Ti ljudi žive u lošim uslovima. U apotekama su stalne nestašice lekova, bolnice nemaju osnovne potrepštine, oboleli od raka umiru jer ne rade aparati za medicinski tretman. Institucije ne funkcionišu, infrastruktura je nezadovoljavajuća, putevi su nebezbedni. U procesu privatizacije je mnogo nepravilnosti, korupcija cveta. Škole su zapuštene, deca uče iz problematičnih udžbenika. Mladi nemaju perspektivu, odrasli nemaju posao, o starima nema ko da brine. Da, ti ljudi, više od sedam miliona njih, žive u veoma lošim uslovima. Ti ljudi žive u Srbiji.

Zato bi možda, umesto što će nas pitati da li prihvatamo načelni sporazum koji se odnosi samo na ljude koji žive na Kosovu, referendumsko pitanje trebalo zapravo da glasi: ”Da li želite Srbiju takvu kakva je danas?”. To ne samo da bi osiguralo maksimalnu izlaznost pa ne bi morali da je dopisuju, kao kod prošlog referenduma, nego bi vlast dobila neoborivu argumentaciju. Jer, ako bi se ispostavilo da većina žitelja Srbije nije zadovoljna životom u njoj, mogli bi sa punim pravom da pitaju pobunjene predsednike kosovskih opština – koji su im stvarni razlozi da zahtevaju da i njima vlada Srbija kad lepo vide da ni nas ostale koji živimo severno od Ibra ne može da usreći?

Možda bi vlast tako mogla i da ih navede da se bolje zagledaju u sporazum. Makar u samu reč: ”sporazum”, pa ne bi, kao sada, na transparentima crvenom bojom u njoj naglasili ”poraz” nego bi videli da se u toj reči može čitati i drugi pojam – ”razum”. (Ovdašnja opozicija je takođe izdvojila jedan pojam u istoj reči – ”spor”, pa jedni tvrde da je proces normalizacije suviše spor, dok bi drugi da zbog normalizacije povedu sudski spor, ali vlast nije zabrinuta ni zbog jednih ni zbog drugih jer oni, za razliku od pobunjenih predsednika kosovskih opština, ne mogu da ometu dobijanje čuvenog Datuma.)

No, koju god reč da je neko izdvojio – bio je u pravu. Jer sve one, i ”spor” i ”poraz” i ”razum” i ”um” dobro nas opisuju. Ovde je razum uvek spor, poraz je uvek sporan, um retko kad caruje, ali zato snaga klade valja.

Peščanik.net, 29.04.2013.


The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)