Fotografije čitalaca, Vladimir Nedeljković

Fotografije čitalaca, Vladimir Nedeljković

1.

Krajem novembra londonski The Guardian objavio je zanimljiv tekst1 o izvanredno popularnoj britanskoj muzičkoj zvezdi Adele i velikom, svetskom uspehu njenog novog albuma. Na uspeh Adele autorka teksta gleda iz jednog posebnog ugla. Ona, je kaže autorka, devojka iz radničke klase, odrasla u siromašnom predgrađu. Svoju karijeru i veliki skok iz klase siromašnih u grupu iznimno bogatih napravila je zahvaljujući talentu i moćnom glasu, naravno. Ali, to nije sve – i sad sledi interesantan zaokret u novinskoj priči – uspeh je bio moguć i zato što je Adele odrastala u društvu koje je drugačije od današnjeg i u kome je napredovanje bilo moguće na osnovu ličnih kvaliteta i zasluga. Ni tu nije kraj: pored meritokratskih, to društvo je imalo i specifične socijalne karakteristike – ono je imalo razgranatu mrežu javno finasiranih škola u kojima su i siromašna deca sticala solidno obrazovanje pomoću koga su bila u stanju da oblikuju i pokažu svoje talente. Pored nesumnjivih ličnih odlika, i ovo drugo pomoglo je Adele da postigne svetski uspeh – sve je to omogućila i jedna britanska škola u Krojdonu, reći će novinarka.

Formula koju novinarka u tekstu o Adele eksplicira jednostavna je: uspeh = lični kvaliteti + pravedno, socijalno osetljivo društvo. Pošto više ne živimo u takvom društvu, svoj uspeh, smatra novinarka, Adele delimično duguje i našoj nostalgiji za vremenima kada su stvari bile i drugačije i bolje nego danas. Ovaj žal za izgubljenim socijalnim rajem – „novac, porezi, javne službe i prestonica koja radi u korist svih stanovnika, uključujući i one najsiromašnije, i svima pruža šansu”, te “državno zdravstveno osiguranje i opšte socijalno osiguranje, kultura radničke klase 60-ih godina prošlog veka, radnička deca koja završavaju fakultete” – mogao bi da računa na naklonost i saosećanje da nije reč o lažnom slikanju prošlosti i naopako shvaćenoj društvenoj pravdi. Adelinu biografiju novinarka savija u priču o „talentu koji pobeđuje okolnosti svog rođenja“. Da nije bila talentovana, Adele bi, kao „devojčica iz radničke klase“, u najboljem slučaju „slagala robu u nekom supermarketu“ ili bila „dadilja“. Talenat joj je otvorio vrata za jednu drugačiju karijeru i beg sa društvenog dna. Nažalost, zaključuje novinarka, „karijere koje su deci iz radničke klase nekada bile dostupne to više nisu“. Lako je izračunati da je to prošlo vreme za kojim žali novinarka, dakle vreme u kome je danas dvadesetsedmogodišnja Adele pohađala školu, doba vladavine laburista sa Tonyjem Blairom na čelu. Stoga ne čudi što iza novinarkine priče o boljoj prošlosti stoji ideološka matrica o tobože jednakim šansama kojom su Blair i njegova stranka opravdavali svoj politički program.

Iz tog vremena Blairovih takozvanih novih laburista (to jest „nove radničke stranke“ koja je sve više ličila na suparničku stranku torijevaca, iliti novih i starih „poslodavaca“) imamo i jedan film koji je verno odslikao tada dominantnu ideologiju društva čija se socijalna osetljivost i briga o siromašnima sastojala u navodnom pružanju jednakih šansi. Reč je, naravno, o filmu „Billy Elliot“ iz 2000. godine, kojim su se proslavili reditelj Stephen Daldry i tada četrnaestogodišnji glumac Jamie Bell (dobio nagradu Britanske filmske akademije za najbolju ulogu te godine). Sasvim kratko: film prati dve isprepletane priče: jedna govori o slomu štrajka rudara iz 1984/85. godine, pod režimom Margaret Thatcher (što je vreme kada počinje urušavanje države blagostanja ili socijalne države), dok je druga o dečaku iz rudarske porodice Billyju Elliotu koji postaje vrhunski baletan u Kraljevskoj baletskoj akademiji. Faze gušenja štrajka, date su paralelno sa fazama dečakovog napredovanja ka uspešnoj baletskoj karijeri. Dečakov prijem u kraljevsku baletsku školu, prikazan je paralelno sa slomom rudarskog štrajka. Klasni paralelizam u filmu prati i prikaz dve protivstavljene kulture: visoka kultura oličena u baletu pokazuje se kao nesumnjivo vrednija od kulture pijanih radnika koji uriniraju nasred ulice (ta druga kultura okrenuta je, razume se, ka sportu, pre svega boksu i fudbalu). Film, dosledno u skladu sa blerovskom ideologijom, prikazuje i klasno, pa tako i kulturno pomirenje: na kraju priče vidimo Billyjeve oca i brata, obojica rudari, u gledalištu pozorišta na čijoj sceni se izvodi „Labudovo jezero“. Film se završava zamrznutim kadrom stasalog Billyja koji kao nosilac glavne uloge u tom baletu istrčava na pozornicu.

To je blerovska slika socijalne pravednosti za kojom tuguje novinarka Guardiana kada priču o Adele sklapa po istoj formuli po kojoj je sastavljena priča o Billyju Elliotu. Ako ste talentovani, zaslužujete uspeh, a društvo je obavezno da vam otvori put ka uspehu i u tome vas podrži. Ako niste talentovani, u redu je da nastavite bedno da živite kao rudar (pre scene u pozorištu, oca i brata vidimo kako se liftom spuštaju u rudarsko okno) ili kao zaposlena u supermarketu gde ćete slagati robu na policama. To su prilike koje vas čekaju, ako niste u stanju, kako to novinarka slikovito kaže, da ih talentom pobedite. Umesto da se postara da poboljša uslove života osoba sa socijalnog dna (u filmu je to rudarsko okno i lift koji ide nadole), država će im omogućiti da kao publika uživaju u visokoj kulturi, kao što vidimo u filmu „Billy Elliot“, ili u popularnoj kulturi, kada govorimo o Adele. Kompenzacija se tako vrši kroz zadovoljstvo u tuđem uspehu. To zadovoljstvo, međutim, sa sobom implicitno vuče i mirenje sa tim da oni koji nisu uspeli nisu ni zaslužili više od bednog života, jer naprosto nisu bili dovoljno talentovani ni za uspeh ni za pristojniji život.

U jednome je novinarka, ipak, u pravu: i taj socijalno nepravedni aranžman koji je bio na snazi u doba Blairove Britanije jeste bolji od društvenih zidova koji se danas podižu između praktično dve klase – bogatih i siromašnih. Ti zidovi zaustavili su društvenu mobilnost, na šta novinarka patetično, ali s pravom, skreće pažnju u priči o Adele. Nama je ovde, opet, sve to zanimljivo jer jasno pokazuje kako se kroz popularnu kulturu prelamaju refleksije o ozbiljnim društvenim pitanjima, kao što je to pitanje socijalne pravde i u vezi sa njim pitanje socijalne pokretljivosti. Da je pravedno ono društvo u kome je moguća socijalna pokretljivost, u jednom konkretnom aspektu je izrazito sporna tvrdnja, jer podrazumeva da je u redu to što je društvo raslojeno i što jedni žive znatno bolje od drugih. Pravedno bi, u tom smislu, bilo oličeno u ideji da ljudi žive loše ili dobro po vlastitoj zasluzi, te da će oni koji se više trude bolje i živeti. Naravno, ni u Blairovoj Britaniji, a ni u Britaniji u decenijama posle 2. svetskog rata, to nije bilo tako: sve vreme pripadnost određenoj klasi uticala je, kao i danas, na životne izglede u neuporedivo većoj meri (ako ne i presudno) nego bilo koji lični kvaliteti ili zasluge. Ali, u polju kulture, kako visoke tako i popularne, kreirala se na prelasku iz 20. u 21. vek slika pravednosti kao slika uspeha zasnovanog na talentu. To je suština priča o fiktivnom Billyju Elliotu i stvarnoj Adele. Tako se i visoka i popularna kultura, sasvim u skladu sa nekim idejama iz 19. (recimo Matthewa Arnolda) ili 20. veka (recimo Gramscija) o funkciji kulture, kako one visoke tako i popularne, stavljaju u službu prigušivanja socijalnih tenzija i potiskivanja, ako ne i neutralisanja socijalnog nezadovoljstva

2.

Iz tog posebnog ugla socijalne pravde i pokretljivosti (pokretljivost bi ovde mogla biti sinonim i za – emancipaciju), te uloge popularne kulture u sklapanju i „izradi“ pristanka na važeće društvene aranžmane, moguće je „čitati“ i novu, veoma popularnu pesmu „Free.mp3 (The Pirate Bay Song)“2 Dubioza kolektiva. Spot za tu pesmu (reditelj Salem Kapić-Kantardžić) do sada je na internetu imao više od tri miliona pregleda.

Znamo da Dubioza kolektiv pravi – da to tako kažemo – socijalno osvešćene pesme. To važi za tekstove njihovih pesama, ali i za samu njihovu muziku. Radi se o pesmama koje su slušljive jer izlaze u susret (muzičkim) očekivanjima publike. Kad to kažem, ne podrazumevam ništa negativno, poput, recimo, podilaženja lošem ukusu. Naprotiv, da ponovim, reč je o društvenom angažmanu u kome se očito vodi računa da poruka treba da stigne do što više glava (i ušiju). U duhu popularne kulture, prepoznatljive muzičke motive (iz zabavne ili narodne muzike, svejedno), Dubioza kolektiv propušta kroz matrice specifičnih muzičkih žanrova (reggaea i duba, na primer). Tako nastaju i slušljive i zapamtljive pesme, pesme dakle koje liče na nešto što smo već čuli, ali su od toga i drugačije taman toliko da znamo da je to upravo muzika Dubioza kolektiva. Distanca (ne uvek ironijska) prema muzičkim motivima od kojih sklapaju pesme, analogna je ogradi (ironijskoj) koju članovi grupe u tekstovima podižu prema lošoj (socijalnoj i političkoj) stvarnosti. To je poziv upućen publici da na isti način zauzme kritički stav prema toj stvarnosti i pokuša da je promeni.

Pesma „Free.mp3“ zagovara slobodnu, dakle besplatnu razmenu informacija i sadržaja na internetu. To je angažman u skladu sa idejama „očeva-osnivača“ interneta.3 Iako u tesnoj vezi sa vojnom industrijom, internet se ipak razvijao kao platforma za slobodnu razmenu podataka. U 90-im godinama 20. veka, posebno je bio naglašen izuzetan emancipatorski potencijal interneta. Slobodarski duh globalne elektronske mreže trebalo je da se manifestuje u dva (teško razlučiva) vida – jedan je obrazovni, a drugi demokratski. Tada se verovalo da će internet biti (besplatan!) izvor znanja za sve koji mu pristupe. Stoga se insistiralo na njegovoj najširoj mogućoj dostupnosti. Jaka demokratska crta interneta ogledala se u otvorenosti te mreže: na intenet je svako mogao da postavi svoj sadržaj, o čijoj bi vrednosti sudili ostali njegovi korisnici.

Sve ono što se u novinskoj priči o Adele predstavilo kao emancipatorska uloga države (široka mreža socijalnih ustanova putem koje je moguć beg sa društvenog dna), u optimističkim vizijama iz devedesetih bilo je pripisivano potencijalima „svetske mreže“ (WWW, World Wide Web): kao (besplatni) izvor znanja, internet je na sebe mogao preuzeti obrazovnu ulogu škola; kao demokratski ustrojeni prostor slobode, on se video i kao motor socijalne pokretljivosti – uspeh se meri podrškom stečenoj na mreži u uslovima jednakih šansi za sve. Međutim, ostalo je nejasno kako se uspeh u virtuelnom svetu interneta (gde je sve besplatno) može materijalizovati kao „beg sa dna“ u realnom svetu. Pa ipak, očekivalo se da uspeh na internetu dovede do realnih posledica i, eventualno, sklapanja aranžmana koji vode ka materijalnoj dobiti u stvarnom svetu. Pokazalo se da je to tek delimično ostvarivo (videćemo kako upravo na primeru Dubioza kolektiva).

Paralelno sa ovim emancipatorskim težnjama, sazrevala je i svest o ogromnim komercijalnim potencijalima interneta. Mreža koja se raširila širom sveta, sa više milijardi korisnika, ličila je na realizaciju trgovačkog sna. Na toliki broj potencijalnih potrošača i mali pojedinačni iznosi u zbiru su davali ogromne brojeve. Međutim, i sam broj korisnika činio je od interneta komercijalni raj – raj za oglašavanje. Komercijalizacija se širila u dva smera: razvijali su se mehanizmi naplate sadržaja, kao i mehanizmi oglašavanja na internetu.4 Sve ono što ga je činilo idealnim pogonom za emancipaciju, činilo ga je i idealnom mašinom za pravljenje novca. Žestoka borba između te dve protivstavljene prirode interneta vodi se i danas nesmanjenom žestinom, premda se čini da komercijalna strana odnosi prevagu. Pesmu Dubioze kolektiva treba dakle „čitati“ i u tom kontekstu – „Free.mp3“ jasno se stavlja na jednu od dve strane u globalnom elektronskom sukobu.

Zarada od prodaje sadržaja na internetu direktno zavisi od efikasnosti mehanizama (programa) za zaštitu autorskih prava. Stav iz popularne pesme Dubioza kolektiva da se sadržaji na mreži dele i razmenjuju besplatno ide protiv takve politike zaštite autorskih prava. S druge strane, koliko god niska, naknada za slušanje pesme ili gledanje filma na internetu mogla bi dramatično da poboljša materijalnu situaciju autora. Nevolja je, međutim, u tome što ovde ne govorimo isključivo o malim ili srednjim „preduzetnicima“ u kulturi. Od naplate autorskih prava na internetu najveću korist izvlače u stvari velike kompanije. One su u kratkom periodu podelile i zaposele mrežu, delimično i pod krinkom zaštite autorskih prava, uz ozbiljnu pomoć od strane državnih vlasti.5 Naplata autorskih prava direktno ugrožava slobodarsku prosvetnu ulogu koja se 90-ih još pripisivala internetu. Upravo kada je ušao u fazu široke i jeftine upotrebe, on je postao novo moćno sredstvo za bogaćenje. Druga, mračna strana zloupotrebe interneta krije se ispod sadržaja koji se i dalje dele besplatno: mreža se slobodnom distribucijom sadržaja u stvari koristi za prikupljanje ličnih podataka i preferenci njenih korisnika. Baze podataka o korisnicima prodaju se oglašivačima koji na osnovu njih oblikuju svoje reklamne kampanje. To praktično znači da smo svaki sadržaj kome smo na internetu pristupili navodno besplatno u stvari platili svojim ličnim podacima koji su tom prilikom ostali na mreži.

„Free.mp3“ kritikuje oba vida komercijalne upotrebe interneta. Dubioza kolektiv protivi se naplati autorskih prava za korišćenje sadržaja na internetu, kao što ismeva i popularne sadržaje na internetu koji se dele besplatno, a u stvari služe da „namame“ publiku o kojoj će podaci biti iskorišćeni u komercijalne svrhe.

3.

Dubioza kolektiv je napravio još jednu angažovanu pesmu, sa posebno izraženim edukativnim karakterom. Poruka koju su članovi grupe poslali, pre svega mladima, nedvosmislena je. Pitanje, međutim, ostaje – kako internet može da poboljša realne uslova u kojima (mladi) ljudi žive. Podizanje svesti (što bi mogao biti prosvetni aspekt interneta uopšte, kao i ove pesme posebno), jeste nužno, ali nije dovoljno. Može li, recimo, uspeh na demokratski otvorenom i edukativno efikasnom internetu imati realan učinak u stvarnom svetu?

Na to pitanje kao da odgovara film „Begin Again“, reditelja Johna Carneyja. Carneyjev mjuzikl iz 2014. takođe je priča o popularnoj kulturi. U filmu gledamo propalog muzičkog producenta Dana Mulligana (igra ga šarmantni Mark Ruffalo), kome se pored poslovnog raspao i privatni život. Dotakavši dno, Dan kreće ispočetka, zajedno sa talentovanom i sasvim nepoznatom autorkom pesama Grettom James (igra je i pri tom sasvim dobro peva Keira Knightley). S autoritetom veterana u industriji popularne kulture, Dan objašnjava Gretti da za uspeh imaju sve što im treba – odlične pesme i ambiciju. Uz malu pomoć prijatelja (jednog uličnog svirača i jedne rapp zvezde, za čiji je uspeh zaslužan, naravno, Dan), njih dvoje okupljaju muzičare entuzijaste i prave album od pesama snimljenih gotovo bukvalno pomoću štapa i kanapa. Utisak autentičnosti odsvirane muzike dočaran je nizom izvrsno snimljenih sekvenci u kojima muzičari na otvorenom izvode Grettine pesme. Ti živi snimci, na kojima se glas i zvuci instrumenata prepliću sa gradskom vrevom, čine album s kojim Gretta i Dan nameravaju da izađu na muzičko tržište.

Pored te „sve se može kad se hoće“ priče, film se vrti i oko dva ljubavna zapleta. U jednom, Dan će radom na Grettinom albumu povratiti pažnju i ljubav svoje žene (igra je harizmatična Catherine Keener) i ćerke (igra je mlada američka muzička zvezda u usponu Hailee Steinfeld). U drugom, Gretta će se na kraju razići sa momkom Daveom Kohlom, muzičkom zvezdom u svetu filma (koju tumači prava pop zvezda Adam Levine, pevač „Maroon 5“). Razlaz između Davea i Grette više je od ljubavnog raskida i naglašava nepomirljivost između pravljenja muzike za novac (Dave) i autentičnog muzičkog stvaralaštva koje se ne vodi zaradom (Gretta).

Sa gotovim albumom Dan i Gretta odlaze u kompaniju čiji je Dan bio osnivač i čijem je bogaćenju znatno doprineo. Ljudima iz kompanije se dopadnu pesme, ali pregovori zapnu oko uslova izdavanja. Kompanija nudi oglašavanje i plasman albuma na tržište, ali traži 90 odsto od ukupne zarade. Dan i Gretta u tome prepoznaju izrabljivački odnos i odbijaju ponudu. Sve što može da im da kompanija, moguće je dobiti besplatno na internetu. Na kraju filma vidimo Dana i Grettu kako album stavljaju na internet i čine ga dostupnim po niskoj ceni. Internet se u priči tako predstavlja kao moćno sredstvo protiv izrabljivanja. Uz to, niskim cenama izlazi se u susret i potrošačima. Sve to podriva uticaj i moć kompanija, a muzičku scenu čini otvorenijom i pravednijom. Sve emancipatorske predstave o internetu iz devedesetih tu su na delu: zle kompanije ostaju bez novca i posla, a muzičari u savezu sa publikom kreiraju prostor u kome se uspeh zasniva isključivo na kvalitetu. Bajkoviti kraj nudi nam se kao moguć ako se internet iskoristi na pravi način.

Naravno, u cenu albuma na internetu nisu uračunate naknade muzičarima, a i Dan se kao producent odrekao svog dela, pa sva zarada od prodaje albuma ide Gretti. Ali, uzmimo da je tu reč o umetničkoj solidarnosti. Pravi problem leži negde drugde – mehanizam pomoću koga Gretta može da prodaje svoj album na internetu razvile su upravo velike kompanije u kampanji za zaštitu autorskih prava. Onog trenutka kada je slušanje svoje muzike na internetu uslovila plaćanjem određenog – ma koliko niskog – iznosa, Gretta je postala saveznik velikih kompanija protiv čije se gramzivosti u filmu navodno sve vreme bori. Naknadu za svoj autorski rad ona dobija isključivo zahvaljujući zajedničkom radu velikih kompanija i države na suzbijanju takozvane piraterije. Gretta je naravno mogla da svoj album učini dostupnim bez ikakve naknade, ali da za uzvrat od slušalaca kojima se album dopadne zatraži da na njen račun uplate bilo koji iznos. Ta vrsta dobrovoljnosti bila bi u duhu razmene na internetu, ali je sumnjivo koliki bi na kraju bio njen realni učinak.

4.

Što se muzičara tiče, oni, na sreću, mogu relativno jednostavno da kapitalizuju eventualnu popularnost na internetu i ako tamo ne naplate svoje autorsko delo. Recimo, prodajom karata za koncerte. Kampanju Dubioze kolektiva za besplatno deljenje sadržaja na internetu – na kojoj se gradi popularnost pesme „Free.mp3“ – možemo onda videti i kao najavu i reklamu za njihovu sledeću turneju, kada će im se ono što su uložili u pravljenje pesme i njenu promociju na internetu vratiti kroz prodaju karata za koncerte. Šta se, međutim, događa sa sadržajima u čije se pravljenje takođe ulažu znanje, vreme i novac, ali se oni ne izvode uživo – knjige ili filmovi, na primer? Oni mogu imati obrazovnu vrednost, pa bi bilo u skladu s emancipatorskim težnjama da se na internetu dele besplatno. Postavlja se, međutim, pitanje odakle će se onda kompenzovati autori tih sadržaja za uloženo znanje, vreme i novac. Tako se vraćamo na početak ovog teksta i na pitanje o ulozi države u emancipaciji koja se vidi i kao „beg sa društvenog dna“. (Pod državom ovde podrazumevam „instrument“ koji su ljudi izmislili i osmislili tako da mogu pomoću njega da oblikuju i uređuju svoj zajednički život.)

Internet zaista jeste podesan za slobodno širenje znanja i demokratsku razmenu sadržaja i mišljenja. Baš kao što je to nekada bila televizija. Nade koje su krajem 20. veka polagane u internet, polovinom istog veka su se vezivale za televiziju. Bilo je autora koji su verovali da je televizija idealno sredstvo za obrazovanje velikog broja ljudi, kao i za uspostavljanje neposredne demokratije, to jest neposrednog kolektivnog odlučivanja,6 što veoma liči na današnje ideje o mogućoj političkoj ulozi interneta. Ali, kao i televizija, i internet je sam po sebi tek jedno sredstvo o čijem korišćenju bismo morali da se dogovorimo upravo zbog njegovog ogromnog kapaciteta da doprinese nečemu što bismo morali da vidimo kao javno dobro (poput obrazovanja ili informisanja, na primer). Utisak je da taj dogovor izostaje, a da se internet sve više, baš kao i televizija, vidi kao sredstvo za zgrtanje novca, što sa javnim dobrom ima malo veze. Država ima i imaće presudnu ulogu u određivanju smera daljeg razvoja i korišćenja interneta. Umesto da svoje resurse koristi za svrhe velikih privatnih kompanija, država bi se morala starati za internet kao javno dobro.

Evo tek jednog zanimljivog pitanja o kome će država morati da donese odluku, a neposredno se tiče škole. Ne postoji nijedna tehnička prepreka za to da se sadržaji školskih udžbenika preko mreže besplatno distribuiraju đacima. Ako bi se to dogodilo, to bi trenutno srušilo „prosvetnu“ industriju koja bogatstvo stiče od pravljenja i prodaje udžbenika. Država bi tu onda morala da bira između očitog javnog dobra i jasnih privatnih interesa. Međutim, taj izbor nije nimalo lak. Ako prevagne ideja o javnom dobru i besplatnim udžbenicima, to bi sa sobom povuklo nova pitanja i probleme: ko bi u takvoj situaciji pravio udžbenike; ko bi mu i odakle plaćao za to; ko bi odlučivao o njihovom kvalitetu; ko bi kontrolisao one koji o tome odlučuju? Tamo gde ima zarade obično se javlja i konkurencija – besplatna podela udžbenika bi možda osujetila konkurenciju, a time i mogućnost da se prave novi udžbenici, bolji od prethodnih.

Međutim, mi na ta pitanja ovde ne moramo da odgovorimo. Stvar je u nečemu sasvim drugom: na ova pitanja odgovore će tražiti deca koja sada pohađaju školu. Ta deca, kada odrastu, odlučivaće i o školama i o upotrebi interneta: recimo, treba li škole (ili internet) da budu u službi zgrtanja novca ili u službi javnog dobra. Škole u koje danas idu ta deca, međutim, ni na jedan način ih ne pripremaju za donošenje takvih odluka. To je ozbiljan problem: znanja o internetu (njegovoj istoriji i njegovim potencijalnim emancipatorskim ili komercijalnim karakteristikama) deca ne stiču u školi. Za naše škole internet kao predmet nastave praktično ne postoji. Deca o internetu (kao uostalom i o obrazovanju samom po sebi), znanja pabirče odasvud, fragmentarno i bez svesti o kontekstu. To nije dovoljno za utemeljene odluke. O internetu bi deca morala da znaju mnogo više (baš kao što verujemo da moraju znati dovoljno o svetu u kome žive, a deo tog sveta u velikoj meri je postao i internet). Znanje o internetu sastoji se i od uverenja i očekivanja koja su se za njega vezivala: a tu posebno mesto imaju ideje o socijalnoj pravdi i demokratiji, dakle upravo one ideje koje se čvrsto vezuju i za obrazovanje. Istorija interneta je ujedno i nastavak prosvetiteljskog zamaha u čijem su okrilju nastali i prvi obrazovni sistemi sa mrežom škola u svom središtu. Bez tog sadržaja u školama, decu spremamo da im živote, uz njihov pristanak, oblikuju takozvani stručnjaci za stvari koje bi morale biti predmet opšteg znanja.

Školegijum br. 14, decembar 2015.

Peščanik.net, 31.12.2015.

Srodni linkovi:

Škola za petparačke priče

TEMA – RAZGOVOR O OBRAZOVANJU


________________

  1. Carolle Cadwalladr, „Forget naysayers, Adele is a treasure“, 29.11.2015, The Guardian, dostupno na http://www.theguardian.com/commentisfree/2015/nov/29/adele-working-class-girls-makes-good-shock; prevod dostupan na http://pescanik.net/adel-kao-nacionalno-blago/.
  2. Dostupno na https://www.youtube.com/watch?v=EuQLMXyGQOE. The Pirate Bay je trenutno najveći svetski BitTorrent tracker. Osnovale su ga švedske anti-autorske organizacije Piratbyrån u novembru 2003, ali već u oktobru 2004. one nastupaju kao odvojene organizacije. Trenutno ga vode Gottfrid Svartholm, Fredrik Neij i Peter Sunde. U mnogim zemljama su BitTorrent trackeri za slobodno skidanje muzike i kompjuterskih programa zaštićenih autorskim pravima – ilegalni. U Švedskoj pak ne. O lošim izgledima borbe protiv zloupotrebe autorskih prava u svrhe zgrtanja bogatstva, vidi intervju „Pirate Bay Founder: ’I Have Given Up’“ od 11.12.2015. (http://motherboard.vice.com/read/pirate-bay-founder-peter-sunde-i-have-given-up), u kome rezignirani Peter Sunde priznaje poraz i zaziva katastrofu kao jedini izlaz iz postojećeg lošeg stanja.
  3. Preglednu kratku istoriju interneta i osnovnih ideja i očekivanja vezanih za ovu globalnu elektronsku mrežu, vidi u Dominik Kardon, Internet demokratija. Obećanja i granice, prevela Slavica Miletić (Beograd: Fabrika knjiga, 2013).
  4. Više o ovim procesima, vidi u izvanrednoj knjizi Roberta W. McChesneyja Digitalna isključenost. Kako kapitalizam okreće internet protiv demokracije, preveo Domagoj Orlić (Zagreb: Multimedijalni institut, 2014).
  5. O tome, McChesney: „Krajnja je ironija da je internet, naveliko najavljivan kao donosilac suverenosti potrošača i žestoke konkurencije, postao jedan od najvećih generatora monopola u ekonomskoj povijesti… U većini internetskih polja na kojima se može ostvarivati profit, privatni interesi su uspijevali pretvoriti otvorene granice u monopolističke utvrde i ostvariti neograničeni profit. Google drži 70 posto tržišta internetskog pretraživanja… Google ima već 97 posto rastućeg tržišta mobilnog pretraživanja… Microsoftov operativni sistem Windows i dalje se upotrebljava na više od 90 posto svih kompjutera. Procjenjuje se da preko iTunesa Apple kontrolira 87 posto tržišnog udjela u skidanju digitalne glazbe i 70 posto tržišta softvera za reprodukciju video-materijala“, McChesney, str. 163-164.
  6. O tome vidi čuvenu knjigu Roberta Paula Wolffa iz 1970, U odbranu anarhizma, prevela Biljana Romić (Zagreb: DAF, 2001).
The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)