Akcija Kunstlager, Novi Sad, Led art, 29.2.2000, foto: Srđan Veljović
Akcija Kunstlager, Novi Sad, Led art, 29.2.2000, foto: Srđan Veljović

Sve, samo ne radost i samopouzdanje odlikuje proslave tridesetogodišnjice samostalnosti Slovenije (26.6) i njeno preuzimanje predsedništva Evropskog Saveta (1.7). Za zainteresovanu publiku, Mladina je izdala treći posebni broj o događajima od pre trideset godina. U toj publikaciji je nekoliko odličnih članaka, naročito onih koje je napisao istoričar Božo Repe. Među portretima ljudi koji su u to doba imali istorijsku ulogu, istupa Spomenka Hribar, koja je još ranije pokrenula pitanje odgovornosti za posleratne zločine i pomirenja. Upravo to je, u kalkulantskoj i nemoralnoj manipulaciji crkve i desnice, proizvelo najgore u današnjoj kolektivnoj psihologiji države: revizionizam koji se razrastao u fantazmu o dobrim izdajnicima i lošim partizanima, koji su „ukrali“ Sloveniju i drže je u svojim krvavim rukama sve do danas. Razlaz između onih koji su u samostalnosti videli samo tu mogućnost tumačenja prošlosti i vođenja odgovarajuće politike, i onih koji to nisu hteli, desio se jedva pola godine od uspostavljanja prve vlade. Nosilac revizionističke politike Janez Janša bio je od samog početka glavni politički smutljivac, koji je za tada ogromne sume i protiv međunarodnog embarga prodavao oružje, možda samo na bosanskom ratištu, i pokušao da napravi puč; suđeno mu je, nije osuđen u krajnje sumnjivom procesu. Aferu je ponovio, takođe sa oružjem (vozila Patria, u finsko-austrijsko-slovenačkoj kriminalnoj saradnji); suđeno mu je, nije osuđen, proces je zastareo, austrijski saradnik je osuđen i još sedi u zatvoru. Aktivno je još nekoliko procesa protiv Janše, među njima neki o nejasnoj svojini, i građanske parnice sa dve novinarke RTS, koje je nazvao „isluženim prostitutkama“, pod vlašću izvesnog svodnika „Milana“. U sudskom procesu je oslobođen, njemu naklonjeno sudsko veće izdalo je neverovatno sramotnu odluku u kojoj se njegov prostakluk poredi sa slobodom mišljenja francuskih prosvetitelja 18. veka. Janša je bio predsednik države (2004-08) kada je Slovenija prvi put vodila predsedništvo Evropskog saveta. To je bilo i doba velike krize, pa je Janša uveo zakon koji je smanjio plate u javnom sektoru, a preuzeli su ga i u privatnom: propao je dobar deo nižeg srednjeg sloja. Janša je pozivao „trojku“ da sa Slovenijom naprave nešto slično kao sa Grčkom. Srećom, nisu se odazvali. Njegov drugi mandat (2012) propao je za godinu dana posle masovnih demonstracija i finansijskih malverzacija koje je otkrila Komisija za korupciju; suđen je, osuđen, našao se u zatvoru, a onda je oslobođen odlukom Ustavnog suda. Tada je njegov slučaj na desnici dignut u pitanje ljudskih prava (jednoga), a godinu dana su njegove pristalice izvodile mini-mitinge pred zgradom suda, nikada uznemirene policijom. Na izborima je dva puta dobio većinu, ali nije uspeo da napravi vladu, jer se oblikovala koalicija sa glavnim ciljem – protiv njega. Kada je takva koaliciona vlada pala 2019, Janša je sastavio vladu sa onima koji su prethodno javno obećali da neće sa njim. Sve prethodne izbore proglasio je prevarom.

Od 2016. radi medijski centar, podređen SDS-u (Slovenačkoj demokratskoj stranci) i direktno Janši. Tu su televizija Nova24TV, portal, časopis Demokracija i nekih dvadesetak lokalnih radio stanica i portala po celoj Sloveniji. Medijski centar dobrim delom finansira Mađarska. Sud je odlučio da to nije nezakonito. Medijski centar, koji ima i svoje odeljenje botova i trolova, neprekidno proizvodi govor mržnje, anonimni komentari su još gori, a sve se uklapa sa Janšinim tvitovima, primerima prostaštva. Gledanost je mala, ali to je prvi izvor i uzor za neonaciste, vardiste (lokalne vigilante), Generaciju identiteta, Žute prsluke i druge slične grupe. Novinar Erik Valenčič je snimio dokumentarni film pre nekoliko godina u kojem otkriva veze između Janše i takvih grupa.

Dobivši vladu na počeku epidemije, Janša je iskoristio situaciju i sproveo masovni kadrovski cunami – od rukovodilaca muzeja do važnih državnih institucija, policije, sudstva, do akcija protiv „režimskih“ časopisa, javne televizije, Pop televizije i Slovenačke agencije za štampu (STA). Mađari su kupili Planet TV, koji sada uređuje njegova ekipa. Istovremeno je na početku poslove nabavke medicinskog materijala prepustio svojim ministrima i prijateljima (učestvovala je i njegova supruga), sa katastrofalnim rezultatima. „Zviždač“ iz nacionalne agencije za nabavke Ivan Gale otkrio je skandalozne postupke, posle čega je izgubio posao. Umrlo je preko 4.500 ljudi, ponajviše staraca iz domova za stare. Organizacija je bila katastrofalna, mere nefunkcionalne i štetne, komunikacija sramotna. Odluke su se menjale preko noći povećavajući haos. Sada je vakcinisanje sporo i ne obećava većinu, koja bi značila zaštitu od nove epidemije. Na vodeća mesta u Nacionalnom institutu za javno zdravlje vođa je namestio nesposobne ljude, naročito direktora. U decembru prošle godine odbio je veliku pošiljku vakcine, zbog čega je došlo do kobnog zastoja u najgorem trenutku – štedeo je… Za sve to vreme njegovi mediji i on sam su bez prestanka napadali sve ostale, naročito proteste, koji su započeli mesec dana po konstituisanju njegove koalicije. Skandali sa njegovim kadrovima, njegovim izjavama i odlukama vlade su svakodnevna pojava. Korupcija i nesposobnost su očigledni, a direktna politika protiv kulturnih radnika i otvoreni cinizam posebno odlikuju ministra kulture Vaska Simonitija, inače univerzitetskog profesora istorije u penziji. Ministarka za školstvo i sport napravila je sve mogućne greške, ministar za rad i porodicu otvoreno je koruptivan, ministar za okolinu ruši zakon o vodi da bi pridobio mesta za gradnju na obalama reka, mora i jezera za svoje prijatelje, ministar za privredu iz već nepostojeće stranke priprema se da preuzme ceo turizam, ministar za vojsku je infantilna, ali koruptivna karikatura. Najgori je ministar unutrašnjih poslova, koji je uništio ugled policije u javnosti, i koji bez prestanka vređa i zavitlava građane – i skoro uvek objasni u medijima kako to radi i koliko je zadovoljan sobom. Ustavni sud odlučio je da su mere tokom epidemije bile protivustavne (policijski čas nekoliko meseci, ograničenje kretanja, zabrana okupljanja, sve drakonski dodeljene kazne), no ministar je i dalje tu. Poslanici SDS-a po ugledu na vođu lažu, psuju i vređaju u parlamentu. Ministarka pravde konačno je odstupila, pošto Janša već pola godine ne dozvoljava nominaciju dva tužioca koja mu nisu po volji u evropsko telo za sprečavanje korupcije pri dodeli ogromnih evropskih sredstava za epidemiju. Ministar bez portfelja napravio je evropski projekat trošenja tih sredstava koji je bio vraćen. Onda je predložio projekat kojim se crpi otprilike deseti deo predviđenih sredstava.

I konačno, crni „karantanski“ panter. Njega je kao heraldički simbol Karantanije izmislio amater čija su glavna tema bili Veneti kao preci Slovena i time i ostalih Evropljana – mentalno stanje koje je u ranim devedesetim haralo po Balkanu. Janša ga je proglasio državnim simbolom i dao ga na dugmad za košulju, notesčiće i druge predmete koji će se kao pokloni davati gostima za vreme šestomesečnog predsedavanja Slovenije Savetom Evrope: bez konkursa, bez stručnjaka. Na isti način smišljen je i znak predsedništva, preuzet sa članske knjižice SDS-a, opet bez konkursa, delo nekog činovnika, dizajnerska katastrofa. Na protestima su se pojavili različiti avatari crnog pantera, recimo crni pas „karantinac“. Sama sam ponosno nosila Pink Pantera.

Janez Janša nije glavni deo istorije samostalne Slovenije, ali je njen najveći problem.

Skoro petnaest prvih godina Slovenija je imala koalicione vlade sa Liberalnom strankom (LDS) na čelu. Najuspešniji tvorac koalicija bio je Janez Drnovšek. Umereni Drnovšek javno je izgubio nerve kada su dolazak njegove pomoći za romsku porodicu sprečili stanovnici sela Ambrusa, koji su porodicu maltretirali i hteli iseliti. Na početku, u drugoj godini države, sprovedena je tajna administrativna akcija koja nosi sve odlike ratnog zločina, „brisanje“ nešto više od 26.000 građana lišavanjem građanskih prava, posledično imovine, zaposlenja, uz mnoge porodične tragedije. Stvar je došla do Evropskog suda za ljudska prava, „izbrisani“ su dobili pravdu ali nisu dobili odgovarajuću odštetu. U jednom primeru, sud je priznao štetu počinjenu pripadniku druge generacije „izbrisanih“.

Posle pobede Janše na izborima 2004. LDS (Liberalna demokratija Slovenije) se polako raspala, nijedna stranka nije uspela da zauzme tu ogromnu prazninu. Delom je taj prostor zauzela SD (Socijalni demokrati), stranka stare levice, koja još uvek ima značajan broj glasova, drugi iza Janše i stabilnu izbornu bazu. Izuzetna pobeda Mira Cerara (sa Strankom modernog centra, SMC) završila se pre kraja mandata potpunim porazom i prepuštanjem desnici, simbolički krunisana postavljenjem bodljikave žice na južnoj granici države. Na njoj je do sada poginulo mnogo životinja. U graničnoj reci Kolpi udavilo se, tokom poslednjih godina, tridesetak izbeglica koji su pokušali da uđu u Sloveniju. Izbeglice, sudeći po propagandi Janšinog medijskog centra, stalno masovno prljaju, siluju, kradu i ubijaju po Sloveniji. Inače ih slovenačka policija, kršeći slovenačke zakone o azilu, vraća u Hrvatsku, gde ih nemilosrdno tuku i vraćaju u Bosnu. Tamo žive u neljudskim uslovima i pokušavaju „igru“ (game), prelaz do zapadne Evrope. Zanemarljiv broj izbeglica želi da ostane u Sloveniji. Sem prihvatnog centra u Postojni, gde vladaju isto tako neljudski uslovi, postojao je i centar alternative u nekadašnjoj fabrici bicikla Rog u Ljubljani. Tamo su dobrovoljci obezbeđivali izbeglicama prijem, hranu, kurseve jezika i ljudsku toplinu. Početkom proleća, gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković je uz zaštitu policije izbagerisao Rog, svojinu umetnika i mnoge institucije koje su tu radile, između ostalog i jedinu cirkusku školu u državi. Na tom mestu biće sagrađen… alternativni kulturni centar, obogaćen i drugim „sadržajima“ i dakako sa prostorima koji se naplaćuju.

Jedina parlamentarna stranka koja stalno upozorava na probleme sirotinje, društvene nepravde, nejednakosti, eksploatacije (posebno radnika sa Balkana), izbeglica, prekarnosti, bezizlaznosti za mlade i ekološke katastrofe je Levica, istovremeno i jedina bez afera. Podupire građanske inicijative, kao što je uspešno pripremljen referendum o zakonu o vodi, protiv vladinih predloga, koji će se održati 11.7. Program Levice određen je kao „demokratski socijalizam“. Levica bi na izborima sada ponovo zauzela treće ili četvrto mesto, sudeći po prognozama.

Najnovije ispitivanje javnosti pokazuje da je oko 70% građana nezadovoljno vođenjem države, odnosno vladom Janeza Janše. On je upravo deveti put izabran za vođu SDS-a bez protivkandidata, što znači da će stranku, koju vodi već 28 godina, voditi i dalje.

Slovenija ima i predsednika države, Boruta Pahora. Njegovo ačenje na Instagramu dopunjeno je politikom meduze u državnim poslovima, sa izrazitom tendencijom povlađivanja desnici. Opšte uverenje je da predsednika Janša zbog nečega „drži“.

***

Osamostaljenje Slovenije doživela sam u Ljubljani. Na dan održavanja mitinga povodom proglašenja, šetala sam se po gradu sa Biljanom Jovanović, nešto smo kupovale, i jedna drugoj komentarisale kako će „im“ zadovoljstvo presesti. Posle mitinga se poveće društvo okupilo kod nas u stanu, i svi su ismevali Biljanu i mene kao srpske zloglasnice. Ujutro je na ekranu našeg PPC Amstrada još stajalo pismo koje smo naslovili jugoslovenskim univerzitetskim i akademskim sredinama, a na televizijskom ekranu bio je sneg na svim kanalima, sve dok se nije pojavilo zabrinuto Kučanovo lice sa vešću o ratu. Tu se našao i Janša, ministar odbrane, u maskirnoj uniformi i sa brojem 1 na rukavu. Tokom dana mogli su se čuti pucnji iz gradskih kasarni, u Maximarketu su pola sprata konfekcije zamenili – crninom, samo za žene. Neke panike nije bilo, ni navale na samousluge. Posle nekoliko dana nad našom kućom pogođen je helikopter, koji se srećom srušio na poljanu u nenaseljenom području. Prenosio je hleb, pilot je već javio da prelazi na slovenačku stranu. Dugo godina skrivalo se ko je odlučio da puca u helikopter iznad centra grada, i zašto. Posle tog događaja, otišli smo iz Slovenije u Grčku, gde su već bile moje studentkinje na letnjoj školi. Putovali smo sporednim putevima i uz pomoć teritorijalne odbrane, bez pitanja o tome kamo i zašto idemo. Kroz Hrvatsku smo prošli noću, uz malo pucnjave i dve puknute gume. U Kameni Vurli u novinama sam na prvoj strani videla fotografiju ubijenog jugoslovenskog vojnika.

Vratili smo se 18.11. iste godine. Na raskršćima u Vojvodini čekali smo dugo, dok su u pravcu Vukovara prolazili kamioni i autobusi puni vojnika i civila. Na srpsko-mađarskoj granici probleme je imao moj muž, na mađarsko-slovenačkoj ja.

***

Mura, Iskra, Litostroj, TAM, Fruktal, Elan, Gorenje, Tiki, Meblo, Lipa, LIP, Stol, Polzela, Toko, Rašica, Droga, Radenska, Adria Airways, Mercator, Rog, Tomos, Partizanska knjiga, EMO… od tankih telefona na dodir do džezve sa crvenim tufnama, ništa više ne postoji, ili ima druge vlasnike. Takav je ceo svet. Istorijska kafana Klini u Parizu, gde je sedeo Tito i uz njega na desetine slavnih imena, posebno iz Srednje i Istočne Evrope, pravi istorijski spomenik nekih sedam država, postala je fast-food. No Slovenija je doživela nekoliko baš prljavih talasa pre konačne prodaje na neoliberalnom pazaru. Prvo su došli otkupljivači koji su pokrali tehnologiju, otpustili radnike i nestali u pravcu Dalekog istoka. Onda su domaći otkupljivači razdelili blago da bi nastale domaće elite. Zatim je politika trgovala za moć – tako je Janša, prodajući Laško, dobio uticaj nad časopisom Delo. Treća faza bile su prevare sa državnim investicijama, koje su pogodile gradnju i energetiku. I najzad, pojavile su se sumnjive agencije koje bi kupovale za male pare, iscrple, zaradile, pa prodale nizašta – slučaj Adria Airways. Neki su ostali zaposleni, samo što za njih ne važe lokalni zakoni i zaštita, a još je gore sa radnicima sa Balkana, njih po potrebi prodaju u druge zemlje. Prekarnost je opšte stanje mladih.

***

Kada je predsednik vlade proglasio ne-papirom dokument Milana Kučana od pre jedanaest godina, inače objavljen i poznat, mediji su naveli tu ludačku vest i ostali bez ikakvog komentara više od jednog dana. Tek je istoričar Božo Repe jasno rekao o čemu je reč. Posle toga su i mediji posumnjali u ovako besmisleno podmetanje. Ako još stigne i zvanično objašnjenje iz EU o pravom ne-papiru i njegovom autoru, sumnje ne bi trebalo da bude: slučaj, zbog koristi svih u državi, zahteva stručnu i službenu ocenu. Teško je naime naći bilo kakvo razumno, upravno, zakonsko ili administrativno objašnjenje za taj čin.

Isto tako, svi mediji uredno ćute o nedavnom sastanku NATO-a, na kojem se pojavio predsednik SAD-a Bajden i najavio novo poglavlje u odnosima u savezništvu. Jedan predsednik vlade izvesno nije mogao biti predstavljen Bajdenu, zbog svojih izjava o tome da će dotični biti najslabiji predsednik SAD… Da li je to zaista morao biti slovenački? Pitanje šta mi uopšte tražimo u NATO-u je sigurno važnije, ali je ovo pitanje sramotnije. Verovatno je ćutanje o tome bolje nego informacija, ali čemu onda služe mediji? Prikrivanju, jer se boje? Razumnoj oceni da takav detalj nije važan, a može imati neprijatne posledice ne može se prigovoriti. Jer konačno, šta bi se iz toga moglo zaključiti? Jedino da je nerazuman ispad bio škodljiv, a njegove posledice nesagledive.

U oba slučaja, očigledna je namera da se ponašanje predsednika vlade prikrije, i skoro da se to ne može zameriti medijima. Šta raditi sa proslavom i predsedavanjem ES u kombinaciji sa tim ponašanjem? Možda je trenutak da se za tu kolektivnu nelagodnost nađe odgovor… i kraj.

Očekujući rasplet koji bi bio u tome duhu, umeren i human, ali precizan i konačan, možemo početi svoditi bar najosnovnije račune. Zato pođimo od najizrazitije društvene pojave – od protesta. Protesti izvesno ne komuniciraju sa vlašću, ona ih je bez ijednog pokušaja dijaloga odgurnula u ilegalu. Iz nje su protesti, na osnovu ustavne odluke, izašli kao legalni pobednici. No mnogo ranije protesti su postali nešto drugo – kulturni pokret pitanja, ironije, karnevala i veselja, centar pisanja ključnih dokumenata, mesto obnove ugašenih emocija, izvor mudrosti i prostor novih oblika demokratije. Dovoljno je samo napraviti spisak različitih drugih akcija koje su nastale iz protesta, uspešnu inicijativu za referendum o vodi, čak i neke zakonske promene. Protesti nisu širili epidemiju, a učesnicima su davali neophodnu psihičku pomoć da prežive epidemiju. Protesti su podstakli nastanak svoje poezije, svoje muzike, svojih lutaka, svog pozorišta, svog radija, svog duhovitog jezika… i fizičke kondicije. Protestima ozbiljno nedostaje sopstvena televizija – a nije nemoguće! Kad smo zadnji put doživeli da napamet naučimo pesničku reč, da u glavi zadržimo stihove, da odmah prepoznajemo metafore, jezičke igre i vizualne asocijacije? Protesti nisu samo stvorili svoj, možda efemerni folklor: stvorili su navike, stvorili su prenos, svoju širu publiku, uspostavili su čvrste mostove između generacija, prikazali su mlade koji su potpuna suprotnost nametnutim stereotipima. Protesti su, ukratko, stvorili džinovski mehur, koji je istovremeno zaštita od neodgovorne vlasti i osmatračnica za bolje viđenje i rasuđivanje. Onako kako je vlast iskoristila epidemiju za sprovođenje svojih ciljeva, bez posebne pažnje posvećene žrtvama, tako su protesti sa svoje strane delovali na solidarnost, međusobnu pomoć, bolje razumevanje, čišćenje pojmova i visoku osetljivost za drugoga – dakle i za svest o epidemiji. Protesti su ostvarili, u tom svome mehuru, uslove za jednakost, razumevanje razlika, i nužnu potrebu smanjivanja siromaštva i zavisnosti. Delovali su emancipatorno, oslobađajuće, otvarali su oči i brisali predrasude. Ali vlast nije poljuljana, a izjave nosilaca vlasti jasno pokazuju da su neophodne neke druge mere. Protesti, samo mesec dana mlađi od vlade, postali su odgovorna institucija. Vlada laže o protestima, protesti se smeju vladi. Ko će na kraju biti kraćeg trajanja, pokazaće vrlo bliska budućnost. Razlika je naravno i u tome što protesti mogu sebe ukinuti bez problema i veselo, a vlada nikako. I na kraju, protesti će ostati u prijatnom sećanju, a vlada nema nikakve šanse da bude zapamćena po bilo čemu dobrom. Biciklisti zaslužuju knjigu, ali ne zaboravimo skejtere, trotinetaše, one na invalidskim kolicima, pešake i prateće pse…

Sve se to naizgled ticalo vlade i vlasti, a zapravo se tiče samo jednoga – vođe. I zato se broj rešenja sve više sužava prema jednom. Prema onome koji pozajmljuje novac u Republici Srpskoj i istovremeno bi da menja granice Bosne i Hercegovine, onome koji je, po položaju, najveći prostak među tviterašima, onome koji je uistinu imao „intimnu opciju“ u osamosvojenju države, da sebi i samo sebi omogući vlast, onome koji se sveti svakome ko mu se čini opasnim za tu intimnu opciju već punih trideset godina, onome ko, po svemu sudeći, nije više uračunljiv u vođenju države ili u izvođenju bilo koje javne službe. Njegova partija, koalicija, većina pristaša će, vođena motivima koji su im dosada ugrađivani, nestati u isparenjima čim se zatvore novčane, vlasničke, upravljačke i medijske česme: svi će se zavući u svoj osnovni i najomiljeniji prostor, kod šanka, gde su se inače jedino učili da misle, govore i ponašaju se. Janšizam kao stil političkog javnog nastupanja izaći će iz mode.

Pustimo po strani sve što boli, modrice od pendreka, žalost za mrtvima i bolesnima, osećanje nemoći, usamljenost, čak i nepregledni spisak međunarodnih i domaćih gafova, koji se događaju više puta dnevno. Osnovni razlog koji niko, ni sa jednim odgovornim, razumljivim i razumnim mišljenjem ne može da odobri jeste politika smanjivanja: smanjivanja životnog prostora i mogućnosti, napredovanja misli, naučne i umetničke, širenja slobode svih vrsta i na svim nivoima. Svako smanjivanje ljudskih prava je zločin protiv ljudskih prava, a takvih zločina je politika janšizma počinila u velikom broju. Zakoni i mere koje je ta vlada donosila bili su protivustavni. Niko, međutim, ne pominje zločine protiv ljudskih prava. Valjda će i to doći na red…

Neprijatno očigledan pandan opštoj politici smanjivanja bila je politika grabljenja, u šta računam i kadrovanje. I da bi trijada bila potpuna, sve je to pratila neopisiva laž. Ko još ima nerve da zaviri u Janšine medije, naći će tamo neočekivano veliki broj pohvala vođi i vladi, u čistom staljinističkom stilu. Ovaj žalosni anahronizam je znak, opomene za jedne, nade za većinu. I dok sa vodom pod nosom piskarala optužuju sve ostale za sve što se može zamisliti, možda je zaista najbolje mirno sedeti pored reke i čekati da voda donese leševe protivnika – bar je to savet čoveka za sve rupe, mutljage i blata, Dimitrija Rupela. Ne, naravno, hoćemo čistu i pitku vodu, u kojoj bismo se brčkali već ovoga leta i gledali blagonaklono Evropu, kao njeni suvereni, moćni i pametni građani, trenutno predsedavajući i ništa više, bez pumpanja, bez amaterizma i sa mnogo stila. Smanjivanje, grabljenje, laž… prošlost nekoga juna.

Temom 30 godina samostalnosti Hrvatske i Slovenije bavimo se uz podršku forumZFD-a.

Peščanik.net, 26.06.2021.

30 GODINA SAMOSTALNOSTI HRVATSKE I SLOVENIJE
JUGOSLAVIJA

The following two tabs change content below.
Svetlana Slapšak, rođena u Beogradu 1948, gde je završila klasičnu gimnaziju i doktorirala na Odeljenju za antičke studije na Filozofskom fakultetu. Pasoš joj je bio oduzet 1968-73, 1975-76. i 1988-89. Zaposlena u Institutu za književnost i umetnost 1972-88. Predsednica Odbora za slobodu izražavanja UKS 1986-89, sastavila i izdala preko 50 peticija, među njima i za oslobađanje Adema Demaćija. Bila članica UJDI-ja. Preselila se u Ljubljanu 1991, gde je redovna profesorka za antropologiju antičkih svetova, studije roda i balkanologiju (2002-14), koordinatorka studijskih programa i dekanka na ISH (2004-14). Glavna urednica časopisa ProFemina od 1994. Umetnička direktorka Srpskog kulturnoga centra Danilo Kiš i direktorka Instituta za balkanske i sredozemne studije i kulturu u Ljubljani. Predložena, u grupi Hiljadu žena za mir, za Nobelovu nagradu za mir 2005. Napisala je i uredila preko 100 knjiga i zbornika, oko 500 studija, preko 3.000 eseja, nekoliko romana, libreto, putopise, drame; prevodi sa grčkog, novogrčkog, latinskog, francuskog, engleskog i slovenačkog. Neke od novijih knjiga: sa Jasenkom Kodrnja, Svenkom Savić, Kultura, žene, drugi (ur, 2011); Franc Kavčič in antika: pogled iz antropologije antičnih svetov (2011); Mikra theatrika (2011); sa Biljanom Kašić i Jelenom Petrović, Feminist critical interventions [thinking heritage, decolonising, crossings] (ur, 2013); Antička miturgija: žene (2013); Zelje in spolnost (2013); Leon i Leonina, roman (e-izdanje, 2014); Leteći pilav (2014); Kuhinja z razgledom (2015); sa Natašom Kandić, ur. Zbornik: Tranziciona pravda i pomirenje u postjugoslovenskim zemljama (2015); Ravnoteža, roman (2016); Preživeti i uživati: iz antropologije hrane. Eseji i recepti (2016); Kupusara. Ogledi iz istorijske antropologije hrane i seksualnosti (2016); Škola za delikatne ljubavnike, roman (2018); Muške ikone antičkog sveta (2018); Libreto za kamernu operu Julka i Janez, Opera SNG Ljubljana, premijerno izvedena 19.1.2017; Antična miturgija (2017); Muške ikone antičkog sveta (2018); sa Marinom Matešić, Rod i Balkan (2018); Mikra theatrika II: antropološki pogled na antično in sodobno gledališče (2018); Volna in telo: študija iz zgodovinske antropologije (2019); Moj mačkoljubivi život (2021); sa Aleksandrom Hemonom, Mladost (2021); Feminističke inscenacije (2021); Osvetnice, roman (2022); Grožnja in strah: razraščanje sovražnega govora kot orodja oblasti v Sloveniji (2022). Romani su objavljeni na slovenačkom i makedonskom. Dobitnica nagrada Miloš Crnjanski za knjigu eseja 1990, American PEN Award 1993, Helsinki Watch Award 2000, Helen Award, Montreal 2001, nagrade Mirko Kovač za knjigu eseja 2015, nagrade Mira ženskog odbora PEN-a Slovenije 2016, Vitalove nagrade Zlatni suncokret 2017.

Latest posts by Svetlana Slapšak (see all)