Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Šta je nama bio, a šta danas jeste Vojislav Šešelj? Niko i ništa, uveren sam, mada je teza o njegovoj minornosti lagodna amnestija za veliko životno nedelo. Pre četvrt veka rulja je bila opčinjena njime i njegovom pojavom, izlivima javne mržnje i ekstremnog šovinizma. Takva je svetina, stvara svoje mračne junake a i oni nju. Vojvoda u doba devedesetih beše postao folklorno čudo, koje burno evoluira u čudovište i tragikomično strašilo. Najveći Srbin opčinjene gomile stigao niotkuda, kukavni siledžija i pištoljdžija, sa ustima punim poganog jezika i najgadnijih uvreda.

Tu verbalnu infekciju sejao je nesmetano, svuda i uvek, agresivno i neumorno. U atmosferi svakojakog nasilja neko ga je proizveo u četničkog vojvodu, pa je kao takav postao etalon rodoljublja. U tom svojstvu je vršio svoju mahnitu istragu izdajnika i plaćenika, a uz Nikolića i Vučića je stao na čelo opskurne četničke trojke koja je godinama nesmetano prislanjala nož pod grlo nesrećne Srbije. To je sečivo još na istom mestu.

Pred dobrovoljni odlazak u Hag, sa namerom da sredi „Kurvu del Ponte“ i rasturi tribunal, najavio je Đinđićevu smrt. U tom poslu pomagao mu je lični seiz Tomislav Nikolić, koji je na Trgu Republike napravio morbidnu paralelu sa počivšim Brozom: „Ako negde vidite Zorana Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema sa nogom.“

O svom obimnom nedelu i razbijanju svake ideje o ljudskoj pristojnosti ispisao je na hiljade stranica bezvrednih kupusara, sa naslovima pogodnim za suptilne grafite u staničnim klozetima. Njegovo suđenje se pretvorilo u farsu, u kojoj autistične sudije sa smešnim perikama, ogrnute crvenim togama, sude klovnu koji prezire svoju i svačiju slobodu.

To je trajalo godinama, na radost insomničara, koji su noćima u odloženom prenosu gledali neverovatne dijaloge smlaćenog vojvode i kostimiranih sudija. Tamo je smrtno oboleo od raka, a Nikolić i Vučić su mu spremali potresno posmrtno opelo i ukop, optužujući sud za surovost, a vlast za nemar. Mesecima su nosili majice sa oslikanim Šešeljevim nosem i ostatkom lica, tražeći saosećanje za svog izmoždenog učitelja, već viđenog mrtvaca. Bio je to preventivni, patetični parastos, na koji pokojnik iz svojih razloga ne beše došao.

Odmetnuti radikal Nikolić je u odsustvu gurua osvojio vlast i predao je Vučiću. Šešelj je sa robije pretio izdajnicima i proklinjao ih iz svoje agonije, sve dok nije nagovešteno da bi mogao da bude oslobođen. Vulin je zakukao: „Zapad ga namerno pušta da bi rušio Vučića.“

Šešelj se vratio slobodan i zdrav, jeo je cvekle i jabuke i skinuo kancer sa jetre. Postao je sluga svog nekadašnjeg potrčka. Beznačajan u politici nastavio je da kao i uvek podržava ono što najmanje vredi i nanosi najveću štetu.

Prekjuče smo čuli konačnu presudu za Šešelja, od nečega što se zove „mehanizam“, ali i u toj posttribunalnoj napravi ima sudija. Žalbeno veće mu je odrezalo deset godina robije što je, uz nešto viška, vojvoda već veselo odležao. Dakle, sada je ratni zločinac sa atestom, što mu ga je dao taj mehanizam koji Srbija priznaje kao legitimni sud.

Ne bih komentarisao presudu, niti pravio analogije sa drugim odlukama. Ne mrzim Šešelja, potpuno sam ravnodušan prema njemu, mada sam sa njim i Nikolićem još 1993. kao pukovnik Vojske Jugoslavije imao teške javne sukobe. Arhive su dostupne. Bilo je tu, da oprostite na formulaciji, ali tačnije nema, obostranog javnog pičkaranja (sa Nikolićem bukvalnog) nastalog na osnovu mog uzaludnog otpora pojavi da su mnogi oficiri, i neki generali, pali na kolena pred Šešeljem. A on je na sednici savezne skupštine u TV prenosu javno rekao da radikali neće da glasaju za budžet dok Lj. St. ne bude izbačen iz vojske. No o tome drugi put.

Nisam ponosan zbog mog ondašnjeg rečnika punog glagolskih radnji, niti okolnosti da sam istom merom odgovarao na Nikolićeve i Šešeljeve psovke. Ali, tada sam verovao da se sa tim bahatim vucibatinama ne može drugačije. Grešan ja, u to sam uveren i sada.

No jutros (četvrtak), gledao sam nekakve umudrene analitičare, sa svojim okorelim lamentima o uobičajenoj sudskoj nepravdi, uz odvratno opšte mesto da je Šešelj osuđen „samo zbog toga što je Srbin.“

Ne bih licitirao sa nacionalnim osećanjima VŠ, takvo sektaško merilo pripadanja držim beznačajnim, ali ako stvari razložimo do krajnjih (nacionalnih) konsekvenci, Šešelj je po svom opusu i svim učincima ekstremni antisrbin. Njegova su zlodela učinjena pre svega Srbima u Srbiji i njenim građanima koje je označavao, javno vređao, proganjao i deložirao zbog porekla koje nije smatrao podobnim.

Ma kako u ovom času bio bez uticaja i bez značaja, on je ono zmijsko jaje iz koga se začelo gnezdo sa zlim potomstvom koje je iz temelja uzdrmalo Srbiju. I zatim je vraćalo i vratilo u predcivilizacijsko vreme. I u tome je prevashodno sadržana njegova antiistorijska uloga, te se objektivna beznačajnost ličnosti VŠ može videti i iz drugog rakursa: on je patrijarh svega što nas je unesrećilo, zaustavilo, onečovečilo i unazadilo.

Ma kako nam se činilo, mi živimo u Šešeljevom svetu. On se otrgao od grobarske lopate samo da bi se uverio kako se u tom nasledstvu snalazi njegovo čedo, najmanje jaje iz gnezda. I tek sada, kao osuđeni zločinac, vojvoda je nesumnjivi ponos svog jezivog legla.

Peščanik.net, 13.04.2018.


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)