Tramvaj na kome je reklama Visit Sarajevo
Novi Beograd, foto: Peščanik

Sjećam se pobjede etničkih partija u BiH na prvim demokratskim izborima, koja se slavila kolonom automobila okićenih stranačkim i etničkim zastavama koji su kružili gradom uz sirene i glasnu muziku do kasno u noć. Nisam u to doba pridavao veliku pažnju stranačkim kampanjama niti obećanjima kako ćemo biti Švicarska kada se obore „mrski komunisti“ sa vlasti, ali sam predosjećao da ta buka pobjednika neće donijeti dobro. Tada sam više razmišljao o prizoru kojeg sam vidio nekoliko dana prije. U grobnoj tišini glavnom šetalačkom ulicom Sarajeva prošla je kolona rudara iz Breze nezadovoljna svojim radničkim pravima; na čelu kolone su nosili jugoslovensku zastavu sa petokrakom i zastavu SDA, zeleno-bijelu sa polumjesecem, a između te dvije zastave – u sredini – nosili su Titovu sliku. Bila je to najava haosa i ideološke dezorijentisanosti u praskozorje rata. Trideset godina poslije stvari su ideološki jasne. U to smo se uvjerili i nakon proglašenja prvih rezultata izbora u Crnoj Gori: na ulicama Istočnog Sarajeva dogodilo se slavlje. Kolona automobila praćena zvukom sirena prošla je ulicama Istočne Ilidže i Istočnog Novog Sarajeva uz pokliče „Ne damo svetinje!“ Slično je bilo i u Banja Luci: euforično i uz pokliče, sa spskim trobojkama dočekana je pobjeda crnogorske opozicije na tamošnjim parlamentarnim izborima čime je, bar prema najavama, okončana vladavina Mila Đukanovića. Razlog slavlja jeste činjenica da glavni dio opozicije čini uglavnom politička struja crnogorskih Srba predvođenih Demokratskim frontom, kojoj pravoslavna braća iz RS-a daju otvorenu podršku u sukobu sa građanskom i državotvornom politikom prozapadne orijentacije Mila Đukanovića i partnerskih stranaka. Sve je počelo usvajanjem Zakona o vjeroispovijesti, kojem su se prvenstveno protivili vjernici Srpske pravoslavne crkve, što je poslužilo jačanju sličnih političkih pozicija na unutrašnjem planu u entitetu RS-a sa jednom i jedinom političkom agendom koja okuplja poziciju i opoziciju – srbovanje. Neprikosnoven po nadahnuću i po izbornom rezultatu jeste Milorad Dodik, koji je još u januaru izrazio divljenje i podršku monaštvu i sveštenstvu SPC-a u Crnoj Gori, pravoslavnom narodu Crne Gore koji je pokazao da u Crnoj Gori još živi Njegoš, koji je generacijama Srba očito za nauk ostavio poruku „da je ‘muž čuvar žene i đeteta, a narod čuvar crkve i plemena“. Član Predsjedništva BiH kazao je „da je narod Republike Srpske i danas uz braću u Crnoj Gori i biće uz njih i u njihovoj borbi dok se ova nepravda ne ispravi“. Zanimljivo je da Dodik nije bio tako raspoložen nakon izbornih rezultata u CG, vjerovatno zabrinut da li bi se trend pada vladajućeg establišmenta mogao preliti i na entitet RS-a. Tu suvereno drži sve konce u rukama od kada je 1995. godine došao na vlast uz pomoć tenkova SFOR-a, kao miljenik Zapada. Diplomatski rečeno, ovaj nekadašnji „kooperativan političar“, favorit Madeleine Albright, budio je nadu za izgradnju povjerenja i suživota izjavama: „Republika Srpska nije država. Bolje je biti entitet u BiH, nego provincija u Srbiji; Krivci za dešavanja u BiH su nacionalističke stranke; Dejtonska BiH je naš put; Karadžić mora odgovarati za svoje zločine“. Sadašnji Dodik zna, kao i svaki autokrata na Balkanu, da narod ima kratko pamćenje, ali je sigurno te vedre noći slavlja uz buku sirena i razdraganu masu osjetio da ništa nije vječno niti trajno u politici i kako ima razloga za strah od budućnosti, jer je iza njega nimalo skromni staž neprikosnovenog vladanja i stečenog enormnog bogatstva.

Trideset godina ne postoji političko ime niti autohtona stranka iz RS-a koja ima drugačiji narativ od nacionalističkog, ukoliko izuzmemo Dodika na početku karijere kada je bio instaliran kao čovjek Zapada. Moralni ambis i civilizacijski mrak, bijeda i siromaštvo koje se cementiraju u ovom entitetu čine ga najzaostalijim teritorijalnim prostorom na evropskom kontinentu. Zato se sa velikom pažnjom i neskrivenim simpatijama dočekuju sva nova lica u politici RS-a koja bi mogla donijeti društveni i vrijednosni preokret. Na naslovnim stranicama novina u medijski antagoniziranoj Federaciji uz naslove : „Zlatni dečko bh politike“ dočekana je pojava opozicionara, buntovnika Draška Stanivukovića, aktuelnog kandidata PDP-a za gradonačelnika Banja Luke. Shvaćen kao „dečko koji obećava“ na početku je prihvaćen sa simpatijama u oba entiteta, prvenstveno radi svojih uličnih performansa kojima je podržavao proteste grupe „Pravda za Davida“ prozivajući aktuelnu vlast RS-a na odgovornost zbog kriminala i korupcija. Svakim danom više u politici počeo je da liči na svoje starije kolege iz opozicije koji rabe godinama populističku i nacionalističku matricu u utakmici: ko je veći Srbin od Milorada? Počinje se tako što se negira genocid u Srebrenici, poštuju i slave presuđeni ratni zločinci, potom se kao svaki okorjeli desničar i Draško fotografisao sa četnicima i njihovom ikonografijom, a da bi preskočio u srpskoj pravovjernosti i samog Dodika pridružio se litijama u Crnoj Gori pred izbore. Otamo je deportovan po kratkom postupku, što ovaj mladi makijavelista velike ambicije smatra zatvorsko-policijskim bonusom prednosti u borbi za vlast.

Očito je da će se dugo čekati u RS-u neko hrabar i pametan, koji će prepoznati kako je aktuelna vlast razorila sve društvene kapacitete za sklapanje pristojnih društvenih aranžmana sa svojim sunarodnjacima. Taj uvid počinje na identifikaciji zlodjela i kriminala svojih prethodnika, jer RS mora iznova da izgradi sopstveni politički identitet u opreci prema masovnim zločinima i počinjenom kriminalu.

Automobilske sirene slavlja nisu samo rezervisane za manji bh entitet; često se upriliče i u Federaciji BiH kao recimo za izbornu pobjedu Erdogana, ili uspjeh turske fudbalske reprezentacije. Ni susjedi Hrvati ne ostanu bez slavlja: tradicionalno se okupe za trijumf predsjedničkog kandidata HDZ-a u Hrvatskoj. Dakle, samo se promijene znakovi i simboli, parole i zastave, repertoar pjesama lošeg muzičkog ukusa koji odražava nove generacije ispranog mozga i zakržljalog duha, spremnih da opet čine nova zla drugima. Evidentno je zločinački sistem etničke distance, legaliziranog nasilja i mentalnih barijera dobio populaciju sljedbenika koji su doslovce retardirani, nesocijalizirani i neprosvijećeni. Svi oni žele dokazati kako BiH kao država tri naroda ima svog političkog i duhovnog mentora van granica domovine. Njemu se moraju „historijski“ okrenuti u Beogradu, Zagrebu i Ankari kako bi zaštitili svoja etnička i vjerska prava. Priča o etničkoj ugroženosti dio je mitologije dejtonske BiH. Svi građani BiH, bez obzira da li žive u Republici Srpskoj ili bilo kojem kantonu Federacije BiH, u istoj su situaciji – žrtve su etničke demokratije u BiH, zemlje bez minimuma socijalne pravde, zemlje siromašnih i obespravljenih, potištenih i frustriranih, zemlje u kojoj su oni koji ih kradu nacionalni heroji i politički lideri. Kreiranim strahom od drugog drže se narodi u stanju latentnog sukoba i nastavka rata političkim sredstvima. Politika bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata koju patroniziraju Srbija i Hrvatska dovodi BiH sa strateškom namjerom u status disfunkcionalne države, nemoguće za život u različitosti. A bošnjačka politička elita predvođena SDA i njenim liderom Bakirom Izetbegovićem svojim poltronstvom prema diktatoru neosmanskog stila iz Turske saučestvuje u toj izdaji teritorijalnog identiteta – viševjekovne kulturno polifone domovine – gdje se građansko i moderno društvo podređuje vjerskim osjećajima. Isto to čine i njegovi sunarodnjaci Srbi koji instrumentaliziraju vjeru u političko pravoslavlje kao recept etničke mobilizacije i homogenizacije pred izbore.

Sirene koje zagluše noć, čuju se s vremena na vrijeme, iz godine u godinu, sve su glasnije, dolaze uz nacionalne zastave drugih država i vjerska obilježja. Slave provincijalizaciju, etnicizaciju, klerikalizaciju i getoizaciju BiH. To je lice sadašnje vlasti koja ubija multietničko biće Bosne u miru, jer želi da na njenom lešu izgradi društvo u kojem zadrti nacionalista, provincijalac i filistar treba da bude prepoznatljivi znak identiteta nove generacije političara, biznismena i novouspostavljene akademske „elite“.

Sve je manje protivteže i otpora ovoj situaciji. Pronosioci evropejstva, građanskog i antinacionalističkog duha otvorenosti odlučuju se za tišinu, njihov glas se ne čuje. Buka sirena nove epohe sve je glasnija na ulicama pod našim prozorima. A kada dođe do kućnih vrata znamo šta slijedi.

Peščanik.net, 03.09.2020.

Srodni linkovi:

Vojislav Pejović – Pitanje neba

Heni Erceg – Crnija Gora

Ivan Sekulović – Krah lažne levice

Vladimir Gligorov – 10 napomena o izborima u Crnoj Gori

Ljubodrag Stojadinović – Ubijanje Vučića, još jednom

Mijat Lakićević – Za budućnost Srbije

Vesna Pešić: Svetlo iz Crne Gore – prve impresije i nove brige

Dejan Ilić – Crno na belo