Foto: Peščanik

Foto: Peščanik

Noćna mora u tri kadra

Konačno se dogodilo ono što se u Srbiji očekivalo već šest meseci. Premijer Aleksandar Vučić je, i pored mnogostrukog zaklinjanja da se neće kandidovati za predsednika, učinio upravo ono što je nagoveštavao da neće uraditi. Predsednik Tomislav Nikolić je izneveren, iako je mnogo puta oglašavao u javnosti, naročito u poslednjih godinu dana, kako želi da se kandiduje za predsednika, jer mu je taj drugi mandat potreban “da bi završio započete poslove”. Dijalektički odnos između očeva i sinova kod radikala a potom kod naprednjaka, pretpostavlja tribalnu borbu, u kojoj stasali sin ima obavezu da politički usmrti oca kako bi osigurao svoju vlast. Ritualni lapot se vrši medijskim udarom u glavu, pri čemu se plasira priča o ocu koji je ideološki zastranio i koji tribalnu zajednicu više ne vodi “pravim” putem. Ako se neko pita kako izgleda zajednica koja se povinuje takvim konvencijama vladanja, dovoljno je da pogleda dva upečatljiva snimka nastala u prethodnih nedelju dana, kao i prvi spot za Vučićevu predsedničku kampanju.

Prvi snimak je načinjen na Sretenje, u Batočini, na proslavi Jedinstvene Srbije Dragana Markovića Palme, koji je okupio sve zvanice iz vladajuće koalicije, premijera i ministre, ojačane i prisustvom Bogoljuba Karića, koji je uzevši mikrofon u ruke, objasnio zašto je važno glasati za Vučića, kao neobičnog igrača koji “igra i napred i pozadi”. U tom svadbarskom ambijentu, kakav samo D. M. Palma može kreirati, premijer Vučić glumi sramežljivog ženika; pomalo je pogrbljen, sa smeškom koji poručuje da nije olako prihvatio to što su njegovi saradnici dugo zahtevali od njega. Ovaj skup podsećao je na pravu noćnu moru ali je u stvari simbolizovao “veliku” podršku iz baze koju predstavlja narodni čovek Palma. Atmosfera je svadbarski uzavrela, uz zvuke harmonike, dok govornici poručuju da je izbor Vučića za predsednika zapravo stvar kontinuiteta i popularnosti Srbije koja nikada nije bila tako prihvaćena u svetu, kao za vreme njihove vladavine. Običnom čoveku ne može promaći činjenica da se na ovom vašarskom piru okupio podmladak najvećih zločinaca iz devedesetih: Slobodana Miloševića, Mirjane Marković, Vojislava Šešelja i Željka Ražnatovića Arkana, uz aktuelno prisustvo njihovog (ponovo slobodnog) tajkuna Bogoljuba Karića. Ključna reč kontinuitet odnosi se pre svega na tu genealogiju. Vučić je svakako najbolji kadar koji bi tom polusvetu obezbedio prisustvo u institucijama i kasi Republike Srbije. Bio je ovo zvanični početak Vučićeve predsedničke kampanje. Masa ga je ispratila uz frenetični pljesak, dok je napuštao proslavu zbog neodložnih državničkih poslova.

Drugi snimak je onaj sa sednice Glavnog odbora SNS, kada je Vučić održao borbeni govor, objašnjavajući dve stvari: zašto je neophodno suprotstaviti se silama iz mračne prošlosti koje bi da se vrate na političku scenu, kao i razliku između sebe i Tomislava Nikolića. On, naravno, uvek govori u ključu negativne dijalektike, jer sve ono što kaže zapravo nije tako već obrnuto. Ne želi da se kandiduje, ne želi sukob u regionu, ne želi ništa ružno da kaže o opoziciji, ne želi konfrontaciju sa Nikolićem – u stvarnosti sve je suprotno od onoga što govori. A kada Vučić govori “kao da zvezde padaju u lepu vodu”; to prisutni članovi stranke pozdravljaju dugim aplauzom u stavu mirno. Pljesak traje i pored Vučićevih pokušaja da nastavi rečenicu koju je započeo, pa je prinuđen da poslednju sintagmu izgovara po nekoliko puta, kako bi umirio svoj idealni publikum. Demonstracija jedinstva je imperativ, koji se prelio i na Dačićev SPS, koji je održao sednicu svog Glavnog odbora pod parolom “Svi za jednog, jedan za sve”, gde je ovaj podrazumevani Jedan u stvari Aleksandar Vučić. Protiv ovakvog koncepta bila je samo jedna članica GO SPS – Plamenka Laćarac. Ona je kasnije objasnila svoj stav potrebom da SPS ima svog kandidata, kako se ne bi desilo osipanje stranke kao u vreme kada je “Milošević zatražio da se podrži Šešelj”. Tako se ova iznenadna pukotina pokazala kao jedan vid doslednosti autohtonoj SPS ideologiji.

Treći snimak je ranije pripremljeni predizborni spot u predsedničkoj kampanji Aleksandra Vučića, koji se na sednici GO SNS hvalio kako naprednjaci nisu potrošili ni dinara u kampanji dok su ostali potrošili ogroman novac. Vučićeva parola “Brža. Jača. Bolja. Srbija” predstavlja prvi medijski proizvod odavno započete kampanje naprednjaka. Sam spot je rudimentarne narativnosti sa jednoznačnom porukom, koja bi u normalnim okolnosti predstavljala antidemokratski udar na institucije države. “Naša zemlja je kao i ovaj avion, poverena dvojici ljudi: predsedniku i premijeru”, kaže Vučić koji se tobože prenuo iz noćne more u kojoj avion doživljava velike turbulencije usled sukoba dvojice pilota oko glavnog kursa. “I ako ta dva čoveka”, nastavlja on, “vode državu u različitim pravcima, nećemo moći da očuvamo stabilan kurs koji trenutno imamo!” Vučić u stvari želi da poruči kako je jedini spas u objedinjavanju funkcija premijera i predsednika, odnosno u institucionalnom ukidanju jedne od te dve funkcije, u ovom slučaju – premijerske. Može biti samo jedan pilot i samo jedan kurs. Prisustvo bilo kog drugog, značilo bi smrtonosnu opasnost po putnike u avionu nazvanom “Srbija 2017”. Slično je razmišljao i kopilot Andreas Lubitz kada je 24. marta 2015. zaključao vrata kokpita, pošto je njegov kapetan izašao iz kabine. Završetak te tragične priče je poznat.

Hoće li građani Srbije imati dovoljno snage da prepoznaju opasnost ovakvog hazardnog političkog koncepta, koji im nudi predsednički kandidat Aleksandar Vučić? Svakako to nije lako uočiti kada većina medija promoviše “normalnost” upravo ovakve iskrivljene slike državnog poretka, zasnovanog na idejama i volji samo jednog čoveka, koji ne dozvoljava nikakvu kontrolu niti kompetitivnost. Predstojeći izbori su onaj trenutak kada će građani još uvek moći pravovremeno da reaguju pre nego što Vučić zaključa vrata.

Peščanik.net, 20.02.2017.

Srodni linkovi:

Ljubodrag Stojadinović – Iznad kukavičjeg gnezda

Nenad Veličković – Kako je nastao spot Ima li pilota u avionu

Nadežda Milenković – Toma-havk

IZBORI I PROTESTI 2017.
PALMA

The following two tabs change content below.
Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Latest posts by Saša Ilić (see all)