Na hrvatskoj političkoj sceni, terenu koji je i inače iznimno bogat sluzavom materijom, odavno nije bilo patetičnijeg ulizivanja. Urednici i grafičari Jutarnjeg lista morali su se dobro pomučiti da na dvije novinske stranice uspiju utrpati svu tu količinu nježnosti, usrdnosti i toplih pokajničkih osjećaja kojima je Miroslav Škoro obasuo Andreja Plenkovića.
Izvori iz Banskih dvora dojavljuju kako se premijer, čitajući, toliko topio od miline da je od njega ostala samo oveća lokva na parketu. Pokupite to i iscijedite krpu u kantu – navodno je portparol Marko Milić naredio čistačici – pa ćemo staviti u zamrzivač i vratiti vlast u primjereno agregatno stanje.
Bivši osnivač i predsjednik Domovinskog pokreta, a danas nezavisni saborski zastupnik, nije štedio na pepelu kojim će se posipati ne bi li udovoljio zahtjevnim kriterijima šefa Vlade i HDZ-a. Valjda će desetak kila biti dovoljno, pitao se grabeći lijevom rukom mrkosivi prah i metodično škropeći njime tjeme, dok je desnu ruku, umjesto prema vrhovima kukuruza, ispružio na pomirenje.
Plenković je, kaže Škoro u intervjuu Jutarnjem listu, „bio u pravu kad mi je prigovorio da je slušanje političkih savjeta kojekakvih pametnjakovića bila pogreška“. A zatim slijedi ponizno nabrajanje mea culpa momenata, neumoljivo poput pucketanja biča na leđima:
„Nepromišljena poruka u izbornoj noći, koju nisam prvi plasirao ja, nego jedan od ondašnjih suradnika, da možemo s HDZ-om, ali bez Andreja Plenkovića, kapitalna je pogreška. Odbijanje poziva predsjednika Vlade na razgovor o budućnosti Hrvatske također je bila pogreška. Prepuštanje kadrovske politike tajnicama u stranci je, isto tako, bila pogreška.“
Tu se Škoro načas zaustavio, računajući da je iznio solidnu osnovu za predstojeću trgovinu, i pozvao drugu stranu da se izjasni. On je na raspolaganju. Dostupan je na starome telefonskom broju, u svako doba dana i noći. Izbori su već dogodine. Sada je na nositelju izvršne vlasti, kad ga izvade iz zamrzivača, da uvaži njegovu ispriku, cmizdravi ton i spremnost na suradnju. Da mu za početak primi vlažnu njuškicu u krilo, a zatim pronađe kakvo zgodno mjestašce u nomenklaturi, na obostrano zadovoljstvo:
„Evo, ja sam izjavio što su bile moje pogreške, a na Plenkoviću je da i on kritički promotri svoje. Ako smo za demokraciju i sukobljavanje stavova, to je jedini put. On i ja se znamo već skoro trideset godina. Bili smo i na istim i na suprotnim stranama. Što se mene tiče, treba gledati naprijed.“
No da bi taj „naprijed“ bio što pristupačniji, uloženo je još samokritičkog osvrtanja. Škoro izjavljuje, „kad već govorimo o pogreškama i žaljenju“, kako mu je neizrecivo krivo što zbog bolesti nije sudjelovao u saborskom glasanju za hrvatsku vojnu pomoć Ukrajini, iako svim srcem podržava taj HDZ-ov propali prijedlog. „Plenković je glede toga bio u pravu“, veli, „ne smijemo okrenuti leđa žrtvi brutalne agresije.“
Onda uzima strojnicu u ruke i slobodnim stilom šara u smjeru bande iz Domovinskog pokreta koju je svojedobno okupio: da „s Judama, sjecikesama i priučenim bravarima ne treba raditi ništa, a kamoli voditi politiku“, da je Domovinski pokret „politički mrtva priča, samo oni toga nisu svjesni“, da je to „stranka bez potencijala i liderskog kapaciteta“, da je to „vlak na krivom kolosijeku“, da on takve ljude „ne želi niti čuti, niti vidjeti“ dok god je živ, da bi se u neko drugo vrijeme s njima „proveo kao Cezar u doba Rima“, da je to „ekipa u kojoj svatko može biti Brut“, da se „takvih ljudi treba čuvati i s njima ne treba imati nikakva posla“…
Čisto sumnjam da tako zgusnuta demonstracija lojalnosti neće rezultirati čvrstim muškim zagrljajem, bilo na javnoj sceni, bilo u nekom od stranačkih budoara. Akterima želim dug i sretan zajednički život.
Ipak, nevezano uz ishod, slučaj Miroslava Škore može biti prilika da raščistimo neke dileme oko hrvatskog desničara kao takvog, odnosno oko škore kao općeg mjesta hrvatskoga nacionalističkog radikalizma. Jer taj dvonožni politički subjekt, koji drži dlan na srcu dok trešti himna i nosi trobojnu značku na reveru, u stanju je, kako vidimo, iskazati neupitnu privrženost grupaciji koju je do jučer vrijeđao na pasja kola, s kojom je bio u nepomirljivome ratu, a da pritom ne poduzme ama baš nikakav ideološki ili „svjetonazorski“ zaokret, niti se odrekne ijednog od tvrdih uvjerenja. Taktičke zablude će krotko priznati, ali ne i lutanja oko odanosti najdubljim idealima.
Objasniti to običnim karijerizmom ili oportunizmom čini se nedostatnim. Prije se radi o fatumu koji oba stremljenja čini samorazumljivima. Naime: bez obzira na to u kojoj stranci trenutno boravio, hrvatski desničar je ili hadezeovac na steroidima ili hadezeovac na apaurinima, ali uvijek i samo hadezeovac. Koliko god naizgled bezglava komešanja i nepodnošljiva zujanja u desnome polju stvarala privid kaotičnosti, uvijek se radi o okupljanju oko iste fašistoidne matice.
Čak i kada prepun srdžbe i pravedničkog revolta napusti vladajući pokret, hrvatski desničar ne može ići desnije od HDZ-a, a da ne stigne na teritorij koji je partija već ideološki zapišala. Uvijek je prije njega tu bio neki Šušak, ili Pašalić, ili Karamarko, ili Medved da obilježi granicu, pa odmetniku ne ostaje drugo nego pozivati se na uzore iz ansambla kojem je okrenuo leđa. Teško je u Hrvatskoj naći viđenijeg ustašofila, od Bujanca do Hasanbegovića, koji ne nosi formativni pečat HDZ-a. Tjeskobno je gledati sve te hadezeovce u emigraciji kojima grudi razdire nostalgija za rodnom strankom.
O spletu okolnosti ili pukoj slučajnosti ovisi koje medikamente preferira trenutni partijski komesarijat – steroide ili apaurine – no generalna politika obično se trudi zadovoljiti obje sorte ovisnika. Tako će, primjerice, Plenkoviću biti puna usta „europske Hrvatske“, dok će zastupnici HDZ-a u Europskom parlamentu glasati protiv amandmana kojim se osuđuju huškački istupi ratnoga zločinca Darija Kordića (526 glasova za, 43 protiv).
Kada si istodobno odan i „europskim vrijednostima“ i nabožnom koljaču iz Busovače, računa se, zadovoljavaš široku lepezu afiniteta, i Miroslava Škoru i Škoru Miroslava, i onog od jučer i ovog od danas. Dođe li ipak do gunđanja i procjene da apaurini pretežu nad steroidima, da se nacionalna žuč razvodnjava u europskoj kamilici, tu je uvijek Tomo Medved da s kompanijom iz jazbine, recimo, otvori spomenik Miru Barešiću, ili pošalje izaslanika da u Splitu izjavi kako bez 10. travnja ne bi bilo današnje Hrvatske, ili već organizira neku treću priredbu uz tambure i očnjake.
Do kuda može dobaciti takav modus operandi lijepo se vidjelo prije neku godinu, kada su se na predsjedničkim izborima sukobila dva desničarska kandidata – Kolinda Grabar-Kitarović iz HDZ-a i Miroslav Škoro iz DP-a – i kad se, kako smo apostrofirali u ovom tjedniku, debela trećina biračkog tijela našla pred sudbinskim dvojbama: Hoćemo li Srbe mrziti ili ćemo Srbe mrziti još više? Treba li izbjeglice mlatiti i protjerati ili izbjeglice valja mlatiti i protjerati u još većem broju? Je li „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav ili je „Za dom spremni“ još stariji hrvatski pozdrav?…
Kucajući danas na vrata HDZ-a, Škoro se dakle ne vraća kući, jer iz kuće nikada nije odlazio, pa ni kada je osnivao Domovinski pokret. Kuća se zove hrvatski nacionalistički ekstremizam i s vremena na vrijeme mijenja boju fasade radi zavaravanja lošije obaviještenih prolaznika.
Ivan Penava, šef DP-a, bez sumnje vjeruje da je autentičniji hadezeovac od Plenkovića, kao što je Plenković siguran da svojom sedativnom hipokrizijom više pridonosi zaštiti nacionalističkih kultova od predsjednika DP-a. I Penava je napustio HDZ upravo zbog toga da iz njega ne izađe, slijedeći trnoviti put svih hrvatskih desničara, naime da sačuva esenciju stranačke ideje koju privremeno rukovodstvo navodno opstruira.
Međutim, naivno je vjerovati da unutarstranačka strahovlada Andreja Plenkovića, makar štedi na steroidima, ima stvarne reformatorske pretenzije. Trenutni vođa je zadnji koji će odstupiti od drevne partijske devize: kostimiranje je dopušteno, često čak i poželjno, ali ne i iskakanje iz vlastite kože. O čemu kompetentno mogu svjedočiti branitelji Kordića u Bruxellesu.
Miroslav Škoro to, naposljetku, shvaća. „Desni centar je ‘najljevije’ što sam spreman u životu ići“, kaže u Jutarnjem listu. Drugim riječima: progutao sam šaku apaurina i čekam happy end. Nakljukan sam sredstvima za pomirenje.
Novosti, 21.07.2023.
Peščanik.net, 24.07.2023.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Viktor Ivančić (see all)
- 40 uputa za koaliranje - 24/04/2024
- Bilježnica Robija K.: Niža matematika - 22/04/2024
- Hadezeovska prot-etika - 13/04/2024
