava kosovskih Albanaca. Srbija danas zaslužuje, najmanje, evropsko strpljenje.

Međunarodna krizna grupa formulisala je odgovornost i izazove s kojima će se suočiti mandat EU na Kosovu. Pod unutrašnjim pritiskom albanski lideri proglasiće nezavisnost. Srbija će zadržati kontrolu severno od Ibra. Srbi će kao nezaštićena manjina napustiti enklave. Nova reka izbeglica i eksplozija nereda ohrabriće mreže organizovanog kriminala, narkotika, ilegalnih migracija i trgovine ljudima. Biće diskreditovana zajednička spoljna i bezbednosna politika EU kao jedinstven i kredibilan činilac u međunarodnim odnosima, naročito u tekućem vremenu osporavanja doskorašnje globalne nadmoći SAD i uspona autoritarnih režima. Jasniji i strateški savez sa SAD, globalnim osloncem liberalne demokratije, danas je dugoročna i istorijska evropska obaveza. EU priznaje da takva politika “zavisi od konsolidacije dostignuća” na Zapadnom Balkanu.

EU je, istovremeno, sebe dovela u poziciju da Koštunica njenim odnosom prema Kosovu uslovljava nastavak evropske integracije Srbije, koja podrazumeva disciplinovanje razuzdanog parlamenta i isporučivanje preostalih ratnih zločinaca. Srbija će i nakon jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova nastaviti da na osnovu sopstvenog ustava, Povelje UN, Helsinškog završnog akta i Rezolucije 1244, polaže svoja prava na suverenitet nad Kosovom, i da s Rusijom blokira članstvo Kosova u međunarodnim institucijama.

Ukoliko je, u svetlosti optimizma, za Srbiju ubrzana evropska integracija značajna kompenzacija, postavlja se pitanje da li će srpska vlada dopustiti da se ospore njen savez s Rusijom, i interesi ruskih i domaćih oligarha. Da li će se time ohrabriti biračko telo koje u demokratskoj i svojinskoj transformaciji traga za uzrocima svih neprilika?

Čitav prostor Zapadnog Balkana imao je teškoće u formiranju liberalnih i demokratskih alternativa dominantoj politici. Jedna od prvih poruka dobre volje trebalo bi da bude odustajanje EU da šengenskim pritvorom Srbiji nameće kolektivnu kaznenu politiku. Nju ona može jednostavnije i delotvornije primeniti na predstavnike ovdašnje političke, intelektualne i poslovne elite koji i dalje podstiču razvoj autoritarne, nekad i varvarske političke i opšte kulture.

 
Danas, 28.08.2007.

Peščanik.net, 27.08.2007.