Foto: Ivana Tutunović Karić
Foto: Ivana Tutunović Karić

Najpre kratko o najnovijoj mantri famoznog doktora Nestorovića… On je, kaže, žrtva. Doduše svesno podneta na oltar borbe protiv virusa, odnosno svojevrsno žrtveno jagnje (ili jarac, neka me publika ne drži za reč kako se tačno samoidentifikovao, ali smisao je bio taj). I još je, kaže, sada već notornu preporuku šopinga u Milanu i ocenu o najsmešnijem virusu koji postoji samo na Fejsbuku ispalio kako bi relaksirao atmosferu. Kao da je u nekoj birtiji, a ne u vladinom kriznom štabu! Ne znam kakva su iskustva doktora Šaljivdžije sa ljudima tokom njegove višedecenijske karijere, ali moje je uverenje (a i iskustvo) da ljude ne treba tretirati kao maloumnike. Odakle nekome ideja da bi razložno informisanje javnosti o virusu i bolesti koju izaziva, kao i umirujuće i kredibilno obaveštenje da se na vreme preduzimaju sve potrebne mere na građane delovalo uznemirujuće, izazivajući paniku i da je mnogo bolje varati ih budalastim skečevima?

Ono šegačenje, smejanje, nazdravljanje „po srpski“ rakijicom i uopšte zavlačenje javnosti flagrantnim dezinformacijama je retko pogana epizoda beščašća i profesionalne i građanske neodgovornosti. Bilo bi zaista neophodno i da se Nestorovićeve kolege, bez uvijanja i ezopovštine, nedvosmisleno odrede prema takvom nastupu: da li je profesionalno i etično onako se šaliti u takvoj situaciji? Da li je po kriterijumima članova kriznog štaba časno naknadno proglašavati da je sve bilo tobože planirana i svesna inscenacija kako bi se javnost (pritom potpuno neopravdano) sedirala? Ne radi se, dakle, samo o tome da je „šala“ bila glupa i neprimerena, nego i o tome da se sve naknadno objašnjava još besprizornijim motivom: svesno zavaravanje i distrakcije tupavih građana, koji ne bi mogli (ili ne bi ni trebalo) da unapred spoznaju moguću ozbiljnost situacije, pre nego što ona stvarno i postane ozbiljna!?

A onda silno zgražavanje zbog negodovanja ljudi zbog policijskog časa i nužnog socijalnog distanciranja… Ideja, koja se ovih dana prodaje, o tome da socijalna distanca uopšte nije nikakav razlog za nezadovoljstvo i da je, zapravo, divno sedeti kod kuće feudalno je bezosećajna. Zamislimo porodicu, ne nužno sa narušenim odnosima (a ima puno i takvih), u skučenim uslovima, ljude spakovane u relativno male kvadrature naših stanova, sa svim frustracijama koje rađa opšta društvena atmosfera u našoj zemlji, koja je očajna i bez epidemije i vanrednog stanja. Kolika doza psihopatske bezosećajnosti je potrebna da se nonšalantno poručuje da je zapravo krasno sedeti u „toplini kućnog doma“, „u komforu“ (premijerka i dr Šaljivdžija su na tome naročito insistirali, više puta)? Ti privilegovani tipovi očito ne znaju da veliki broj građana Srbije živi u vrlo nekomfornim uslovima (u oko 18% beogradskih stanova na člana domaćinstva dolazi manje od 15 m2), da najčešće nema svaka soba u stanu TV, pa da svako gleda šta poželi i tako prekraćuje dane, da nemaju svi internet, da nema svaki član domaćinstva svoj računar i wi-fi konekciju, da ne vole i ne mogu svi da vise na mobilnom 24/7, da mnogi ne vole ni da čitaju i da, naprosto, nisu svi u stanju da organizuju svoje neželjeno slobodno vreme u četiri zida, da je često veoma teško i onima koji moraju da rade od kuće i njihovim porodicama, pošto je zaposlenima potreban mir i koncentracija za obavljanje posla, zbog čega ostali članovi porodice moraju da redukuju aktivnosti ili na drugi, potpuno atipičan i za njih novi način organizuju svoje vreme…

Problemi su bezbrojni, a privilegovana elita bestidno optužuje građane kako su bezobrazni, nameće im osećaj krivice i ubeđuje ih da su u najmanju ruku nenormalni zato što im teško pada 24-časovni boravak kod kuće u vanrednom stanju. (Jer, ako se pridržavamo saveta o socijalnoj distanci, to podrazumeva da i u vreme kada nije na snazi policijski čas zapravo ne boravimo napolju i ne idemo u posete, što de facto za mnoge znači upravo celodnevni višenedeljni boravak u kući ili stanu.) Ne sporeći nužnost socijalne distance, teško je ne primetiti da je najmanje što donosioci ovakvih mera duguju građanima – empatija i razumevanje, a ne mušičavo zgražavanje i optužbe, kao ni cinično mudrovanje i jeftino psihološko savetovalište da je, eto, trenutak da se učvrste porodični odnosi, izglade nesporazumi, izgrade kvalitetnije veze. Sve je to lepo, ali to tako ne ide…

Za ovaj problem potreban je takođe čitav jedan krizni štab koji bi kompetentno analizirao probleme izolacije i socijalnog distanciranja, osmislio strategiju za rešavanje realnih problema u ovom domenu, a pre svega pokazao potrebni senzibilitet u komuniciranju sa građanima. Tu bi najpre trebalo kultivisati pojedine članove ovog glavnog kriznog štaba (premijerku na prvom mestu), čija gostovanja po televizijskim emisijama zaista samo provociraju građane, koje je ona u jednom od svojih nastupa uporedila sa decom! Nije mnogo bolji ni dr Šaljivdžija, koji je bez ikakve zadrške izvalio da kriza najteže pogađa bogate, jer su oni na gubitku, dok „sirotinja nema šta da izgubi, ona može da izgubi samo život“, zbog čega je ova kriza zapravo „komunizam, socijalizam“. Bilo kako bilo, sedeti kod kuće, pod svim zamislivim životnim situacijama, doživljavati ponižavajuće dociranje umesto razumevanja nije nešto što je eto tek tako, već može da bude i mučno, i frustrirajuće, i konfliktno, pa i iz različitih razloga opasno… Međutim, vlast je bespovratno propustila da prizna te probleme i da pronađe način kako da se smisleno, bez izigravanja vaspitača u jaslicama suoči sa njima. Ovo je kriza koja zahteva raspoređivanje snaga na više ravnopravnih frontova, zahteva razum, sistematičnost i empatiju – dakle sve ono što ovoj kamarili nedostaje – a ne akcijašenje, zgražavanje, disciplinovanje i nametanje krivice.

Peščanik.net, 06.04.2020.

KORONA

The following two tabs change content below.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik. Diplomirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na Odeljenju za istoriju. Studije prava završio na Pravnom fakultetu Univerziteta UNION u Beogradu. U više navrata boravio na stručnim usavršavanjima u okviru programa Instituta za studije kulture u Lajpcigu kao i Instituta Imre Kertes u Jeni. Bavi se pravno-istorijskim, ekonomsko-istorijskim i socijalno-istorijskim temama, sa fokusom na istoriji Jugoslavije i Srbije u 20. veku. Član je međunarodne Mreže za teoriju istorije, kao i Srpskog udruženja za pravnu teoriju i filozofiju i Centra za ekonomsku istoriju. Jedan je od osnivača i predsednik Centra za istorijske studije i dijalog (CISiD). Član je Skupštine udruženja Peščanik. Pored većeg broja naučnih i stručnih radova autor je knjige Istorija pred sudom: Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića, Fabrika knjiga, 2013.