Prevodioci naslova knjiga i filmova znaju sebi uzeti (pre)veliku slobodu, pa te naslove ne prevode doslovce, nego po svom nahođenju, trudeći se u jednoj frazi bolje “uhvatiti”, valjda simbolički i po njihovom mišljenju, “suštinu” djela nego je to uspjelo samom autoru ili autorici djela. Istini za volju, nekad je takav postupak i opravdan; nekad je naslov, jednostavno, neprevodiv, bilo zbog igre riječi koja se ne da prenijeti u drugi jezik, bilo zbog konteksta. Također, nekad ishod takve slobode ne mora biti nesretan. Jugoslovenski prevodilac koji je prije više od trideset godina odlučio da naslov filma Ridleya Scotta ne prevede doslovno, koji nije htio da “Alien” postane tek “Stranac” ili “Tuđin” ili “Vanzemaljac”, odlučio se za varijantu “Osmi putnik”. (Onima koji se sjećaju filma, razlog je jasan: Posada Nostroma ima sedam članova, pa alien biva onaj – osmi.) Ta fraza zaboravljenog prevodioca koja u suštini nema nikakve veze sa engleskim terminom “alien” zaživjela je na cijelom jugoslovenskom istorijskom prostoru, a dobra ilustracija njene popularnosti može biti i činjenica da je njome kršten splitski bend preko kojeg je u svijet popularne muzike ušao stanoviti Zlatan Stipišić, onomad bolje znan kao Džibo, a danas tek malo drukčije.
Naslov teksta koji upravo čitate preuzima pak frazu kojom je nepoznat neki prevodilac ovdašnji preveo naslov filma “The Shipping News” kojeg je režiser Lasse Hallstrom snimio prije tačno deset godina (2001), a prema istoimenom romanu za koji je sedam godina ranije E. Annie Proulx dobila Pulitzerovu nagradu. Makar su se ovdašnji prevoditelji romana odlučili za naslove “Brodske vijesti”, odnosno “Lučke vesti”, naslov filma je preveden kao “Sjene iz dubine” te ga, upravo pod tim naslovom, usput budi rečeno, jedna lokalna televizija beskrajno mnogo puta reprizira. Faktičke sve protagoniste filma (i romana, naravno) “The Shipping News” progoni njihova lična i porodična prošlost, a kako se radnja dešava na morskoj obali (tačnije na Newfoundlandu), prevodilac je svojim sjenama-iz-dubine valjda htio, u ponešto hororskom registru, nagovijestiti destruktivnu moć prošlosti.
Posljednjih dana iznova smo u mogućnosti posvjedočiti koliko sjene-iz-dubine utiču na bosanskohercegovačku (i ne samo bosanskohercegovačku) sadašnjost. U posljednje tri nedjelje, dakle, nekako od početka ovog mjeseca, gotovo svakodnevno u medijima se smjenjuju vijesti o aktuelnoj političkoj krizi sa vijestima čije je ishodište u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća. Počelo je s Danom nezavisnosti, s devetnaestom godišnjicom referenduma, nastavilo se sa hapšenjem Jovana Divjaka i reaktualizacijom slučaja Dobrovoljačka, a kulminiralo krajem prethodne sedmice kad je najprije u Americi uhapšena Azra Bašić, a zatim su u Republici Srpskoj javno protestovali zbog osude generala Novaka Đukića zbog masakra na tuzlanskoj Kapiji te je u Bosanskom Šamcu priređen svečani doček Blagoju Simiću nakon što se vratio sa odsluženja kazne za ratne zločine na koju ga je osudio Haški tribunal. Da sjene-iz-dubine ne prijete samo Bosni i Hercegovini, dokazuje i zabrinutost koju na političkoj sceni Srbije stvara sve izvjesnija mogućnost povratka Vojislava Šešelja iz Haaga. S drukčijom, ali nipošto i manjom, zabrinutošću u Hrvatskoj se iščekuje dan kad će biti donesene presude protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača. Ima analitičara koji pretpostavljaju da bi protesti na kojima hiljade građana širom Hrvatske izražavaju nezadovoljstvo sadašnjim stanjem u zemlji, a koji su u ideološkom smislu još potpuno neprofilirani, nakon eventualne osuđujuće presude protiv pomenutih generala mogli postati desničarski usmjereni.
Svi koji pamte raspad Jugoslavije znaju koliku je ulogu u rasplamsavanju nacionalizma odigralo i manipuliranje sjećanjima na Drugi svjetski rat. U tumačenjima ratova koji su pratili raspad Jugoslavije znale su se čak javiti i teze da su ti ratovi zapravo i bili mogući zbog činjenice da su na sceni još bile generacije ljudi koji su i lično učestvovali u Drugom svjetskom ratu. Da se Jugoslavija održala još deset ili dvadeset godina, kažu ove šta-bi-bilo-da-je-bilo projekcije, rata definitivno ne bi bilo, a raspad ako bi se poslije i desio, išao bi po svilenom češko-slovačkom scenariju. Koliko je ova projekcija realna, a koliko je tek impresionističko-kafanski “wishful thinking”, nemoguće je egzaktno procijeniti. Ono što se, međutim, kako vrijeme prolazi, sve više pokazuje kao neminovnost jest da će manipulativno i spinovano javno sjećanje na “ra(t)ne devedesete” ovdašnjim političarima još dugo služiti kao uvijek dostupno pogonsko gorivo nacionalizma.
Oslobođenje, 22.03.2011.
Peščanik.net, 22.03.2011.
